Kolega, pa mi se zapravo u 90 posto toga slažemo. U drukčijim okolnostima ponudio bih vam člansku iskaznicu – rekao mi je čelni čovjek Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić nakon burnog dvoipolsatnog razgovora. Zahvalio sam na ponudi, iako se u biti radilo o komplimentu.
Naime, Vilim Ribić, nipošto ne spada u kategoriju jednostavnih sugovornika. Tvrd je, uporan, a često i lako zapaljiv. Na svojim stavovima inzistira, a spreman je oko toga raspravljati satima. Slušajući njegove verbalne tirade tijekom intervjua u više sam se navrata zapitao – ako ovako izgleda razgovor, kako tek izgledaju pregovori s ovim čovjekom? Iskusili su to članovi svih hrvatskih Vlada tijekom posljednjih 20 godina, a najmanje su strpljenja pritom, ispada, pokazali dužnosnici ove aktualne. Najavili su unilateralno smanjenje plaća u javnom sektoru od 3 posto, a Ribić je odgovorio pozivom na rušenje Vlade. Da priča nije blef, vidi se i na precizno razrađenom hodogramu napisanom na ploči u zakrčenom Ribićevu uredu. Konzultacije, štrajk upozorenja, opći štrajk, referendum, kaos... Takav scenarij možda je i najozbiljnija prijetnja stabilnosti Vlade u ovom trenutku.
:: Najavili ste da idete u rušenje Vlade, a HDZ-ov čelnik Tomislav Karamarko poručuje da to ne želi jer bi destabilizirao zemlju prije ulaska u EU. Ispada da su sindikati i oporba zamijenili uloge?
Nas ne zanima puno što radi HDZ. Mi imamo svoju agendu, ciljeve i aktivnosti. Ne mislim da možemo naštetiti ulasku u EU. Kad smo procjenjivali da bi se takvo što moglo dogoditi, odbili smo sudjelovati na Facebook prosvjedima. Sada takve opasnosti nema. Uostalom, pitanje je hoće li naši članovi uopće prihvatiti inicijativu i hoće li referendum o nepovjerenju Vladi biti uspješan.
:: Znači li to da održavanje velikih prosvjeda i općeg štrajka još nije sigurno?
Naravno da nije. Tek moramo vidjeti što će o svemu reći naši članovi. Nismo mi vojska pa da svi rade po zapovijedi.
:: Niste li se onda malo zaletjeli? Pozvali ste na rušenje Vlade, a još ne znate podržavaju li tu ideju vaši članovi.
Ne, nismo mi ti koji su najavili, već su mediji najavili ono o čemu smo mi tek počeli razgovarati. Netko možda s ovom vladom nešto može razgovarati. Ne znam tko, ali znam da mi ne možemo. Dulje od 12 mjeseci nismo bili u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Milanović nas je primio samo jednom, prije 13 mjeseci. Gospodarsko socijalno vijeće trenutačno ne radi. Za nas je ovo crno-bijela situacija. Nemamo što izgubiti.
:: A što ako vaša inicijativa propadne? U Vladi će onda imati rezona kazati: Ribić je pozivao na rušenje Vlade, s njim više ne želimo razgovarati.
Ako je problem u Vilimu Ribiću, onda problema nema. Ako sam ja prepreka da Vlada uspostavi razuman dijalog sa sindikatima, sigurno ću ponuditi ostavku. Slobodno to napišite.
:: No, razumljivo je da su u Vladi ljutiti. Pozivom za rušenje Vlade, htjeli ili ne htjeli, radite u korist HDZ-a.
Ne, mi radimo isključivo u korist građana, a smatramo da je ova vlast potrošena, da nema pojma što radi i da nema što ponuditi u budućnosti.
:: A HDZ ima?
