Rusiju i ruski kapital, točnije potencijal za suradnju koji nudi ta politička velesila te golemo i energentima bogato tržište, Hrvatska je zanemarivala, ali bez previše pompe i nametanja, malo po malo, Rusi su na naše tržište došli sami. Investicije u preuzimanje vodećih turističkih kompanija, transakcije financijskog sektora prema najvećem poslovnom sustavu i ugovori koji dominiraju plinskim tržištem osigurali su Rusima jaku poziciju na domaćem tržištu, ali i snažan utjecaj na političkom planu. Nedorečeni stav koji tradicionalno domaća politika njeguje prema Rusima i nezainteresiranost za jačanje suradnje kontraproduktivni su u okolnostima koje vrijede na terenu, a naročito kada se s druge strane nude kvalitetni odnosi temeljeni na poštovanju i uvažavanju političkog konteksta.
Rosnjeft želi Inu
Moć Rusije prije svega proizlazi iz golemih zaliha nafte i plina koje tu državu čine jednom od najvećih proizvođača i izvoznika energenata. Njihove su energetske kompanije prisutne u cijelom svijetu i po tržišnoj kapitalizaciji neke su od najvećih svjetskih kompanija. Gotovo cijela Europa ovisi o ruskom plinu i nafti što inspirira na projekte poput LNG terminala kojima bi se diverzificirali nabavni pravci, ali bez suradnje s Rusijom nijedna država Europske unije još nije uspjela osigurati energetske potrebe pa svi, od Njemačke do Francuske, s dužnom pažnjom njeguju odnose s vladarom Rusije Vladimirom Putinom.
Iako se zbog nesklonosti zapadne politike ruske energetske kompanije promatralo kao nepoželjne strateške ulagače u domaću energetiku, iz Rusije smo realno primili najviše kvalitetnih ponuda za energetsku suradnju. Rosnjeft je vrlo otvoreno govorio o svojoj zainteresiranosti za preuzimanje Ine kada je Igor Sečin, predsjednik uprave te kompanije, koja je jedna od najvećih naftnih tvrtki svijeta, govorio o hrvatskoj naftnoj industriji. Rosnjeft obuhvaća gotovo pet posto ukupne svjetske proizvodnje nafte te oko 40 posto udjela u ukupnom volumenu nafte proizvedene u Rusiji.
Prvi otvoreni interes za Inu Rosnjeft je pokazao 2013. kada je održan sastanak s Vladom, ali nakon susreta je s hrvatske strane zavladao muk. Bojala se tadašnja administracija krenuti korak dalje u pregovorima s Rusima iako su predlagali konkretne projekte. Nekoliko godina kasnije, točnije 2017., Sečin je ponovio da Hrvatska i dalje zauzima središnje mjesto u Rosnjeftovoj strategiji regionalnog razvoja pa je pojasnio da vrijednost Ine leži i u lokaciji njezinih naftnih terminala preko kojih se može trgovati, ali i u rafinerijama koje mogu opskrbljivati Sredozemlje i središnju Europu. Dapače, Rosnjeft je upravo rafinerije, koje MOL često ističe kao neprofitabilni dio poslovanja pa je i ugasio sisačku rafineriju, percipirao kao najvredniju imovinu. Prvi čovjek Rosnjefta tada je pojasnio da nema razloga zatvarati rafineriju u Sisku jer može biti važna za središnju Europu.
Pogledajte kako je Putin dočekan u Srbiji:
Ni nakon tako otvorenog iznošenja planova za potencijalnu suradnju, nije bilo konkretnijih koraka prema Rusima. Povučena je ponovno politička kočnica koju je teško objasniti u kontekstu konačnog zatvaranja Rafinerije Sisak i prosvjeda radnika koji se održavaju ovih dana te trajno neriješenih odnosa s Mađarima koji su i u srijedu potaknuli premijera Andreja Plenkovića da ponovi obećanje da će Inu vratiti u hrvatske ruke. Rosnjeft je inače tvrtka koja posjeduje 12 posto ukupnih rafinerijskih kapaciteta u Njemačkoj, surađuje na projektima s Britancima, a imala je i zajednička ulaganja s američkim tvrtkama. Takva otvorena ponuda trebala bi, dakle, u najmanju ruku biti poluga za bolju pregovaračku poziciju s Mađarima, a ne biti prešućena u hrvatskoj administraciji.
