Konačno je odlučio obaviti neke preglede jer je sve više osjećao
želučane tegobe. Dr. Kranjčević javio mi je da su otkrili čir na
želucu. Kad je došao kući, to mi je rekao i Francek. Djelovao je
deprimirano, neraspoloženo. Dobro, mislila sa, hvala Bogu da nije nešto
ozbiljnije. Imali smo već jedan čir na želucu u obitelji, koji je
uspješno izliječen, pa sam naivno pomislila da će tako biti i kod
njega.
Ne znam što mi je bilo da sam samu sebe uvjerila kako je to bezopasno i
da nisam pitala je li tkivo dano na histološku analizu. Moja želja da
mu bude dobro, da ozdravi od čira na želucu, što sam smatrala minornom
bolešću, bila je jača od spoznaje da može biti i nešto gore od toga.
Teško i dr. Kranjčeviću
Znala sam da mi Francek neće ništa više reći pa sam zamolila dr.
Kranjčevića za razgovor. Dijagnosticiran je karcinom želuca, a nalazi
su pokazivali da se nije proširio na druge organe. Vidjela sam da je tu
vijest i sam dr. Kranjčević teško primio. Dogovoreno je da mojeg
supruga pregleda i predloži daljnje liječenje i jedan strani liječnički
tim. O cijelom slučaju ništa nije izneseno u javnost dok se ne bude
imalo i mišljenje drugog liječničkog tima i dok se ne donese odluka o
liječenju. () Kad je čuo za bolest, Francek je rekao kako je Hrvatska
još uvijek njegova glavna briga.
Počeo je ubrzani proces reintegracije hrvatskog Podunavlja u
državni sustav Republike Hrvatske, dogovoreno je da će UNTAES predati
vlast Republici Hrvatskoj u rano proljeće dogodine, a to znači i
povratak prognanika. To moram obaviti govorio je.
Nisu to laki trenuci u životu čovjeka pa ni obitelji. Prestala je
napetost iščekivanja, a doznavši pravo stanje, Francek kao da je
odahnuo. Odlučeno je da putuje u Washington u vojnu bolnicu Walter
Reed, gdje su vrhunski stručnjaci. Otputovali smo 11. studenoga 1996.
godine i u Americi ostali dvanaest dana. Imala sam sobu u apartmanu
koji je Franceku dodijeljen u bolnici, bili smo zajedno. Miro se
smjestio u hotelu.
Počele su pretrage, dobro je sve podnosio. Nije se žalio na bolove pa
ni na neugodne preglede, samo je želio da to što prije završi, da se
vrati u Hrvatsku. Poslije sedam dana boravka u bolnici, pozvani smo na
sastanak s liječničkim konzilijem sastavljenim od pet članova.
Loše vijesti
Uz mene je sjedio Miro, Francek na suprotnoj strani i uz njega doktori
Jakšić i Kranjčević. Američki internist ostavljao je ozbiljan, pouzdan
dojam. Govorio je jasnim engleskim jezikom. Vjerovala sam da stoji iza
svake svoje riječi, a slovio je kao vrhunski liječnik.
- Gospodine Predsjedniče, gospodine Tuđman! Završili smo sve pretrage
koje se u slučajevima vaše bolesti mogu obaviti u suvremenoj medicini i
želim vam priopćiti rezultate i naše mišljenje.
Sve što je slijedilo kao da se događalo nekome drugom, kao da nisam
svojim ušima čula tih nekoliko strašnih rečenica.
- Mi smatramo da operacija želuca može samo istrošiti organizam, a neće
dati rezultate. Vaše je zdravstveno stanje vrlo ozbiljno. Bit ću
otvoren do kraja i želim da to shvatite kao dobronamjerno. Pacijentu
uvijek kažemo o kakvoj je bolesti riječ, premda vi to već znate i kakve
su mogućnosti liječenja i ozdravljenja. Vi, Predsjedniče, po našoj
procjeni, s ovim stanjem karcinoma možete živjeti još šest do devet
mjeseci. Žao mi je što vam moram priopćiti tako loše vijesti, ali,
ponavljam, rezultati testiranja pokazuju da su naše procjene ispravne.
Srce mi je lupalo
Pogledala sam Franceka. Bio je potpuno miran, nije pokazivao nikakve
emocije, a liječnicima je postavio i nekoliko pitanja. S pitanjima se
uključio i Miro. Doživjela sam pravi šok, srce mi je ludo lupalo. Što
znači šest do devet mjeseci? Otkad, od danas, otprije dva mjeseca kada
mu je karcinom utvrđen u Zagrebu? No brzo sam odagnala te misli,
sabrala se i počela pozitivno razmišljati. (...) Nikad nisam bila
pesimist, pa neću ni ovaj put.
Razgovarajući sa mnom, Francek mi je rekao:
Okrutan CNN
Bit će dobro, pitat ćemo za mišljenje i druge liječnike. Borit ću
se s bolešću. Imam snage za to. Imam motiva, puno razloga da još
poživim. Još Hrvatska nije potpuno slobodna. Trebaš mi, i u ovim
trenucima trebat će mi pomoć svih suradnika, obitelji, a posebno
tvoja.
Osjetila sam prkos u njegovu glasu, inat prema bolesti. Znala sam da je
važna ta njegova čelična volja kad nešto odluči, to i učini, to i
uspije.
Tog trenutka bili smo svjesni da je pred nama još jedna životna bitka,
ona najteža. Isto tako, znali smo da u toj bitki ne možemo biti sigurni
pobjednici jer smrt je svima nama suđena, ali znali smo da je možemo
odgoditi. Potrebna je pažnja, ljubav, a upravo se ona u tim trenucima
uključila u našu borbu s bolešću. Imali smo je dovoljno jedno za drugo,
a čekala nas je i u Zagrebu, u djeci i unucima, te u narodu koji je
volio i trebao svojeg Predsjednika.
U bolnici nas je stresla još jedna vijest. CNN je objavio da je
hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman otpušten iz bolnice Walter Reed
s dijagnozom karcinoma, a da to u Hrvatskoj još nije bilo objavljeno.
Nepotrebno, okrutno, nemoralno! Kako drukčije nazvati taj novinarski
ispad. Francek je poslije povratka u Hrvatsku želio sam objaviti svoje
zdravstveno stanje te priopćiti da će se boriti s bolešću i početi
terapiju...
U prodaji 2. prosinca
Knjiga Ankice Tuđman, supruge prvoga hrvatskog predsjednika, u izdanju Večernjeg lista svjetlo dana ugledat će u subotu 2. prosinca. Riječ je o jednoj od najintrigantnijih i najzanimljivijih autobiografija u Hrvatskoj, a u sljedeća tri dana objavit ćemo izvatke iz te jedinstvene knjige.
Čudna sudbina: Francek ide u bolnicu u kojoj je bio i Šušak
Prije sedam mjeseci u bolnici Walter Reed operiran je i ministar Gojko Šušak. Imao je karcinom na plućima. Dobro je, oporavio se. Liječnici kažu da mu karcinom nije zahvatio i druge organe, a da se i bez trećine pluća može živjeti. Zar to nije čudan tijek sudbine da i Francek, kao i jedan od njegovih najvjernijih suradnika, odlazi s dijagnozom karcinoma u istu američku bolnicu na liječenje!
