Tko je mogao očekivati da će se prava antička drama odigrati na samome kraju rada Haaškoga suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, u posljednjem činu koji je frapantno podsjećao na Sokratovu smrt, s generalom Slobodanom Praljkom u ulozi slavnoga filozofa. Otrov u sudnici, trovanje kao posljednja kazna: tko nije iznenađen? Tek će otkrivanje osobnih ili čak intimnih okolnosti u kojima je nekadašnji vojni zapovjednik bosanskohercegovačkih Hrvata počinio samoubojstvo pokazati je li Sokratova smrt trovanjem stvarno inspirirala Praljka na drastični i tragični čin otpora Haaškome sudu. Nisu nepoznate njegove sklonosti literaturi i filmu; otud je njegov posljednji izbor logičan u ponašanju jednoga čovjeka koji je vjerovao u ono što radi, čak i kad je to moglo izgledati sporno, manje njegovim prijateljima nego stranim sucima koji su mu potvrdili drastičnu kaznu 20-godišnjega zatvora.
Mogao je general Praljak još neko vrijeme provesti u zatvoru, gdje je već zaslužio pravu mirovinu, koliko je vremena u Haagu, i izići na slobodu, ali je, vjerojatno, odbio živjeti kao ratni zločinac. Sokrata su, ako je ta usporedba dopustiva, osim u formi – da su obojica osuđena, i da su obojica popila otrov, da bi se obranili od teže i nepodnošljivije kazne, osudili pristaše atenske demokracije, zato što su smatrali opasnim njegovo mišljenje da znanje i stručnost kvalificiraju za vlast, i da demokracija nije za sve. „Zato što smo mi ljudi, a ne bogovi – govorio je Sokrat pred sudom – nitko od nas ne može potpuno upoznati istinu. Svaki dan moramo pitati: je li ovo istinito ili nije, je li vrijedno ili bezvrijedno, pridonosi li našem dostojanstvu ili nam ga oduzima“.
Njegovi sljedbenici Sokratovu smrt tretiraju kao „akt rađanja filozofije“. Proces Sokratu, kako dokazuje francuski filozof Paulin Ismard, „osnivački je akt protjerivanja intelektualca od strane političke vlasti“. Čak i da se potvrdi da je general Praljak preuzeo Sokratov patent samoubojstva, usporedba među njima na tome završava; ništa drugo ne može povezivati jednoga mudraca koji dva tisućljeća vlada svjetskim duhom i jednoga borca koji je živio burno i ulazi u još burniju (po)smrtnost, za koju se sam odlučio. Možda će, ili čak vjerojatno, i Slobodan Praljak ući u legendu, zbog načina na koji je umro, šokantno koliko i spektakularno, očito u uvjerenju da brani osobnu čast od kazne za ratne zločine. Možda je u svome patosu mislio i na svoj narod, koji je htio osloboditi vlastite stigme. Iz posljednjeg iskaza u sudnici bilo je razvidno koliko ga pogađa, ili razdire, osjećaj što mu je sud pripisao mržnju zločina i zločin iz mržnje.
Cijena ljudske krvi
Nekadašnji filmski redatelj napravio je savršenu režiju svog posljednjeg životnog kadra: sve je pripremio za svoju posljednju obranu od kazne, unio otrov u hermetički zatvorenu sudnicu, poštedio obitelj šoka da uživo gleda njegovu smrt i smogao snage da drhtavom rukom saspe otrov sebi u usta, prije nego što su to opazili nebudni stražari i probavili neosjetljivi suci. U svakom samoubojstvu ima i kukavičluka bijega od istine i hrabrosti suočavanja s posljedicama; Praljkovo samoubojstvo ima u sebi i nešto više od toga, s obzirom na ulogu koju u ratu nije morao igrati, ali ju je prihvaćao s osjećajem da služi svome narodu. Ni na jednom licu od šestorice hercegovačkih Hrvata nije se mogao zapaziti ikakav mir kojim su čekali konačno izjašnjenje suda; na Praljkovu je bilo najviše nemira: stalno je namještao kravatu, ustao je prije nego što je sudac naredio da ustane i na izricanje presude pokazao i bijes i prkos ratnika povrijeđenog presudom o zločinačkom pothvatu. Dalje se sve razvilo munjevito kao pobuna čovjeka protiv statusa ratnoga zločinca koji mu je koju sekundu prije odredio sud.
