Za ratifikaciju je dovoljna obična većina. Ne, ipak će se ići na dvotrećinsku. A, možda je dovoljna i obična većina. Ovako izgleda razvojni put mišljenja hrvatskog premijera Zorana Milanovića o pitanju ratifikacije sporazuma Tuđman-Izetbegović iz 1999. Taj svojevrsni “rotor” premijerovih stavova, koje je izvrtio u posljednjih mjesec dana govori da mu je, bez obzira što i dalje brani tezu da RH treba poduzeti civilizacijski čin i potvrditi međunarodni ugovor o razgraničenju s BiH, ipak “ruka zadrhtala”.
Kako i ne bi kad se suočio, poput Tuđmana, njegovih nasljednika Sanadera i J. Kosor, s preuzimanjem odgovornosti za poduzimanje nepopularnog poteza koji će pamtiti pokoljenja Hrvata. I pričati kako je Milanović premijer koji je “prodao, odnosno predao hrvatski teritorij”. Stoga Milanović traži podijeljenu odgovornost, kad zaziva dvotrećinsku potporu saborskih zastupnika.
>>Gdje je granica? Povijesna bitka za Klek, školje i more
Jasno je, međutim, da tu uzalud kuca na vrata. Milanović može računati na potporu svojih 88 glasova, a potrebna mu je 101 ruka. Bez HDZ-a ta je računica nemoguća, a takva će i ostati, s obzirom da je pitanje ratifikacije sporazuma s BiH postalo ključni politički bedem glavne oporbene stranke, uz što se onda veže i onaj drugi – izgradnja pelješkog mosta.
>>Bozanić: Ne manipulirajte i ne oduzimajte Hrvatskoj dio teritorija
Taj prostor HDZ neće napustiti. Milanović, naravno, može pokrenuti politički samoubilačku, prkosnu akciju i silom saborske (obične) većine ratificirati sporazum. Političko pokriće za taj eventualni čin može pronaći u isticanju da RH mora poštovati ono što je njezin prvi predsjednik, Tuđman, parafirao 1999. Potom, u stavu da je prilikom pretposljednjeg pokušaja stavljanja ratifikacije na dnevni red Sabora (2009.) tada vladajući HDZ predviđao običnu većinu glasova. No, pritom ga muči pravni aspekt problema. U Hrvatskoj nema relevantnog stručnjaka za ustavna i međunarodnopravna pitanja koji bi Milanovića primio za ruku i proveo ga preko neumske Scile i Haribde.
Vjerodostojnost nije upitna
Kada bi ga i bilo, teško da bi se usudio pregaziti mišljenje najrelevantnijeg hrvatskog, a i svjetskog stručnjaka, akademika Vladimira Iblera. Koji nema običaj politizirati i izuzetno se rijetko pojavljuje u javnosti. Akademik je, sa svojih 99 godina, najveći svjetski ekspert za pomorsko pravo i slobode mora, a ujedno i za diplomaciju i mirno rješavanje sporova. Ibler je ovih dana, putem državne agencije Hine, ipak izrekao svoj stav o ratifikaciji. Predlaže mudrost.
>>BiH geodeti krivotvorili granicu!
– U Hrvatskom saboru potrebno je odgoditi ratifikaciju Ugovora o državnoj granici između Hrvatske i BiH te ga podvrgnuti ozbiljnom propitivanju stručnjaka, i u tom mišljenju, mislim, nisam sam – kaže stari akademik.
“Zaista sam se trudio da stvorim sud o tome ugovoru i svemu u svezi s njime, a nisam to učinio ni brzo, ni olako, i moram reći da taj ugovor s popratnom dokumentacijom smatram krajnje nepovoljnim za RH, pa onda dakako i njegovu ratifikaciju”, kristalno je jasan Ibler. A onda si dupušta gnušati se neukošću naše politike; “Doista je čudno u kojoj mjeri politika može povrijediti sve pravne discipline koje su joj na raspolaganju, jer sve ono što se može naučiti iz međunarodnoga javnog prava, iz međunarodnih političkih odnosa i iz diplomatske povijesti, govori protiv ratifikacije tog ugovora, koji je potpisan u prošlom stoljeću, pa barem taj razmak, između vremena njegova potpisivanja i zahtjeva za ratifikacijom, zaslužuje da Vlada još jedanput prouči taj ugovor i da se ne žuri s ratifikacijom”.
Nakon ovog upozorenja svaki donekle razumni hrvatski političar ne bi više postavljao suvišna pitanja. No, ako ni to nije dovoljno vlastima, evo teza još nekih uglednik stručnjaka. Davor Vidas direktor je Odjela za pravo mora Instituta Fridtjof Nansen u Oslu. Norvežani znaju zašto ga drže na tom uglednom mjestu jer im je Vidas znanstveno utvrdio vlasništva nad podmorskim izvorima nafte, čije crpljenje Norvešku i svrstava u red najbogatijih država svijeta. Vidas kaže da pri ratifikaciji Ugovora o državnoj granici između Hrvatske i BiH nije riječ o rješavanju nekoga gorućeg pitanja, budući da se taj međudržavni ugovor, nakon što je potpisan 1999., privremeno primjenjuje, jer je tako određeno samim ugovorom, pa ne može biti govora o nekom otvorenom graničnom pitanju koje bi trebalo hitno zatvarati. No, Vidas je jako dobro proučio tekst famoznog sporazuma iz 1999. I utvrdio neke vrlo zanimljive činjenice.
