Bila je godina 1971. Dah hrvatskog proljeća osjetio se i u dalekom Janjevu, na Kosovu, najstarijoj hrvatskoj dijaspori, koja se prvi put spominje 1303. godine (u pismu pape Benedikta XI. barskom biskupu Marinu), no jamačno je (bez pisanih spomena) postojala i ranije. Nas, janjevačku djecu, obradovali su tada mali pokloni iz našega Dubrovnika (odakle Janjevci vuku podrijetlo): svi su dobili kemijske olovke, a oni najbolji i kasice s natpisom "Dubrovačka banka".
Živjelo je tada u Janjevu i okolici oko pet i pol tisuća Hrvata, u nedalekoj Letnici, na samoj granici s Makedonijom još 5000, pa je ukupno na Kosovu bilo 11.000 Hrvata (nešto hrvatskih ljudi, privučenih poslom, ženidbom ili udajom, bilo je i u drugim kosovskim gadovima). Samo u prvom razredu Osnovne škole Vladimira Nazora bilo je čak šest odjeljenja hrvatske djece (uz ponešto Roma koji su s nama slušali nastavu na srpsko-hrvatskom jeziku, kako se tad i ondje zvao predmet materinskog jezika, uz dva odvojena odjeljenja na albanskom jeziku), a to je oko 180 učenika. Kad taj broj pomnožimo s osam (razreda) dobijemo 1440 osnovaca, koliko danas jedva da ima u nekoliko većih hrvatskih gradova...
To razdoblje od 1971. pa do 1991. godine, i nesretnog rata koji je pokrenuo Milošević, bilo je zlatno doba Janjeva i Janjevaca. Rađalo se puno djece, a manje se umiralo, pa se viškom od 200-ak ljudi mogla napućivati ispražnjena Hrvatska. A da se broj Hrvata u Janjevu pri tome nije smanjivao...
No, došle su ratne godine, srpski su radikali, obično petkom kad je u Janjevu sajmeni dan, znali šenlučiti pokazujući janjevačkim Hrvatima oružje kojim će ih "pobiti", ponekad su i pucali iz njega, razarajući tako relativno dobre odnose Janjevaca s lokalnim Srbima (iz Gušterice, Dobrotina i Lipljana) koji su žiteljima Janjeva, obrtnicima i trgovcima, stoljećima prodavali poljoprivredne proizvode da bi od tako zarađenog novca mogli školovati svoju djecu. Rat u Hrvatskoj i BiH je bjesnio, mobilizacije janjevačkih mladića bile su sve češće, a nikome se nije ratovalo protiv hrvatske braće. Jedan slučaj navodnog samoubojstva mladog Janjevca u srpskoj vojsci dodatno je proširio strah i - iseljenička rijeka je krenula.
U samo nekoliko mjeseci godine 1992. u Hrvatsku je (u Zagreb, pa u Kistanje) izbjegla većina janjevačkih Hrvata, a za njima su krenuli i Letničani (u Voćin, Đulovac i Ćeralije). Od prijeratnih 11.000 na Kosovu je ostalo živjeti još oko 1000 Hrvata. No, njihov se broj, nakon što se srpska vojska 1999. povukla s Kosova dodatno smanjio. Jer, ne treba to kriti, bilo je i Albanaca koji su odlučili iskoristiti situaciju. Bilo je pljački, paleža, krađa, premlaćivanja, uzurpacije imovine, u Janjevu je razbijena školska ploča s imenom Vladimira Nazora, a u Letnici su se dogodili i najteži zločini: Petar Tunjić ubijen je na vlastitoj njivi, a Justina Perić bila je silovana (što je dokumentirao i lokalni Helsinški odbor).
Nova je kosovska vlast načelno podržavala Hrvate, prilično dugo se najavljivalo da će Hrvatima dati i jedno zajamčeno mjesto u kosovskoj Skupštini, ali se istinski malo činilo da im se zajamči sigurnost, prije svega da se zaštiti njihova imovina. A siromašnoj obitelji jedna krava ili nekoliko koza i ovaca znače egzistenciju...
I tako se broj Hrvata na Kosovu iz godine u godinu smanjivao. U Letnici i okolici ostalo ih je danas još samo 80-ak, a nemaju više ni hrvatskog svećenika (pa se mise u poznatom marijanskom svetištu govore uglavnom na albanskom), dok ih je u opustjelom Janjevu tek nešto više, 150-ak, uglavnom starijih ljudi i tek nešto dječice. Koja su se ipak skupila da u crkvi sv. Nikole, zajedno sa svojim župnikom don Matom Palićem, zažele dobrodošlicu predsjedniku Hrvatske vlade Andreju Plenkoviću.
Kojemu se sad pruža prilika da učini nešto konkretno za spas (hrvatskoga) Janjeva. Zajednica koja je dala i takve ljude kao što su Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski, ili Josip Glasnović, zlatni olimpijac (bio je s Plenkovićem u Janjevu), ne smije ostati bez korijena. Janjevci su i ustavni stručnjak dr. Mato Palić, bivši malonogometaš, jedan od najboljih, Josip Palić, pa bivši trofejni boksač Filip Palić, zlatar Paško Dodić... A imaju Janjevci i jednog blaženika, Serafina Glasnovića Kodića, franjevca kojega je u Albaniji mučio i ubio režim Envera Hoxhe.
Država Hrvatska naprosto mora više brinuti o svojim sunarodnjacima u drugim zemljama, ona to danas može. Već kod dolaska KFOR-a na Kosovo moglo se inzistirati na raspoređivanju manjih jedinica hrvatske vojske u Janjevu i Letnici (kao što su to učinili Turci u Prizrenu i okolici gdje živi veći broj njihovih sunarodnjaka). Janjevcima i Letničanima bila bi to velika potpora, a i hrvatskim bi vojnicima bilo ljepše biti sa svojim ljudima na Kosovu. A o Janjevu i Letnici mora se povesti računa i kod kreiranja i razvoja gospodarske suradnje s Kosovom...
Hrvatska se vjekovna ognjišta na Kosovu ne moraju ugasiti. Janjevo se još može spasiti, samo mu je potrebna pružena ruka Hrvatske.
Ak su oni hrvati ja ću uskoro bit papa