Nasuprot raširenoj modi da se u jedan odmor i jedno putovanje utrpa što
više mjesta i znamenitosti, čak gradova i država, potiho izranja posve
suprotan trend. Turistički profesionalci iz cijeloga svijeta
zabilježili su ga kao ozbiljan već na lanjskoj burzi turizma u Londonu,
a ove su ga godine mogli samo potvrditi. Jednako kao i rast broja
njegovih poklonika, koji je, istina, najosjetniji u najrazvijenijm
zemljama, ali nije rezerviran samo za njih. Putnika turista koji se s
odmora ne žele vratiti umorniji nego što su krenuli sve je više i u
Hrvatskoj.
Jedino što se to u nas još nije nazvalo imenom pod kojim se u svijetu
prepoznaje – slow travel, polagano putovanje. Težnja da se stresu,
brzini, jurnjavi suprotstave mir, opuštanje, veće uvažavanje sebe i
drugih prerasla je u cijeli pokret (slow movement). On nije
organiziran, ne kontrolira ga niti vodi ijedna organizacija, a svejedno
se slow životni stil ubrzano prima u mnogim sredinama.
Sve je počelo osamdesetih godina protestom protiv otvaranja
McDonaldsova restorana na Španjolskom trgu u Rimu. Nitko tada nije
slutio da će taj glas protiv fast fooda, a za lokalna jela i
tradicionalnu pripremu hrane, daleko nadrasti sam događaj, potaknuti
slow food i dovesti do toga da se počne preispitivati gotovo sve što je
ljudska vrsta napravila da ubrza život i tobože ga pojednostavi.
U okrilju slow movementa u modu se osim slow fooda i slow putovanja
tako vraća i slow šoping, slow dizajn i slično. Autor kovanice slow
travel, zabilježeno je na Wikipediji, Geir Berthelsen dao je čak krajem
devedesetih godina viziju cijelog “slow planeta”, podučavajući kako da
svijet nauči usporiti. Filozofi i analitičari koji su se pozabavili
dubinom takvih težnji nisu bili iznenađeni razvojem događaja.
Besplatno uvijek hit
“Jedina stvar koja je danas izvjesna jest da se sve mijenja. Tko želi
ostati u toku mora stalno ubrzavati. To je poruka današnjice. Međutim,
to može biti povod da kažemo i podsjetimo kako se naše bazične potrebe
da budemo viđeni, cijenjeni, da pripadamo, potreba za blizinom, brigom
i za malo ljubavi, ne mijenjaju. To je pak u ljudskim odnosima moguće
pružiti, razmijeniti samo kroz usporavanje, polako. Nasuprot globalnim
promjenama, moramo nanovo otkriti sporost, uzajamnost, zajedništvo”,
citira Wikipedia Guttorm Floistada, koji sažima filozofiju slow pokreta.
Na netom završenoj turističkoj burzi u Londonu, koja je bila sve prije
nego slow događaj, ekonomska je kriza nametnula i neke nove trendove. U
svjetlu činjenica da svjetskom turizmu predstoji teška godina, u kojoj
se nakon dužeg vremena računa s mogućnošću da ne bude novog rasta
prometa (lani je rast, prema nepotpunim podacima, iznosio dva do tri
posto, a u 2009. će prema Svjetskoj turističkoj organizaciji u
najboljem slučaju iznositi dva posto), jedan od novih diktata
ponajbolje oslikava i riječ “free”. S očekivanim usporavanjem
gospodarskih aktivnosti do 2010. godine, ruku pod ruku, kako se
očekuje, ići će i štedljivije ponašanje potencijalnih kupaca
turističkih aranžmana i industriji turizma jasno je da će njihovu
pažnju najbolje privući ako u usluzi ponude nešto besplatno.
Kako bilo, nitko se ne boji da će ekonomske teškoće globalnih razmjera
iskorijeniti potrebu za slow travel putovanjima. Upravo suprotno. Jedno
nedavno istraživanje u Velikoj Britaniji, recimo, pokazalo je da čak 91
posto ispitanika namjerava putovati na odmor baš usprkos krizi i
dodatnom pritisku koji ona proizvodi.
