Nacionalna memorijalna bolnica Vukovar danas je stručnim izlaganjima i prigodnim skupom, na kojem je bio i ministar zdravstva Vili Beroš, obilježila 164. godine od kako je u Vukovaru otvorena prva bolnica. Govoreći o značaju vukovarske bolnice Beroš je rekao kako ga veseli što se u sklopu promjena nužnih za zdravstveni sustav govori i o prilagođavanju djelatnosti.
- U Vukovaru smo čuli o važnosti psihogerijatrije i mentalnog zdravlja, a to je određeni pravac kretanja koji bih svakako preporučio djelatnicima ove bolnice. Na skupu u Vukovaru razgovarali smo i o novim projektima vukovarske bolnice koji se odnose na dnevne bolnice i jednodnevnu kirurgiju, rekao je Beroš.
Podsjetio je i na iznimnu ulogu vukovarske bolnice i njenih zaposlenika u vrijeme Domovinskog rata ističući kako je radi toga Nacionalna memorijalna bolnica jedan od najvažnijih simbola otpora u agresiji na Vukovar 1991. godine. Prema njegovim riječima vukovarska bolnica predstavlja snažan simbol na oltaru Domovine koji podsjeća da zajedništvom možemo pobijediti i veće izazove pri čemu je posebno istakao epidemiju koronavirusa i krizu zdravstvenog sustava.
Voditelj Službe za kirurške djelatnosti vukovarske bolnice Zoran Aleksijević koji je i pomoćnik ravnatelja za kontrolu kvalitete kazao je kako je vukovarska bolnica obnovljena 2012. godine.
- Bolnica je obnovljena, a mogu reći i kako smo kao bolnica jako dobro kadrovski ekipirani kada je riječ o liječnicima. Kada je riječ o bolničkoj opremi vrijeme je da se ona obnovi. Naime, ona je dobrim dijelom nabavljena prije 9 godina i sada polako već trebamo razmišljati o nabavi nove i modernije opreme neophodne za svakodnevni rad, rekao je Aleksijević.
Napomenuo je i kako je bolnica za razne projekte iz EU fondova povukla 96 milijuna kuna od čega je više 20 milijuna potrošeno za projekt dnevne bolnice, jednodnevnu kirurgiju i fizikalnu medicinu. Po riječima Aleksijevića tim ulaganjima bolnica je dobila visokokvalitetnu opremu i brojne nove mogućnosti.
- Sada možemo postići ono što smo oduvijek željeli, a to je da pacijent dođe, dobije dijagnozu i terapiju i isti se dan vrati svojoj obitelji i poslu, rekao je Aleksijević koji je 1991. godine u vukovarskoj bolnici radio kao mladi liječnik.
Prisjetio se kako su na početku agresije imali dovoljno lijekova i drugih medicinskih potrepština, ali i da je kako je vrijeme odmicalo kako je sve više toga nedostajalo tako da su se snalazili kako su znali u umjeli.
- Mi svi pričamo o 24. kolovozu, a mi smo do tada već primili 246 ranjenika. Nismo znali kako se ponašati s ratnim ozljedama, ali smo kroz proljetne i ljetne mjesece naučili i svladali to. Dobro smo radili. Imali smo kirurške mobilne ekipe, pacijenti su zbrinjavani u druge ustanove, dobivali smo lijekove… Ali kako je agresija odmicala i problemi bilo je sve teže i teže. U listopadu puno toga već nije bilo. Sve što smo znali tada više nismo imali s čime napraviti. Bila je to improvizacija te smo morali smiliti kako nešto napraviti s minimalno materijala, lijekova i zavojnog materijala. Ipak, uspijevali smo. Borili smo se za svaku ruku i nogu. Imali smo samo 1,7 posto amputacija što je vrhunski rezultat. Nitko nije dobio niti tetanus što je također vrhunski rezultat, rekao je Aleksijević.
Prema poznatim podacima tijekom tri mjeseca u bolnici je liječeno oko 4.000 ranjenika, a u to vrijeme izvedeno je oko 2.250 operacija.