Bilo je i prije samoubojstava osuđenika (Milan Babić, Rajko Dokmanović), ali ni jedno nije izvedeno u sudnici kao otvorena pobuna protiv presude, nego u zatvoru zbog očaja osuđenika kojima su se sa zakašnjenjem palile moralne svjećice i izazivale unutrašnji požar u kojem su do kraja izgorjeli. Mogao se i Slobodan Praljak ubiti u svojoj ćeliji, no htio je poslati jaču poruku, što će mu jedni, držeći se biblijskih stavova o nedopustivosti ubijanja, zamjerati iz religijskih razloga, a drugi politički uzdizati njegov čin kao gestu (hrvatskoga) mučeništva i herojstva. Samoubojstvo u takvim okolnostima može biti potez čovjeka koji je uvjeren u svoju nevinost; s time je general Praljak vjerojatno računao: to je javni, vanjski, koliko i unutarnji, intimni prosvjed protiv kazne. Ali, prije nego što je popio otrov, na vrat mu je pala giljotina udruženog zločinačkog pothvata. Ljudima koji imaju mentalitet zločinca, takva je kazna podnošljivija. Praljkovu savjest može još provjeravati Posljednji sud; ljudski sud svoje je rekao, i njegova država, koliko god uvjerena u njegovu nevinost, ne može od njega praviti heroja. Osim da se zbog mrtvoga generala ne sukobi s umirućim sudom, ili da u posljednjoj instanci ne uspije obnoviti postupak i promijeniti kaznu, što bi bilo neočekivano koliko i njegovo samoubojstvo u sudnici. Haaški sud u svome regularnom vremenu nije pokazivao nikakvu sentimentalnost da bi se u produžecima mijenjao rezultat. Njegovi su se suci trebali ravnati prema čuvenoj moralnoj preporuci J. J. Rousseaua: „Ništa na zemlji ne zaslužuje da se kupi po cijenu ljudske krvi“.
Samoubojstvom jednoga osuđenika, Haaški sud nije mogao završiti neslavnije, i zbog toga što je i sam uključen u istragu „zločina u sudnici“, kako je pravnički hladnokrvno objavio njegov predsjednik, i zbog presuda koje se ne čine uravnoteženima, čak ni pravednima. Zločini se ne mogu uspoređivati, svaki ima drukčije okolnosti, ni žrtve nisu iste, a ni počinitelji; mjerenje zločina može biti novi zločin. No, kazne su usporedive i po tome je u posljednjim metrima svoga pravnoga maratona taj sud opasno zateturao u nedosljednosti. Nije do kraja jasno zašto je s hercegovačkom šestorkom zaključivao 24-godišnji rad kad je i amaterima moglo biti jasno da će svaka nepravda u posljednjoj presudi poremetiti ravnotežu cijele dosadašnje pravosudne konstrukcije. I otrov je došao na kraju: gore im se nije moglo dogoditi!
Profesija sudaca ne podliježe velikim ispitima savjesti; ne bi, inače, imao tko suditi i izricati teške presude. „Suci nisu ništa drugo nego usta zakona“, pisao je Montesquieu. Jesu li suci u posljednjoj presudi progutali zakon tako što nisu izravnali kazne s drugim zločinima i što su propustili suditi tako da svi i u tome sudištu imaju osjećaj da su jednaki pred zakonom. General Praljak se ubio očito s osjećajem nepravde, vjerojatno i srama što je ušao na crnu listu ratnih zločinaca. Nitko zbog toga nije sretan, čak ni Ratko Mladić; on je bio duboko nesretan. Kao da su i suci bili do kraja uvjereni u krivnju, pa su slijedili jednu efektnu izreku portugalskoga nobelovca Josea Samaragoa: „Ako su pojeli meso, neka glođu i kosti“. Kazne mogu izgledati nepravedno visoke u odnosu na neke druge kazne, neproporcionalne (ne)djelima za koja su izrečene. Ali, kazne su pravomoćne, pa i za samoga generala Praljka, kojemu je predsjednik sudskoga vijeća objavio presudu prije nego što je popio smrtonosni lijek. U logici prava, koliko je god ona nekad sporna, on je za druge umro kao ratni zločinac; nije za sebe, pa se zato i ubio, da ne živi s tim teretom.
