Dok je mora, bit će brodogradnje jedino je što se sa sigurnošću da zaključiti nakon tjedana odgađanja odluke o modelu po kojem će se riješiti kriza u Uljanik Grupi, odnosno dvama škverovima, 3. maju i Uljanik Brodogradilištu. Od početka su na stolu dvije opcije: nastavak restrukturiranja uz državnu pomoć ili stečaj. Pretpostavka da nakon stečaja nema nastavka proizvodnje i ne mora biti točna jer je stečaj kao i svaki drugi insolvencijski postupak prilika za novi početak na zdravijim osnovama. Svima je već poznato da je stečaj u slučaju Uljanik upola jeftinija opcija nego državna intervencija jer bi državu koštao 4,1 milijardu kuna, a restrukturiranje čak 7,6 milijardi kuna.
Stečaj ne mora biti kraj proizvodnje brodova na sjevernom Jadranu. Naime, ako se i pokrene proces, bilo da o tome odluči Trgovački sud ili Vlada u prvih trideset dana postupka utvrdit će se popis tražbina svih vjerovnika koji tek imaju prijaviti svoja potraživanja. U tom trenutku prvi put će se znati kolike su točno dubioze pojedinog brodogradilišta i kolika je eventualna stopa potencijalne naplate za kojeg vjerovnika. Što se tiče 3. maja, do sada je poznato da mu je račun blokiran zbog ovrha ukupne vrijednosti 91 milijun kuna, od kojih 19 milijuna kuna otpada na potraživanja radnika. To je pak tek manji dio ukupnih tražbina vjerovnika koje se procjenjuju na oko 350 milijuna eura vrijednosti, kada se u jednadžbu uključe i potraživanja prema Uljaniku i ostalim tvrtkama unutar sustava Uljanik Grupe.
Stečajni proces omogućio bi otpis dijela tih potraživanja, odnosno umanjenje dijela troškova koje bi trebala podmiriti država. Ona je, naravno, najveći vjerovnik jer je opterećenje nastalo po jamstvima daleko nadmašilo sva ostala potraživanja. Međutim, država ima i najjače kolaterale za svoja potraživanja pa bi većina vrijedne imovine u slučaju pokretanja stečaja ostala državi na raspolaganju. Prema nekim procjenama, u dva škvera ostaje 1,5 milijardu kuna vrijedne imovine, a u taj se iznos ne uključuje vrijednost nedovršenih brodova. U slučaju stečaja, Vlada planira završiti barem jaružar, s obzirom na to da tim potezom može znatno uštedjeti na plaćanju jamstava. Naime, za završetak brodova mora uložiti još 22 milijuna eura, što je oko 160 milijuna kuna, a njegovom isporukom spasila bi 930 milijuna kuna jamstava pa je računica jasna – plus od čak 100 milijuna eura u odnosu na podmirenje tih jamstava.
Osim što je jeftiniji, stečaj je i “čišći” proces jer bi omogućio da se kompanije rasterete dugova, ali bi i u slučaju gašenja proizvodnje u Puli omogućio državi da sama odluči što će napraviti s pomorskim dobrom u budućnosti. Analitičari, ali i zainteresirani strateški partneri nisu ni do sada krili da za nastavak poslovanja u brodograditeljskom sektoru više šanse ima 3. maj nego pulski Uljanik, a Hrvatska nema ni kapaciteta za više od tri velika brodogradilišta. Kako je komentirala i predsjednica HUP-a Gordana Deranja, trebali bismo imati efikasnu i modernu brodogradnju s maksimalno dva do tri moderna brodogradilišta. U Europskoj uniji brodogradilišta zapošljavaju usku jezgru svojih dobro plaćenih radnika, a ostale poslove odrađuje jeftinija kooperacija s Istoka, komentirala je Deranja koja u tome vidi jedini način za održivu brodogradnju.
Analitičari su više puta upozoravali da je opstanak brodogradnje moguć jedino ako se okrenemo proizvodnji brodova s visokom dodanom vrijednošću, odnosno plovila s visokom tehnologijom jer ne možemo konkurirati velikim kineskim brodogradilištima koja grade velike brodove, ako ni zbog čega, onda zbog drastične razlike u trošku radne snage. Brodogradnja u ovom trenutku više nije strateška grana ekonomije Hrvatske, gledano financijski, jer u ukupnom BDP-u, kako je iznio ministar financija Zdravko Marić, sudjeluje sa svega 1,5 posto. To znači da bi čak i likvidacija cijele Uljanik Grupe naudila ekonomiji za manje od jednog postotnog poena, što nije zanemarivo usporavanje, ali ne bi izazvalo tektonski poremećaj.
Gubitak radnih mjesta teško je procijeniti s obzirom na to da u ovom trenutku u dva škvera radi manje od 2800 radnika. Mnogi od njih mogu se zaposliti u drugim brodogradilištima, metalskoj industriji pa i graditeljstvu, ali za određeni dio administracije teže bi se našao posao i oni bi bili najteže pogođeni likvidacijom brodogradilišta. Ipak, stečaj ne znači nužno likvidaciju pa s pretpostavkom gašenja proizvodnje ne treba ni kalkulirati. Strateški partner, naime, može preuzeti poslovanje i nakon stečajnog procesa, naročito ako se taj postupak izvede dovoljno brzo i agilno. U tom slučaju imao bi čist start i tvrtku potpuno oslobođenu od dugovanja i kostura iz ormara.
Novi ciklus restrukturiranja značio bi pak nove državne intervencije. U prvoj polovini 2018. godine, naime, za Uljanik Grupu odobreni su krediti i bankarska jamstva u iznosu od 975 milijuna kuna, a koristili su ih HBOR, Erste banka, HPB, PBZ, Zagrebačka banka i OTP banka. Sav je taj novac potrošen već do srpnja kada je država morala ponovno pomagati da se isplate plaća radnicima. Taj silni novac potrošen je u periodu kada je trebalo biti provedeno restrukturiranje, a u stvarnosti se nastavilo raditi istim modelom i stvarati sve veće gubitke. Nakon takvog iskustva teško je vjerovati da bi treći pokušaj restrukturiranja završio na drukčiji način. Izglednije je da bi se generirali novi dugovi i jamstva koja bi opet morala platiti država, a to znači još milijarde kuna transfera iz proračuna.
>>Štrajk u Uljaniku. Radnici zavarili vrata
Briselski projektanti ce u hrvatskoj unistiti kompletnu proizvodnju svih sektora...za hrvatsku imaju plan da bude jedno ogromno ljetovaliste......