Ona je Zagrepčanka Sofija Kralj. Potječe iz ne baš ekonomski prosperitetne obitelji. Odgajana je građanski konzervativno i u onim socijalističkim vremenima. Povezuje čak tri romana zagrebačke književnice Marine Šur Puhlovski, i to “Nesanicu”, “Igrača” i “Divljakušu”. Sva tri romana Marina Šur Puhlovski pod šifrom slala je na VBZ-ov natječaj za najbolji neobjavljeni roman. Prva dva ušla su u uže izbore i bila predložena za objavljivanje. A “Divljakuša” je konačno osvojila i prvu VBZ-ovu nagradu vrijednu 100.000 kuna.
Riječ je o romanu koji je žiri, na čijem je čelu ugledni hrvatski prozaik Zoran Ferić, nazvao (anti)ljubavnim romanom. Bio ljubavni ili pak antiljubavni, riječ je o snažnom djelu koje se bavi bračnim krahom Sofije Kralj, koja ovdje dobiva i prezime Vidović, naše junakinje koja bi, eto, mogla biti i antijunakinja. Naravno, krah Sofije Kralj nije samo bračni nego i životni. Borba s muškim demonom otjelotvorenim u atraktivnom i socijalno osviještenom muškarcu dubrovačkog podrijetla koji je opsjednut seksom i nije baš neki radoholičar, završava njezinim potpunim urušavanjem. Ali, njoj je i to fizičko i psihičko urušavanje koje je vrlo plastično, pa čak i jezivo opisano, pravo oslobođenje. I nema cijene.
Jer je neprijatelj konačno izašao iz stana, a onda, možda, i iz života. Nada umire posljednja. Je li Sofija Kralj tipična zagrebačka ženica koja kod kuće strpljivo čeka svog mužjaka pripremajući mu zimnicu i perući mu čarape? Nikako. I ona je emancipirana i slobodoumna, i to još od mladosti. Studira književnost, ganja modu (iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća), važan joj je izgled, žuri se planski izgubiti nevinost, dovodi se na rub iskušenja s grupnim seksom, a kada konačno shvaća da je voljeni muškarac surovo i gotovo ovisnički vara, bez pardona se odlučuje na erotsku osvetu koja graniči s promiskuitetom.
Ona je drugima mračni predmet želje, ali predugo ostaje vjerna svojoj romantičarskoj i malograđanskoj viziji bračne ljubavi i još gore, bračne zaljubljenosti koja za nju ima snagu sakramenta. Za svog je muškarca spremna napraviti sve, pa i zatvoriti oči kada bi oči trebale biti širom otvorene. Prehranjuje ga u uvjetima krajnjeg siromaštva. Prima ga u skučeni obiteljski stan u kojem se guraju i s bolesnim i bolećivim ocem i strogom, lucidnom majkom. Školuje ga i požrtvovno liječi kada oboli od teške i konkretne bolesti koja možda ipak ima metaforičku snagu. Sofija Kralj ide tako daleko da umjesto muža piše tekstove za radio kako ne bi ostao bez slabo plaćenog honorarnog posla. Dakle gubi svoju osobnost jer vlastite tekstove svojom slobodnom patničkom voljom potpisuje tuđim imenom.
Spremna je doista na sve što traje tako dugo dok ne poludi poput grogiranog kečera u malom ringu oko kojeg su se natiskali gledatelji iz obitelji i prijateljskog i dobrosusjedskog kruga. A kada poludi, više nema nikakvih granica i obzira. I Sofija Kralj postaje prava divljakuša. Na rukama više nisu rukavice koje ublažavaju udarce. Nisu važni ni životni epizodisti jer su i oni prokockali svoje šanse i Sofija Kralj za njih više nema ni milosti ni razumijevanja. Spremna je za emotivnu egzekuciju koju i obavlja, i to bez grižnje savjesti. Sofija Kralj krvnik je svoje bračne (ne)sreće. Odrubila je glavu vlastitom doživljaju ljubavnog i emotivnog ispunjenja. A je li je to učinilo sretnom? I hoće li primiriti njezine ljudske samorazumljive potrebe? Ili će je odvesti na put ovisnosti, na koji je već djelomično i kročila na bolnom putu samospoznaje, za koji, uostalom, ne postoje pravi savjetnici ni psi vodiči.
Opisujući oko sedam godina mladenačkog života Sofije Kralj, Marina Šur Puhlovski vrlo se upućeno bavi i oslikavanjem obiteljskih freski dviju hrvatskih obitelji i u puno širem razdoblju od samo sedam godina. Stavlja ih u kontekst burnog povijesnog vremena bez politiziranja, s puno hladnokrvnih i neoborivih konstatacija, ali i s damski odmjerenom količinom humora koju bi neki možda nazvali i galgen-humorom. Jer ovo i jest galgen-roman.