Začetnik svih ratova na bivšem području Jugoslavije, Slobodan Milošević, sahranjen je kao jedan od haaških optuženika, najslavniji među svima, ali bez hipoteke ratnoga zločinca; njegov saveznik i rival Vojislav Šešelj slobodno se šepuri Beogradom, drži lekcije iz domoljublja i pali hrvatske zastave, da potroši velikosrpske šibice. A Slobodan Praljak bit će pokopan kao ratni zločinac; za jedne će ostati (ili postati) junak, zbog svoje posljednje geste i života posvećenog „hrvatskoj stvari“.
Pravne bi dvojbe sigurno nastale i da je sud drukčije odlučio, da se nije postavio izazivački i potvrdio sve presude, iako je za svaku našao i olakšavajućih i otežavajućih (novih) okolnosti. Čemu, uopće, žalbe, ako suci – s nekim izdvojenim mišljenjima – ne žele ništa promijeniti, čak i kad za to nađu razloge. Slobodana Praljka oslobodili su odgovornosti za rušenje Starog mosta na Neretvi, što su mu, svojedobno, najviše stavljali na dušu, vjerojatno i zato što je odrastao u miljeu kulture; nisu mu za to snizili kaznu ni za jedan jedini dan. U tako ozbiljnim pitanjima kao što je izricanje pravorijeka o ratnim zločinima, bilo je suviše taktiziranja, čak i improvizacija, koje sebi ne bi dopuštao ni sudac za prekršaje kad kažnjava zbog prekomjerne brzine. Ako je izgubio živce zbog izgubljene časti, ako je donio odluku da se ubije da ne bi živio izgubljenog ponosa, general Praljak je svoju sudbinu uskladio s vlastitim uvjerenjima; pravno je izgubio bitku, ostaje samo predaja da se na njegovu činu osobne hrabrosti razvije mit o „vrijednosti samoubojstva“, o kojima je pisao Albert Camus.
„Umorstvo ili samoubojstvo jedno je te isto“, tvrdio je francuski nobelovac. „Oboje treba zajedno prihvatiti ili odbaciti“. Borbu protiv smrtne kazne, što se može prenijeti i na svaku drugu kaznu, taj je filozof-etičar zasnivao na tezi da u svakome krivcu postoji nešto nevinosti, i u svakoj nevinosti nešto krivice. Haaški suci samouvjereno su – ne opterećujući se etičkim i filozofskim pitanjima podijeljene krivnje – povukli strogu crtu i, u ratu u kojem strane nisu bile podijeljene po crno-bijeloj crti, na manikejski način odredili konačno da su zločini (i zločinci) na jednoj, a žrtve na drugoj strani. Hrvatsko-bošnjački (muslimanski) rat u BiH bio je oružani sukob među saveznicima, i po tome je drukčiji od srpsko-hrvatskoga i od srpsko-bošnjačkoga rata. Nije to bila ni klasična agresija ni klasična okupacija, iako su suci hrvatskoj strani u tome sukobu pripisali upravo takvu odgovornost (i krivnju). Nisu izuzeli ni hrvatsku državu, koja je marginalno uvučena u igru, kroz pravnu formulaciju o međunarodnome sukobu, ili spominjanjem ikona hrvatske državne politike iz 90-ih godina, što ne bi toliko bolo oči da Srbija nije isključena iz odgovornosti, čak i u presudi Ratku Mladiću, ili da je Milošević dobio svoje zasluženo mjesto. Javnost reagira po načelu analogije: kako Hrvatska može biti (naj)odgovornija za sukobe u BiH? Hrvati nisu bili samo žrtve, iako su imali dosta žrtava, nisu bili samo zločinci, iako su imali „svojih“ zločina.