Nema. Jednostavno, svatko novi mora doći do zaključka da postojeća politika i SDP-a i HDZ-a, a osobito ekonomska, ne daje rezultata. Ako postojeći kojim slučajem i ostanu, i njima će to biti dobra lekcija. Uostalom, pitanje je i legitimiteta. Ne zaboravite da je za aktualnu vladu glasao tek svaki četvrti građanin, a sad ih vjerojatno podržava tek svaki četvrti od tih koji su glasali za njih.
:: No, Vlada je mandat dobila na četiri godine. Nije li to što govorite relativizacija demokratskog izbornog procesa?
Nije. Dio demokratskog procesa su i prijevremeni izbori. Uz vlast ide i odgovornost. Gdje je odgovornost za to što su nakon osam godina u oporbi vlast preuzeli potpuno nepripremljeni? Gdje je odgovornost za to što su birače prevarili neistinitim obećanjima? To nas zanima, a tko će sljedeći preuzeti vlast, odlučit će građani.
:: Ipak, teško se oteti dojmu da ste HDZ osam godina tolerirali, a sad SDP rušite jer u godinu i pol dana nije uspio sanirati posljedice onoga što je HDZ u tom periodu radio.
To je gruba simplifikacija naše pozicije i ne odgovara stvarnosti baš ni u čemu. Protiv Sanaderove vlade organizirali smo dva puta najveći štrajk u državi, 2006. i 2009. Nakon toga imali smo potpisane ugovore i nismo po zakonu smjeli štrajkati, a oni su ipak imali toliko skrupula da te ugovore nisu dirali, za razliku od sadašnjih nasilnika koji su zakonom skršili kolektivne ugovore.
:: Tvrdite da je Sanader zapravo bio veći socijaldemokrat od Milanovića?
U to nema nikakve dvojbe. Sanader je ostavio sotonske tragove u hrvatskoj politici, pozirao je kao demokršćanin, ali se ponašao socijaldemokratskije od Milanovića. Ovo sada je liberalna politika, a Milanović, kao liberal, po vlastitim riječima, zapravo je sa svojim društvom „lako ćemo“ uzurpirao socijaldemokratsku ideju. HDZ, je pak, održavao i jačao etatističku ekonomiju, podupirao tzv. ortački kapitalizam i vodio nakaznu socijalnu politiku. Dakle, obje su stranke štetne za razvoj Hrvatske. Hrvatskoj treba nešto drugo.
:: Nije li logično da se razina prava smanjuje ako država nema novca da ih poštuje?
Tko kaže da nema novca? Liječnicima su nedavno povisili plaće, što ja toplo pozdravljam jer na tom području poštuju kolektivni ugovor. To sigurno nije zato što je ministar Mrsić liječnik. Socijalnu pomoć i dalje primaju oni kojima ne pripada. I dalje imamo tisuće lažnih branitelja. Ni jednu od tih neracionalnosti Vlada nije riješila, već odmah “udri po najbogatijima u zemlji, po učiteljima“. Sodoma i Gomora! Koji je to politički moral? Mi na to ne pristajemo.
:: Pa nisu vaše plaće stečeno pravo, već iskaz ekonomske vrijednosti vašeg rada. Uostalom, ako vaš poslodavac nema novca da vam plati, svi kolektivni ugovori svijeta malo vam vrijede...
Ako moraju poštovati ugovor s bankama, moraju i sa svojim narodom. Dakle, naša cijena rada nije odraz ekonomske vrijednosti našega rada, na žalost, već jednostrane odluke politike. Politika se svako malo naruga i poigra ekonomskom vrijednošću našega rada. To da novca nikada nema za prosvjetare jedan je od najvećih idiotizama ove zemlje.
:: U Vladi kažu kako nisu htjeli pristati preuzeti obveze koje bi nekome drugom mogle doći na naplatu, kao što je HDZ učestalo radio. Nije li to odgovorno ponašanje?
