Kada bi se sutra ponovno zaratilo, opet bih prva uzela pušku i branila svoj prag. Tako govori Brođanka Slavica Grđan (57) koja, kada se rat 1991. godine nadvio nad Hrvatsku, nije puno dvojila. Iako je imala posao, osiguranu egzistenciju i troje djece o kojima je trebalo brinuti, sve je napustila. Spremno je uzela pušku u ruke i s četvero braće otišla na prvu crtu bojišta. Postala je sastavnim dijelom postrojbe protuzračne obrane, najprije pri 108. brodskoj, a onda pri vinkovačkoj 109. brigadi. Prošla je sve strahote istočnoslavonskog bojišta, na kojemu je ranjena, te onoga u Bosanskoj Posavini, gdje je čak srušila neprijateljski avion! Samo za Oluju po prvi put iznosi svoju životnu priču. – U Domovinski rat sam ušla jer sam smatrala da mi je to čast i dužnost.
Radila sam u Đuri Đakoviću, poslije sam otvorila i videoteku. Bila sam nespremna, nisam znala što me čeka, ali domoljublje je bilo jače od svega – priča majka troje djece i baka i četvero unučadi. Slavičin ratni put počeo je zapravo već s prvim mjesnim stražama i stožerima narodne zaštite, koji su u Slavonskom Brodu formirani već u proljeće 1991. U 108. brigadu kao dragovoljac se uključila odmah po njezinu osnivanju 1. srpnja 1991. zajedno s četvero braće. Okolina se nije previše čudila njezinoj odluci, ionako su manje-više svi na neki način bili angažirani u obrani. Slavica je dijete logoraša, hrvatskog domobrana, koji je često pričao kako je 1945. bos i pješice došao iz Maribora. Kao djevojčica nije znala što to znači, poslije je shvatila. Ni Slavičina djeca nisu shvaćala težinu njezine odluke o odlasku u rat. Majka je imala razumijevanja. Kazala joj je da se čuva i pazi na braću. Slavica je, naime, bila najstarija od petero djece, pa je majka od nje očekivala da u takvim okolnostima ona od nje preuzme ulogu mame, što je ona i učinila. Usmjeravala je braću i vozila ih na položaje. Brigade su bile ustrojene, svi su dobili svoja zaduženja i čekali ratni raspored. Prvi susret s vojskom nije obećavao.
Imala je nadimak Zmija
– Kada sam se došla prijaviti, zapovjednik mi je rekao kako ja za mene kao ženu potreban poseban tretman. Vjerojatno je htio reći da smo mi žene razmažene, da tražimo šminku, toalet i tako. Ja sam mu odgovorila da žene uvijek trebaju poseban tretman. Iz iskustva je mislio da ću tražiti neke posebne uvjete, ali očito me nije dobro poznavao – nastavlja Slavica. Strpljivo je čekala svoj red da dobije pušku. Oko nje su bili muškarci koji su brzo razgrabili sve što je vrijedilo. Ona je dobila nekakvu papovku koja je bila veća od nje. Poslije joj je zapovjednik ipak dao normalnu automatsku pušku i podučio je kako se njome rukuje. Strah je prvi i jedini put osjetila kada su u jesen 1991. na Slavonski Brod doletjele prve granate s desne obale Save. Slavici se nešto stislo u prsima, mislila je kako će joj srce eksplodirati od straha. Tada je kraj sebe ugledala jednog starijeg čovjeka od sedamdesetak godina koji je stajao kraj nje s nekom starom lovačkom prepravljenom puškom. Odjednom se osjetila sigurnom. Tog trenutka strah je nestao i nikada se više nije bojala.