>>Na arbitraži bi Hrvatska izgubila Školje i vrh Kleka
Prvo, da je sporazum načelan i ne sadrži nikakve koordinate, točke putem kojih bi trebalo povući konkretnu graničnu liniju. Nadalje, ako je u vrijeme nastanka federativne Jugoslavije vrh poluotoka Kleka bio u Hrvatskoj i ako do raspada SFRJ nije, u skladu s tadašnjim ustavom, došlo do pravno valjanog temelja po kojem bi to područje prestalo biti u Hrvatskoj, onda je riječ o protivnosti načelima samog ugovora, analizira Vidas. I slijedi ono najzanimljivije, Vidas otkriva strateški važnu činjenicu iz sporazuma – “ne može se govoriti o pitanju vjerodostojnosti, zbog kojeg bi sada taj ugovor trebalo ratificirati. Dapače, po članku 22. ugovora, svaka ga stranka može jednostrano otkazati, tako da bi i otkaz ugovora značio vjerodostojno ponašanje, tj. u skladu s onim što je ugovoreno”.
Jednostavnije rečeno, kada se Milanović i Vesna Pusić, te neki “neimenovani izvori u Vladi” pozivaju na potrebu da RH dokaže EU vjerodostojnost saborskom potvrdom sporazuma iz 1999., to je bedastoća. Pa sastavni dio tog sporazuma jest pravo i RH i BiH da ga, prema članku 22., jednostrano otkaže! I nikome ništa, idemo iz početka. U svojoj analizi Vidas tumači i dvojbu oko obične, ili dvotrećinske većine i nudi mudar zaključak, u Iblerovom stilu. “Na pitanje je li vrh Kleka u vrijeme raspada Jugoslavije bio u Hrvatskoj ili nije, ne može se primarno odgovoriti bilo natpolovičnom bilo dvotrećinskom većinom, nego tek objektivnom ekspertizom, i to zato što se istina ne može izglasati niti se ona može utjerati, nego se, prije svega, mora utvrditi”.
No, Milanović se, kada bi se i usudio apstrahirati mišljenja ovih eksperata, pribojava aktiviranja još jedne prepreke. Mišljenja Ustavnog suda RH. Posluži li se, naime, silom i ratificira sporazum običnom većinom, ništa nije gotovo. Puno je kandidata (HDZ, razne udruge) koji će potom svjetlosnom brzinom pokrenuti ustavnu tužbu dokazujući da je Milanović prekršio Ustav, jer ovdje je riječ o eklatantnom primjeru promjene granica, a to je u RH moguće uraditi samo dvotrećinskom većinom glasova zastupnika. Stoga “neimenovani vladin izvor” putem medija ovih dana kaže: “Vlada je odustala od natpolovične većine zbog straha kako bi HDZ, ako bi Sabor potvrdio ratifikaciju s kvalificiranom većinom, podignuo tužbu na Ustavnom sudu. S obzirom na sastav Suda, prilično smo sigurni da bi se priklonili HDZ-u i izazvali političku krizu”.
Granice su ustavno pitanje
O problemu s Ustavom govori još jedan ekspert, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, Branko Smerdel. “Ustav se mora tumačiti u cjelini. Članak 2. Ustava izrijekom određuje teritorij i more kao bitno pitanje državnog suvereniteta. Za mene iz toga nedvojbeno proizlazi obveza ratifikacije onom većinom kojom se odlučuje o prenošenju suverenih prava, a to je dvotrećinska većina svih zastupnika. Ja se ne bavim politikom, niti podržavanjem stranaka, ali izjava da se ozbiljne države ne svađaju oko školjića jako me iznenadila.” Smerdel aludira na znamenitu izjavu premijera Milanovića koji je ljetos, tijekom Croatia Summita u Dubrovniku, rekao da se ozbiljna država sa susjedom ne spori zbog dva kamička dok već 20 godina nema sporazum o granici.
– Ma pogledajte aktualnu naslovnicu londonskog “The Economista”, pa ćete vidjeti ima li istine u tome da se ozbiljne države ne spore oko kamičaka, kaže Smerdel. I uistinu, naslovnica Economista prikazuje “škoje” u Istočnom kineskom moru oko kojih se spore Japan i Kina. “Mogu li Kina i Japan doista zaratiti zbog toga?” glasi naslov, a crvena strelica pokazuje na “to”, nekoliko nenastanjenih škoja.
Englezi se, pritom malo i sprdaju, jer dodali su i morsku kornjaču koja daje odgovor “nažalost, mogu”. No, u Economistu se “prave Englezi” s obzirom da je Velika Britanija 1982. poslala kompletnu svoju ratnu mornaricu na drugi kraj svijeta i ratovala zbog malo većih, no ipak “škoja”, Falklandskih otoka. Rezultat – više od 900 poginulih vojnika na obje strane.
Ovo samo slikovito dokazuje da, kada je riječ o razgraničenju, pogotovu na moru, niti jedna ozbiljna država se ne šali sa “škojima”, hridima, kamičcima. Nije važno koliki je teritorij, ima li 20.000 ili deset četvornih metara. Jednostavno, ozbiljne države ne trguju teritorijem. Stoga se, po pitanju ratifikacije, premijer Milanović primio uzaludnog posla.
Jelinbio neki sporazum o konfederaciji jel se i to treba" ratificirati"??