Ponude na stolu
Ipak u naftnoj industriji na domaćem tržištu radi tek Lukoil koji je 2008. ušao u Hrvatsku preuzimajući jednu malu tvrtku s devet benzinskih crpki. Lukoil sada ima 53 benzinske crpke u Hrvatskoj i razgranatu veleprodaju nafte i naftnih derivata. Imali su dvostruko veće planove, ali poslovanje u Hrvatskoj pokazalo im se poprilično složeno. Otvorena je i ponuda Rusije za plinofikaciju Hrvatske, što je i veleposlanik Anvar Azimov ponovio potkraj prošle godine. U tome kontekstu ističe se desetogodišnji ugovor Prvog plinarskog društva i Gazproma, koji osigurava isporuku milijardu kubika prirodnog plina godišnje sve do 2027. godine, što gotovo potpuno osigurava potrebe za uvozom plina cijele Hrvatske. Procjenjuje se da od Rusije godišnje kupimo oko 600 milijuna eura vrijedan plin, što je bitniji dio ukupne trgovinske bilance između dviju zemalja. Azimov je i nedavno istaknuo da mu je cilj povećati trgovinsku razmjenu na tri milijarde eura godišnje s trenutačnih oko 2,1 milijardu eura, a to znači priliku za dodatne ugovore o izvozu na to veliko tržište, ali i ulaganja.
– Lani je Rusija znatno povećala isporuku plina u Hrvatsku i time smo zadovoljni. Ipak, spremni smo pojačati isporuku plina i nafte, a hrvatski partneri znaju da Rusija nikada ne koristi plin i naftu kao političko oruđe ili kao oblik pritiska. Prijedlog predsjednika Putina da se plinoficira cijela Hrvatska radi gradnje novih termoelektrana, financijskim resursima iz Rusije još je aktualan. Mi smo na to spremni jer smatramo da je plinofikacija cijele Hrvatske bitna radi razvoja države – kazao je za Večernji list Azimov potkraj prošle godine.
Tada je vrlo otvoreno komentirao i da su glavna kočnica jačim energetskim vezama i velikim projektima hrvatski zapadni partneri. Ipak, činjenica da s Rusijom nisu najbliži politički suradnici nije spriječila Njemačku i Francusku da sklapaju unosne poslove poput gradnje Sjevernog toka 2. Njemačku kancelarku Angelu Merkel u tom poslu nisu zaustavili ni obeshrabrili kritičari koji ističu da donosi odluke koje će dodatno vezati energetsku sudbinu Njemačke uz Rusiju. Plinovod ispod Baltičkog mora kojim će se plin dopremati izravno iz Rusije neće Njemačku učiniti energetski ovisnom o Moskvi, poručuje javnosti, i nastavlja graditi dobavni pravac koji će njezinim građanima osigurati jeftin plin. Poslovni interesi i jeftini energenti koji čine konkurentnijom njezinu ekonomiju i građanima dižu standard za nju su, kao jednu od najodlučnijih političarki, ispred međunarodnih odnosa, što je pozicija iz koje valja učiti. Naročito kad se Rusija prema Hrvatskoj ne postavlja patronatski već uvažava odnose Hrvatske i zapadnih partnera.