Ne čini se da je sud pravilno odvagnuo jedno i drugo; i u tome je problem. Jesu li hrvatske vlasti, i ne samo današnje, mogle učiniti više da hercegovačka šestorka ne doživi sudbinu brodolomaca poslije potapanja Herceg-Bosne? Je li Hrvatska učinila dovoljno – a očigledno je da nije poduzela sve – da obrani ili nametne svoja gledišta Sudu u pogledu svoje uloge? Kad su je suci izbacivali kroz prozor, iako je tražila mjesto „prijatelja suda“, zašto se nije vraćala na velika, ili barem na mala vrata? Mnogo će biti takvih pitanja o hrvatskoj novoj krivnji ili propustima za krivnju, dijelom i zbog toga što je državno rukovodstvo krivo procijenilo rizike haaške presude. Poznata hrvatska samouvjerenost, ili naivnost, došla je do izražaja u posljednjoj večeri prije izricanja presude kad su se najkompetentnije ličnosti hrvatskoga pravosuđa hrabrile da je najgore izbjegnuto, da neće biti ni hrvatske krivnje ni udruženog zločinačkog pothvata. S tim su se informacijama šefica države i šefica diplomacije otisnule na daleki put na sjever i jug planeta, i navrat-nanos vraćale kad su obaviještene što se stvarno dogodilo u haaškome sudištu. Nije dvojbeno da je Hrvatska bila uključena u ratovanja u BiH; dovoljno je pročitati memoarske knjige istaknutih vojnih i političkih zapovjednika iz toga vremena, da bi se zaključilo da je Tuđmanova vlast vodila dvoličnu, toplo-hladnu politiku prema susjednoj državi. Hrvatska je politika oscilirala između otvorene podrške cjelovitosti BiH i skrivenih planova za njezinu podjelu. Srbija nikad nije oscilirala, ona je od početka do kraja bila protiv postojanja i opstanka države BiH u njezinim jugoslavenskim granicama, sve dok se nije izborila za svoju republiku kao državu u državi.
Baratanje smrtnom kaznom
Beograd je i nakon toga preko svojih satelita iz Banjaluke poveo hibridni rat za izdvajanje Republike Srpske, prije nego što je itko otkrio što znači takvo novo ratovanje. Tuđmanova je Hrvatska prva priznala BiH, što je Srbija učinila tek nakon što je namirila svoje teritorijalne i političke apetite, Tuđmanova je stranka pozvala tamošnje Hrvate da na referendumu glasuju za neovisnost BiH, a Srbima su iz Beograda dolazili nalozi da ne izlaze na referendum, da mogu lakše braniti „ugrožene” Srbe. Hrvatska je primala stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica, koji su bježali pred agresorima koje je pripremala i podržavala Srbija, Hrvatska je pružala logističke usluge za humanitarnu vojnu pomoć, Hrvatska je s Izetbegovićevim vlastima sklapala sporazume o vojnoj suradnji, Hrvatska je, na kraju, vojnički pomogla BiH da oslobodi granične dijelove i da u tzv. bihaćkom džepu ne doživi programiranu još težu Srebrenicu.