– Strah je prirodna stvar, ali ja ga u ratu nisam osjećala. To je vrijeme kada vladaju neki posebni uvjeti. U mirnodopskom vremenu čovjek se ne može poistovjetiti s onim stanjem. Oko mene su bili moji ljudi s Livade, djeca koja su se družila i igrala sa mnom i mojom braćom i svi smo dijelili istu sudbinu – nastavlja Brođanka. Mjesec je dana Slavica odrađivala neke papirnate stvari u logistici 108. brigade u kojoj je, pored nje, bilo još dvadesetak žena. Ubrzo je shvatila kako to nije za nju. Kako joj je muž bio iz Vinkovaca, ubrzo je iz 108. brodske prešla u 109. vinkovačku brigadu. Raspodijeljena je u vod protuzračne obrane i zadužila strijelu S2M. U jesen 1991. došla je na istočnoslavonsko bojište, točnije u Ivankovo, gdje su imali bazu. Bila je starješina bitnice sastavljene od 28 vojnika koji su branili nebo iznad Vukovarsko-srijemske županije. Vinkovci, Nuštar, Bogdanovci, Komletinci... Sve su to mjesta u kojima je bila smještena njezina protuzrakoplovna postrojba. Suborci su je od milja zvali Zmija, što je nije ljutilo. Sama za sebe voli reći kako ona u ratu nije bila ni pudlica ni mačkica i kako je morala čuvati svoje dostojanstvo. Stoga su govorili da je otrovna kao zmija.
Žene su mentalno jače
Kada je u Hrvatskoj u siječnju 1992. nastupilo primirje, Slavica nije dugo mirovala. Već u proljeće seli u susjednu BiH, na bosansko-posavsko ratište, gdje je doživjela stvari koje joj se nikada neće izbrisati iz sjećanja. Najteže joj je bilo kada je u jednoj garaži u selu kraj Bosanskog Broda vidjela zaklane i silovane žene i djecu. Vrućina je učinila svoje, tijela su bila u fazi raspadanja, bilo je grozno. Ipak, za taj je period veže i jedna lijepa uspomena. U Koraću pokraj Bosanskog Broda 29. rujna 1992. Slavica je srušila neprijateljski avion. Miješali su se osjećaji oduševljenja, sreće i ponosa, iako u prvom trenutku nije bila ni svjesna što je učinila. – Naciljala sam i pogodila. Sila i trzaj bili su toliko jaki da sam mislila da sam i sama pogođena. U očima mi je suzilo, kao da se oslobodio neki plin ili kiselina. Tek kada su istrčali ljudi iz zapovjedništva i počeli vikati “Zmija je srušila, Zmija je srušila”, shvatila sam što se dogodilo. Dokrajčili su ga protuzračni topovi, mislim da je pao u Savu – prepričava hrabra vojnikinja. U vojsci je Slavica ostala do srpnja 1993., da bi se opet vratila u Oluji na istočnoslavonskom bojištu. Ranjavana je u dva navrata, jednom u nogu, drugi put u glavu. Kada se skinula, godinama je bila socijalni slučaj. Gdje god je tražila pomoć, nailazila je na odbijanje. Unatoč tome, ponosna je na svoj doprinos u obrani domovine. Kaže da odnos muškaraca prema ženama u vojsci ovisi o tome kako se žene postave. Ona je na njih gledala kao na ravnopravne suborce, pa su i oni nju. U tom trenutku nije bilo podjele po spolu, jedino je bilo važno vjeruje li ti netko ili ne. A oni su njoj vjerovali. Neki među njima bili su golobradi mladići, neki obiteljski, oženjeni ljudi, ali svi su je uvažavali.
Slavica kaže kako se u ratu podjednako boje i žene i muškarci i svatko to stanje podnosi na svoj način. Kada je saznao da treba ići na ratište u Bosnu, jedan njezin zapovjednik iz 109. danima je plakao i na kraju nestao. Umjesto njega, na položaj je otišao jedan mladi ročnik kojega je osobno u više navrata spašavala. Ipak, Slavica ne kaže da su žene u ratu podjednako uspješne kao muškarci.
– U fizičkom dijelu nismo isti, ne vrijedi lagati. Muškarac može sam nositi muškarca, a ja sam jednom prilikom, kada sam izvlačila ljude, morala vući čovjeka. Međutim, što se tiče psihe i unutarnje snage, mi žene daleko smo jače jer su nam u glavi stalno djeca i kuća – zaključila je Slavica.
>> Zagrebačke braniteljice na tribini o ženama u Domovinskom ratu
Žena, majka , kraljica,......