Naime, javna je tajna da ruske energetske kompanije, ali i investitori u drugim sektorima, diplomatski pristupaju našem tržištu. Izbjegavaju preuzimanje većinskog dijela tržišta i drže se “ispod radara” upravo kako ne bi narušili političke odnose, koji su u posljednjih nekoliko godina ipak poboljšani. Prvi je ozbiljniji korak napravljen organizacijom gospodarskog foruma, još 2015. godine kad je tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak u Rusiju poveo sto velikih hrvatskih kompanija, a odnosi su pogotovo poboljšani nakon službenog posjeta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović predsjedniku Putinu u Moskvi.
Preuzimanje građevinara
Međutim, unatoč zatopljavanju odnosa i pojedinačnim inicijativama, ukupna je suradnja na niskim granama u odnosu na razdoblje prije 1990. Suradnja bi se mogla intenzivirati jer je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u deset mjeseci 2018. u Rusiju izvezeno robe i usluga za samo 930 milijuna kuna, uz pad vrijednosti izvoza za 20 posto u odnosu na godinu prije, a uvoz je rastao za 30 posto, na 2,25 milijardi kuna, što se, naravno, najviše odnosi na energente. S druge strane, po statistici Hrvatske narodne banke, koja prati izravne strane investicije, do kraja rujna 2018. godine u Hrvatsku su Rusi plasirali 411 milijuna eura, ali to je manji dio imovine koju Rusi, odnosno tvrtke kojima su vlasnici građani Rusije, posjeduju u Hrvatskoj jer se većina njihovih ulaganja u ovoj statistici ne bilježi. Mnoga ulaganja, naime, izvršena su osnivanjem tvrtki u Hrvatskoj, ali i posredno ugovorima i financiranjem.
Primjera je mnogo, od ulaganja u turizam preko europskih ili pak hrvatskih podružnica pa do preuzimanja hrvatskih građevinskih tvrtki. Tako je jedan od najvećih projekata u turizmu, razvoj Kupara, jedne od najelitnijih hrvatskih turističkih destinacija, u rukama Avenue grupe čiji je kapital ruskog podrijetla. Isti je ulagač, odnosno vlasnik Avenue grupe, Sergej Gljadelkin, u Hrvatskoj preuzeo i građevinske tvrtke Institut IGH i Hidroelektru. U Zagrebu je već cijelo desetljeće te je nedugo nakon dolaska dobio i državljanstvo. Jedan od poznatijih ulagača iz Rusije svakako je i milijarder Viktor Vekselberg koji je poznati zaljubljenik u Hrvatsku i koji je svojedobno organizirao prvu izložbu Fabergéovih jaja u Dubrovniku u kojem je tada imao mondeni restoran. Nakon godina sudovanja napokon je dobio presudu koja mu omogućava nastavak investicije u hotel Belvedere, koji je kupio prije sedam godina.
Ipak, najveća ruska transakcija u ovom trenutku izvršena je nagodbu vjerovnika Agrokora. Činjenicom da je Sberbank bio jedan od najvećih financijera koncerna, Rusi su zauzeli i najveći udio u novoj dioničarskoj strukturi novog Agrokora u kojem drže nešto manje od 40 posto, a tek nešto manje od polovice kompanije kada se pribroji dionički udjel druge državne ruske banke VTB-a, koji sam ima 7,5 posto vlasništva. Tijekom procesa spašavanja Agrokora bilo je značajnih oscilacija u odnosima sa Sberbankom, pa čak i udaljavanja, ali ta je banka na kraju ipak ostala snažan partner u restrukturiranju koncerna. Podsjetimo, odnosi ruske banke i bivšeg izvanrednog povjerenika Agrokora Ante Ramljaka bili su poprilično zategnuti, ali je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović vješto iskoristila priliku posjeta predsjedniku Putinu da zaštiti Hrvatsku od mogućih tužbi i uz pomoć političke volje spor je uskoro riješen i na ekonomskom polju.