Gledajte, morate se riješiti tog mentaliteta po kojem država ima pravo od građana uzimati što želi. Nitko ne smije posegnuti u vaš džep, bez vaše privole. Naš je stav bio pošten. Iako uopće ne vjerujemo u mjere štednje, bili smo spremni odreći se svojih prava radi nove vlasti, ali uz uvjet da nam se ona vrate kad kriza prestane. Ignorirali su nas i prezreli. Prokletnici su htjeli sve jer su računali da će nas goebbelsovska propaganda iz Jutarnjeg lista slomiti.
:: Smatrate da je politika štednje pogrešna?
Uvjeren sam u to, no čak i da pretpostavimo da je to dobar put, ovo sigurno nije dobar način kako to učiniti. Krizno opterećenje mora biti socijalno pravedno, a ne da svi snose isto. Mediji tvrde da je javni sektor povlašten, a u obrazovanju, gdje je 70 posto zaposlenih je visokoobrazovano, prosječna plaća manja je od državnog prosjeka.
:: A kome onda uzeti?
Evo konkretan prijedlog. Umjesto nekadašnjeg kriznog poreza, koji je uistinu bio harač, zašto ne bi uveli krizni prirez? Porezna osnovica za taj namet bio bi porez na dohodak, a kako je on progresivan, automatizmom bi bilo osigurano da bogatiji snose znatno veći teret od onih koji zarađuju manje.
:: Je li vas strah da ćete svojim akcijama izazvati daljnji rast nesnošljivosti između ljudi u javnom i u privatnom sektoru?
O kakvom vi jazu govorite? Taj jaz postoji jedino virtualno, u medijima krupnog kapitala. Znate li koliko mi imamo članova čiji bračni partneri rade u privatnom sektoru. Jedina je relevantna suprotnost u društvu između rada i kapitala, između bogatih i pauperiziranih, između pohlepe i ljudske obzirnosti. A vi meni govorite o nesnošljivosti između roditelja koji radi u privredi i učitelja ili pacijenta i medicinske sestre.
:: Ali jaz između privatnog i javnog nije virtualan, pa čak ni u sindikalnom pokretu. Za razliku od sindikata u privatnom sektoru, vama nad glavom ne visi mogućnost da vlasnik odluči ugasiti proizvodnju i preseliti je u drugu zemlju gdje mu se više isplati?
To je samo jedna strana medalje. Kroz povijest uvijek su bili najjači upravo sindikati iz privatnog sektora, u željeznici, lučki radnici, vozači kamiona. Javne službe ograničene su javnom odgovornošću svoje službe. Kako će štrajkati medicinske sestre, a bolesnici pristižu? Učitelji krenu u štrajk, a djeca dolaze u školu. To je, u biti, puno nezahvalnija pozicija.
:: Ipak, ne možete negirati da je produktivnost rada u javnom sektoru niža nego u privatnom.
Morate mi reći kolika je produktivnost medicinske sestre na odjelu gdje ih ima tri, a sistematizacijom je predviđeno deset, a što je čest slučaj. No treba dobro razlikovati javne službe, javnu upravu i javna poduzeća. To su potpuno različiti svjetovi po uvjetima u kojima rade. U školama nema toaletnog papira. Inače, mi se stalno zalažemo za reformu koja bi povećala učinkovitost svih javnih službi.
:: Deklarativno da, no takva reforma nužno bi značila i reformu sustava nagrađivanja – primjerice, ukidanja nagrađivanja po senioritetu. Jeste li spremni to podržati?
Naravno da jesmo ako nam se predloži dobra alternativa. Mi smo još HDZ-ovoj vladi dali prijedlog reforme sustava nagrađivanja u javnom sektoru. Stavili su je u ladicu. I ovi će učiniti isto. Znate zašto? Nemaju političke snage da takvo što provedu.
:: A što ako takva reforma podrazumijeva i otkaze?