Potreba da se napetosti suprotstavi opuštanje, samo, dakle, raste. Kada
je, uostalom, i potrebnije predahnuti nego baš kad je stresno i
neizvjesno? A od fanatičnog obilaska povijesnih građevina i drugih
znamenitosti, jurnjave od jedne turističke atrakcije do druge, svakako
bolje odmara tjedan dana na jednome mjestu, u nekom malom mjestašcu,
gdje se na tržnici izmjenjuje svježe i domaće, gdje se kavica ispija
svako jutro na istoj osunčanoj terasi, kod istoga konobara, gdje se
čavrlja s domaćim ljudima.
Umjesto paket aranžmana koji nudi “četiri grada u sedam dana”,
slow-odmor nudi dublje i manje užurbano upoznavanje s novim kulturama,
s više poštovanja za lokalni život, lokalne ljude i okoliš. Odnosno,
dok klasične ture obećavaju razgledanje, spora putovanja baterije pune
– upoznavanjem. I to u svakom segmentu putovanja, ne samo u izboru
između stacionarnog odmora i odmora u pokretu.
Naime, dok jeftini zrakoplovni prijevoznici niskim cijenama karata
povećavaju ukupni broj turista u svijetu, slow travel poklonici biraju
vlak, autobus, vlastiti automobil. Oni, popularizirajući antižurbu,
kroz prozor žele gledati krajolik, vidjeti ljude, stati na nekim
“neotkrivenim” mjestima i slično. Renesansa europskih željeznica u
svjetlu toga i nije velika vijest.
Europa najkontinent
Dubina džepa, naravno, kroji svako pa i takvo putovanje, no slow travel
moguć je i s manjim putnim budžetom nego kad su posrijedi klasični
paket-aranžmani. U Europi se formirala i manja skupina organizatora
putovanja, koji nude isključivo slow travel ture. Isto tako, Europa se
dosad pokazuje i kao najomiljeniji kontinent za takvu vrstu putovanja.
Slow putnici ponajprije se mogu susretsti u pitomim mjestašcima
Francuske, Italije, Španjolske, Velike Britanije i Švicarske. Oni,
naime, koriste javni prijevoz, a tu je on i najrazvijeniji. K tome, u
Europi su atrakcije relativno blizu, a engleski se govori posvuda pa
nema straha oko sporazumijevanja s domaćinima.
Prednosti “polaganih putovanja” posljednjih su godina uvidjeli i
doživjeli i mnogi Hrvati. I to uglavnom oni koji rade u stresnijim i
bolje plaćenim zanimanjima, poput menadžerskih.
– Oni su se prvi našli na udaru načina života koji je krenuo iz Amerike
– života punog stresa, preopterećenosti i utrke s vremenom, pa su prvi
osjetili i da ne mogu dalje ako malo ne uspore. Barem nakratko, jedan
vikend ako ne može duže – govori Dubravka Davidović, izvršna
direktorica prodaje u Grupi adriatica.net.
– To su klijenti koji dođu i kažu nađite mi nešto gdje me nitko ne može
dobiti na mobitel, po pet-šest puta se vraćaju na takva mjesta. Osim
odmora žele slobodu, kontakt s lokalnim, žele vidjeti kako žive
tamošnje familije, što one jedu, kako pripremaju jela. Moglo bi se reći
da se na neki način žele i integrirati u lokalni način života. Kupci
takvih aranžmana uglavnom ne pitaju koliko što stoji, spoznali su da
vrijeme i malo mira jednostavno nemaju cijenu i da užurbanu
svakodnevicu povremeno treba zaustaviti – kaže D. Davidović.
Slobodno vrijeme – novac
Neki zbog toga promijene ne samo naviku putovanja nego i cijeli život.
Naša sugovornica veli da su prije nekoliko mjeseci imali kandidata za
jedno menadžersko mjesto s diplom Harvarda.
– Pitali smo ga zašto se natječe kod nas kad sa svojim referencama može
birati u kojoj će svjetskoj metropoli raditi. I to za veću plaću nego u
Hrvatskoj. U odgovoru je naveo samo jedan razlog: hrvatski životni
stil. Kaže da mu se sviđa život ovdje, mirniji je i humaniji nego u
Americi – prepričava naša sugovornica.
Ljudi koji žele usporiti, koje više ne zadovoljavaju velike zarade i
spremni su ih mijenjati za malo više slobodnog vremena, ima u svim
zemljama i svim profesijama. Ugošćuje ih i Hrvatska, a susreću uglavnom
domaćini na agroturističkim gospodarstavima, kamenim kućama i sličnim
malim, običnim mjestima.
TURISTIČKI TRENDOVI