Ne može Hrvatska zbog toga biti oslobođena svoga dijela odgovornosti za rat s Bošnjacima, ali bi je se na svakoj pravednoj međunarodnoj pravnoj vagi moralo tretirati bitno drukčije od Srbije. Hrvatska nije počela agresiju na BiH, ali se, na žalost, u jednome vremenu u nju uključila. Ni hrvatska šestorka nije nijekala da je bilo zločina i s hrvatske strane. Jesu li Hrvati bili najveći zločinci, a Hrvatska jedini agresor i okupator? Hrvatska je među osnivačima Haaškoga suda; unaprijed se obvezala prihvatiti svaku presudu, odgovaralo joj to ili ne. Je li očekivala nešto drugo? Vjerojatno! Nije, međutim, bilo izbora uzmi ili ostavi; samo uzmi! Čak i otrov u sudnici! Kad je do toga došlo da jedan od posljednjih kapitalaca iz haaške sudnice popije smrtonosnu dozu pred zaprepaštenim sucima i zgranutom javnošću, koja je to uživo mogla pratiti, stvoren je pravni presedan: je li to bio stvarni kraj toga suda, i etička praznina: koliko samoubojstvo može korigirati suce? U Haagu se u protekle 24 godine nije sudilo državama, iako su bile upletene u ratna zbivanja na bivšem području Jugoslavije, neke manje, neke više, a neke previše; sudi se pojedincima: presudom generalu Praljku i još petorici Hrvata iz ratne Herceg-Bosne nije osuđena Hrvatska, iako je za njezinu državnu reputaciju, pa i za ulogu u ratu, loš i tekst i kontekst u kojem se njezin ratni državni vrh spominje u toj presudi, a zaobilazi Srbija i Slobodan Milošević i u sasvim svježoj presudi Ratku Mladiću.
Različit je sastav sudskih vijeća, ali je isti sud da bi takvi nerazmjeri i u presudi i u njezinu obrazloženju bili (lako) prihvatljivi. Utoliko je teže razumjeti odluku Suda da svoj dugogodišnji rad završi predmetom koji je sporniji od većine drugih, zato što su Hrvati u ratu u BiH i spašavali i na kraju i spasili tu državu, iako su je i oni jedno vrijeme razarali. Bilo je ondje aktera koji je nikad nisu spašavali i koji i danas teško prihvaćaju da je BiH kao država uopće spašena. Haaški je sud imao tešku pravnu, političku i moralnu odgovornost da ukloni zločine iz rata i ratne zločine kao prepreke skladnijim odnosima između triju konstitutivnih naroda u BiH i sigurnijem životu njezinih građana. Sve dok postoje, ne samo u srcima običnih ljudi, nego i u glavama političara, naši i vaši zločini, svaka će presuda unaprijed biti nepravedna. General Praljak je, na samome kraju, dodao svoju sudbinu toj teškoj pravnoj, političkoj i pogotovo etičkoj problematici. Ako se doista sudi pojedincu, može li njegov čin išta promijeniti u pravnoj poziciji čovjeka koji je na sudu koji ne barata smrtnom kaznom sam sebe tako osudio i pritom s neke osobne moralne pozicije, koju sud nije prihvatio, osudio je i sami sud?
Ako se ne sudi ni državi ni narodu, može li takva presuda imati odjeka na buduće odnose Hrvatske i BiH, Hrvata i Bošnjaka (muslimana)? I kakve, pozitivne ili negativne. Sud nije toliko vrijeme bio institucija za pružanje prve pomoći, ni ambulanta za liječenje ratnih frustracija. Ali, nije bio zadužen ni da stvara nove rane. Poslije svega, ne treba se na Haaški sud i na njegove suce bacati drvljem i kamenjem; nisu BiH shvatili ni mnogi drugi stranci koji su je izbliže pratili ili čak u njoj živjeli i radili. Neki zločini ne bi nikad bili osuđeni bez toga suda, neki zločinci ne bi nikad bez njega sjeli na optuženičku klupu. I za njegovu bi se bilancu moglo reći da je globalno pozitivna. Ali, s mnogo minusa, s kojima će svi koji su preživjeli rat i svi koji su prošli suđenja morati dalje živjeti. Živima je u takvim (ne)prilikama uvijek bilo teško da budu na razini biblijske odgovornosti pa da sahrane svoje mrtve.
Ne Galiću, problem će biti dok god svi budu za takve kao ti jednako krivi za rat - i oni koji su ga izazivali i oni koji su se branili. Dokle takvima kao ti, ratni zločini budi isti kao i zločini u ratu, dokle budete izjednačavali one koji su zlocine koristili kao strategiju ratovanja i one koji su ih činili iz afekta, iz očaja! Sve vi to dobro znate, ali se pravite grbavi! Fuj!