Kad je SDP ovih dana obilježavao 15. obljetnicu smrti Ivice Račana, nitko nije spomenuo da njegovu nasljeđu pripada i nikad realizirani sporazum Račan-Drnovšek koji je trebao riješiti hrvatsko-slovenski granični spor. Prema tom sporazumu, koji su tadašnji hrvatski premijer Račan i njegov slovenski kolega Janez Drnovšek parafirali u srpnju 2001., Sloveniji bi pripalo ne samo 80 posto Piranskog zaljeva nego bi joj posebnim koridorom bio omogućen pristup međunarodnim vodama, a Hrvatska bi se odrekla oko 160 četvornih kilometara mora i podmorja. Hrvatska politička javnost taj je ugovor ocijenila izdajničkim te ga Hrvatski sabor nikad nije ratificirao. No dr. sc. Goran Granić, nekadašnji zamjenik premijera Račana, smatra da bi se dvije zemlje ponovno trebale okrenuti sporazumu Račan-Drnovšek.
Tko je početkom 2000-ih potaknuo taj sporazum i jeste li i vi sudjelovali u njegovoj pripremi?
Hrvatska i Slovenija u to su vrijeme imale tri velika problema u međusobnim odnosima: granicu, NE Krško i Ljubljansku banku. Stoga su dvojica premijera, dvojica ozbiljnih državnika, predložila razgovore o tim spornim pitanjima s namjerom da se pronađu rješenja prihvatljiva za obje strane. Razgovarali smo u Rijeci i postigli dogovor o granici na moru, uz potvrdu dogovora o kopnenoj granici koji su postigle prethodne vlade. Osim toga, postignut je dogovor o NE Krško, no Slovenci su poslije odugovlačili provedbu pa je arbitraža dosudila 40 milijuna eura odštete HEP-u, što je slovenska strana odmah platila. Također, usuglašeni su principi mogućeg rješenja za Ljubljansku banku, ali kako je ta banka poslovala u svim državama bivše Jugoslavije, nije se moglo naći provedbeno rješenje, jer bi se presedan koristio u svim državama.
No sporazum o morskoj granici nije se svidio ni oporbi, a ni strankama vladajuće koalicije te je njegova ratifikacija u parlamentu zaustavljena?
Nažalost, naišao je na veliki otpor i opozicije i stranaka vladajuće koalicije, koje su smatrale da je sporazum izdajnički i nekompetentan. Njihova su očekivanja bila maksimalistička, a vizija Račana i Drnovšeka bila je da zajedničkoj prošlosti daju šansu za još bolju budućnost.
Vi, dakle, smatrate da je taj sporazum bio dobar način da dvije zemlje riješe granični spor. Zašto?
Od tog sporazuma prošla je 21 godina, a pitanje granice nije riješeno. U međuvremenu je odabran institut međunarodne arbitraže, koji je Slovenija kompromitirala pa je Hrvatska izišla iz arbitraže, no međunarodni arbitri svejedno su donijeli odluku, koju Slovenija jednostrano pokušava primijeniti. Arbitraža je još više udaljila strane i može se objektivno reći da je situacija danas puno teža nego prije 20-ak godina.
Nakon svega može se zaključiti da međunarodna arbitraža nije rješenje i da ni jedno međunarodno tijelo neće donijeti odluku prihvatljivu samo jednoj strani. Također, obje strane moraju se odreći maksimalističkih zahtjeva i shvatiti da je razumijevanje druge strane preduvjet dogovora, a spremnost za dogovor ulaganje u budućnost prijateljskih zemalja. Brzi dogovor o granici potreban je i zbog ribara, čiji je kruh od sedam kora dobio i osmu koru. Rješenje graničnog spora postoji, dobro je izbalansirano i može se odmah primjenjivati.
Hoćete reći da bi Hrvatska i Slovenija sporna granična pitanja trebale riješiti primjenom sporazuma Račan-Drnovšek?
Da. Ideja je da strane odustanu od maksimalističkih rješenja i da se vrate postignutom dogovoru. To se može učiniti odmah, sutra. Samo treba potpisati sporazum u četiri točke: 1. prihvaća se sporazum Račan-Drnovšek, 2. stavljaju se izvan snage sve jednostrane odluke i pravne i administrativne posljedice tih odluka koje su strane u sporazumu donijele u prethodnom razdoblju, 3. osniva se međudržavno povjerenstvo koje će skrbiti o zaštiti i održivom gospodarenju Piranskim zaljevom, 4. sporazum stupa na snagu po potpisu.
Svjesni ste da je hrvatska politička javnost sporazum Račan-Drnovšek ocijenila kao samoubojstvo, kao izdajnički čin. Mislite li da su se danas okolnosti promijenile te da taj sporazum više nije „izdajnički“?
Vjerujem da su događanja u proteklih 21 godinu pokazala da se obje strane trebaju odreći maksimalističkih zahtjeva i da u pregovorima ne smije biti pobijeđenih. Ja bih rekao da bi izdaja bila ne postići dogovor.
Ipak, teško je povjerovati da bi bilo koji hrvatski premijer pristao na oživljavanje sporazuma Račan-Drnovšek, osobito nakon neugodnog iskustva sa slovenskom stranom u procesu međunarodne arbitraže?
A što je alternativa? Početi nove pregovore, što Slovenija zasad odbija? Na kraju će se opet morati postići kompromis jer Slovenija neće prihvatiti maksimalističke stavove Hrvatske. Ili povjeriti rješavanje spora nekoj novoj međunarodnoj instituciji? Pitanje je bi li Slovenija na to pristala, ali je sigurno da bi odluka bila kompromisna i da ne bi zadovoljavala maksimalističke interese ni jedne strane. Treba, dakle, prihvatiti sporazum Račan-Drnovšek, koji nije vlasništvo ni jedne političke opcije, već je vlasništvo država. I može se odmah primijeniti. Bio bih radostan ako postoji neko četvrto rješenje, ali sumnjam da ga ima.
Postoji li uopće mogućnost da Hrvatska i Slovenija u dogledno vrijeme riješe svoj granični spor?
Politika je posebna društvena disciplina u kojoj se više profitira na negativnom nego na pozitivnom stavu. Svjestan toga, kad me je slovenski veleposlanik u vrijeme pripreme razgovora Račana i Drnovšeka pitao kako ja vidim rješenje granice, rekao sam da je najbolje rješenje da se potpiše sporazum od jednog članka: „Ove generacije političara nisu u stanju riješiti problem granice te se rješavanje tog problema odgađa za 50 godina.“ Volio bih da moje riječi nisu proročke i da se taj rok znatno skrati prihvaćanjem sporazuma Račan-Drnovšek.
Pogledajte facu tog gu*ičara. Ostario a kosa mu još crna. Takvi misle samo na sebe. Za sitni politički interes on ne misli kako je ljudima oko Savudrije kojima se oduzima more ispred nosa. Najgori političar.