Da, mi smo za otpuštanje neradnika. Zašto bi neradnici primali plaću? Sindikati nisu zaštitnici neradnika. Većina našeg članstva su radnici, i oni ne podnose neradnike među sobom. Dakle, mi smatramo kako onaj za kojeg u javnom sektoru nema posla ili je loš radnik mora snositi jednake konzekvencije kao i u privatnom sektoru. Koliko puta to moramo reći da nas se čuje?
:: Opet će reći da držite ekonomske prodike Vladi.
Da, oni to nazivaju prodikama, no samo zato što su nesposobni odgovoriti na osnovno pitanje. Postoji višak radne snage, postoji dovoljno novca – u bankama, postoji i višak radne snage. Kako to da država to sve ne može povezati i staviti u funkciju? Kakvo je to društvo, kakva je to politika? Kapitalističko društvo u neoliberalnoj i nenarodnoj politici.
:: Kritizirate kapitalizam, no sasvim se dobro snalazite u njemu. Zaradu ste ostvarili i ulažući na burzi.
Kao prvo, mi nismo protiv kapitalizma. Pa čak ne mislim niti da je neoliberalni kapitalizam najcrnje zlo na svijetu. Pogledajte Kinu. Tamo je 500 milijuna ljudi iz krajnje bijede pretvoreno u srednju klasu. Mi samo smatramo da postoje bolji, pravedniji i ekonomski uspješniji modeli kapitalizma, kao što je primjerice nordijski. A na burzi ne ulažemo.
:: Pa zar ne kupujete državne obveznice?
Da, to je bio jedan od načina na koji smo očuvali vrijednost našeg novca.
:: S jedne strane kroz sindikalnu borbu od države tražite određena prava, a onda zarađujete na kamatama koje država plaća da bi ta prava omogućila. Pa gdje je tu onda razlika između vas i bilo koje velike svjetske banke, npr. Goldman Sachsa, koja kupuje hrvatske obveznice?
Država ne plaća kamate da bi ta naša prava omogućila, već zato što se zadužila za sve i sva, od mirovina do zdravstva, dugova za ceste, investicija itd. Golema je razlika između Goldman Sachsa i nas. Goldman Sachs je ključni akter svjetskog kapitalističkog sustava, koji taj sustav održava i stvara, sindikat kao mikroigrač u tom sustavu mora plivati. Ja takav sustav ne zagovaram, no moramo mu se prilagoditi ako ne želimo proćerdati pare svojih članova. No zar me kupnja obveznica čini neoliberalom? Zar sam ja neoliberal zato što gradimo sindikalnu zgradu?
:: Zašto uopće gradite tu zgradu? Mogli ste uložiti i u fond za nezaposlene, prekvalifikaciju otpuštenih članova....
Imamo mi i fondove. Ne brinite se. No, vlastiti je prostor preduvjet za daljnji razvoj. To je osnova za sve što slijedi. Imamo planova – radio, televizija, starački dom za znanstvenike, banka... Doći će sve to s vremenom. Sve je to plod štedljivosti. Mi nikada nismo trošili na šunkice i svinjske polovice kojima bismo kupovali naklonost članstva u podružnicama kao neki drugi sindikati. Sve koji su došli to nuditi osobno sam istjerao iz ureda.
:: Čini se da imate poslovnog duha?
Vjerujte da nemam. Za to su uglavnom zaslužni moji suradnici. Ja se takvih stvari i ne sjetim. Ušteđevina mi je godinama stajala na tekućem računu, pa su mi rekli da mi treba uzeti diplomu. Iskreno, zapravo nisam talentiran za biznis.
:: Možda jeste za politiku? Biste li mogli ući u politiku?
Politika ili sindikat, svejedno je. To su sredstva za ostvarenje ciljeva i ideala u koje čovjek vjeruje i koje živi ako živi kao čovjek. Prezir prema politici je kontraproduktivan, kao da zbog pokvarene hrane odbijate jesti.