Sberbank, ali i ruska politika, više su puta isticali da Agrokor neće koristiti za politički utjecaj, a potezima koje su vukli dosad ničim to nisu demantirali. Sberbank podržava zadržavanje Fabrisa Peruška i Irene Weber u upravi novog koncerna i nakon implementacije nagodbe, podržao je isplatu dobavljačima, a obećao i otvaranje ruskog tržišta ne samo za proizvode kompanija u sustavu Agrokora već i njegovih dobavljača. Koliko im je Agrokor bitan pokazuje i to da su kao svog operativca za tu akciju pozicionirali Maksima Poletajeva, donedavno drugog čovjeka te banke koja ima više od 70 milijuna klijenata i oko 70 milijardi dolara tržišne kapitalizacije.
Sberbank - strateški partner
Da je Sberbank mislio igrati ozbiljnu ulogu na domaćem tržištu još 2013. kada je preuzimanjem Volksbanka ušao u Hrvatsku pokazao je od početka. Prvo je i prije nego što je otvorio poslovnicu u Hrvatskoj sudjelovao u sindikatu banaka koje su osigurale 307 milijuna eura Atlantic grupi, a potom je predsjednik uprave Sberbanka Herman Greff ugostio Ivicu Todorića kada mu je banka odobrila 600 milijuna eura kredita uz kamatu koja bi bila upola manja od one koje su mu nudile sve druge banke i ulagači. Taj kredit, kao i još 400 milijuna eura, koji su kasnije odobravani, nikad nisu vraćeni pa su sada naplaćeni udjelom u Agrokoru.
Rusi u Agrokorovoj priči nastupaju kao strateški partner jer ne namjeravaju prodati svoj udjel preko noći, a nisu podržali ni plan komadanja Agrokora koji je predlagan na početku izvanredne uprave. Oni žele naplatiti što veći dio od 1,4 milijarde eura koliko je iznosila ukupna izloženost dviju državnih banaka i dok to ne ostvare ostat će u suvlasničkoj strukturi najvećeg poslovnog sustava u regiji. Pritom se iz dosadašnjeg ponašanja može izvesti zaključak da ni u budućnosti neće lupati šakom o stol niti nametati odluke preko noći već će uvažavati okolnosti na domaćem terenu i voditi kompaniju vodeći računa o lokalnim interesima.
Hrvatski proizvodi za Rusiju
I dok se neslužbeno često izražavala skepsa prema takvom ulasku Rusa u prehrambenu industriju u Hrvatskoj pozicionirajući to u kontekst preuzimanja kontrole nad proizvodnjom hrane, Rusi su više puta ponavljali da ni Agrokor ne namjeravaju koristiti u političke svrhe. Umjesto straha ta se pozicija može iskoristiti u korist Hrvatske s obzirom da Sberbank kao državna riznica s tijesnim vezama s političkim vrhom može otvoriti rusko maloprodajno tržište ne samo za Agrokorove perjanice već i za mnoge druge domaće tvrtke. Podravka, Atlantic grupa, Belupo, Kraš i mnogi drugi dobavljači Agrokora poslovno su vrlo intenzivno vezani uz Rusiju gdje su njihovi proizvodi prepoznati i prihvaćeni od širokog kruga potrošača i uglavnom imaju predstavništva na tom tržištu. I Hrvati ulažu u Rusiju pa je dosad plasirano gotovo 100 milijuna eura ulaganja u to tržište s gotovo 140 milijuna potrošača. Farmaceutska industrija veći je izvoznik i nije bila ni u jednom trenutku pogođena sankcijama, a razgranato poslovanje u Rusiji ima i solinski AD Plastik koji na tom tržištu ima i dvije tvornice. Privatne inicijative pokazuju potencijal suradnje, ali za njezino jačanje nužna će biti i puno ozbiljnija institucionalna podrška.
Pogledajte i video - što se krije u torbi koju nosi Putinov tjelohranitelj:
Hrvatska mora surađivati sa svakim od koga narod i država imaju interesa.