Radit ću dokle god budem mogla – kaže Ana Sestrić iz Dvorjanaca nedaleko od Duge Rese, pokazujući nam kako pod njezinom rukom nastaju prekrasno vezeni stolnjaci, narodne nošnje, zavjese, zastave... i to jednom rukom, jer je ova vitalna 80-godišnjakinja bez lijeve ostala sa 17 godina pod strojem u Pamučnoj industriji u kojoj je počela raditi dvije godine prije.
Radila i više nego ostali
Nije bilo lako, no nije posustala: radila je kućanske i poljoprivredne poslove, ali i pošla na tečaj kuhanja i domaćinstva te dokazala da može bolje nego mnogi s dvije ruke. Naučila je i šivati i počela izrađivati ručne radove. Radi ih i sada, šezdesetak godina poslije. Doduše, više zimi, jer ljeti uvijek ima posla oko kuće, u vrtu...
– Prije sam i štrikala i vezla goblene, a sada uglavnom šlingam i štikam. Šablone za to crtam i izrađujem sama, imam ih više od tisuću. Ne znam da to radi još netko u zemlji – priča, objašnjavajući da to čini indigom na bijelom, crnom i crvenom platnu.
Djela nastalih u njezinom domu ima u svim dijelovima svijeta, pa i na dnu oceana! Naime, oko 2,5 kilograma ručnih radova, koje je slala rodbini u Ameriku, potonulo je 1955. zajedno s brodom Andrea Doria, 100 milja ispred New Yorka. Za njezino se umijeće odavno zna, a mušterija ima iz zemlje i inozemstva. Veze vrlo brzo, ovisno o mustri, pa će svilenim koncem oveći nadstolnjak ukrasiti za dva-tri dana. I to samo Unitas koncem, zahvaljujući kojem je 1961. pozvana u tvornicu i upoznala obitelj koja je izrađivala šablone. Od njih je učila, a toj vještini naučila i tri nećakinje i njihovu djecu.
– Sve znaju, i dečki i cure! Stvaraju tako lijepe motive, da se svi dive – ponosna je na obitelj koja će naslijediti umijeće. I šablone – jer nisu na prodaju!
