Hoće li se Zakonom o kvaliteti visokih sveučilišta napokon ostvariti iskorak u visokom obrazovanju te koliko će nam trebati da i na javnim sveučilištima zaživi model dualnog studiranja pitanja su o kojima smo razgovarali s dekanom visokog učilišta “Edward Bernays” Damirom Jugom, ujedno i članom povjerenstva za izradu novog zakona.
Je li Hrvatskoj taj novi zakon nužan?
Nema nikakve dvojbe o nužnosti novog zakona. Na snazi je onaj star deset godina što je dovoljno da se analiziraju njegovi učinci. Od 2014. do 2017. od ukupno 194 zahtjeva za pokretanje novih studijskih programa pozitivnu ocjenu dobilo je njih čak 97 posto. To i te kako sugerira potrebu podizanja kriterija koje visoka učilišta moraju ispunjavati. S druge strane, postojeći zakon nije usklađen s Direktivom EU o uslugama na unutarnjem tržištu što stavlja u nekorektan položaj privatna visoka učilišta koja se, za razliku od javnih, trebaju na tržištu izboriti za svaku lipu. Konačno, zakon treba uskladiti i sa smjernicama za osiguravanje kvalitete u prostoru visokog obrazovanja u EU.
Koji su po vama nedostaci, a koje su prednosti novog zakona?
Prednost je sigurno osjetno podizanje kriterija za visoka učilišta kad je riječ o stručnosti nastavnika, postotku nastave koju moraju izvoditi stalno zaposleni, a korak naprijed je i usklađivanje sa spomenutom Direktivom koja će dati zraka privatnim institucijama i potaknuti ih da se dalje razvijaju i podižu kvalitetu. S druge strane, nije uklonjena obveza zapošljavanja nastavnika unaprijed kada želite pokrenuti novi studij što je veliko financijsko opterećenje za ona visoka učilišta koja se žele razvijati. I, konačno, čini mi se i da ima prostora da se pojednostave neka tumačenja u prijedlogu zakona jer su prilično komplicirano napisana. Bit će prilike da se na to upozori tijekom javne rasprave.
Dekan ste privatnog visokog učilišta koje je, da bi bilo osnovano, moralo proći sve propise trenutačno važećeg Zakona o kvaliteti visokog obrazovanja. Pet godina poslije, koliko ste napredovali upravo u području kvalitete?
Da, dobro smo se upoznali s važećim zakonom i propisno se namučili jer smo prve dvije godine morali izvoditi studij mentorske institucije što je apsurdna odredba iz postojećeg zakona. Ukupno gledajući, jako sam zadovoljan jer smo kao najmlađe visoko učilište u Hrvatskoj napravili goleme iskorake kad je riječ o kvaliteti. Još 2015. među prvima uveli smo ocjenjivanje studenata isključivo prema ishodima učenja. To znači da smo cijeli nastavni proces usmjerili na studenta, a ne na nastavnika. Takav sustav ima višestruke koristi jer jasno kvantificira i precizira što je student naučio i što je sposoban raditi nakon što je dobio pozitivnu ocjenu iz nekog kolegija. To je istodobno i najmjerljiviji podatak za poslodavce o tome što njihov potencijalni zaposlenik zna raditi i koliko kvalitetno. Iako smo najmlađi, kad je o ovome riječ, sigurno smo među najboljima u Hrvatskoj.
Vlasnik ste privatnog visokog učilišta. Je li u konačnici obrazovanje usluga?
Apsolutno. Pravna stečevina EU jasno kaže da se obrazovanje za koje se ostvaruje naknada smatra gospodarskom uslugom. To su tumačenje, osim Europske komisije, potvrdila i dva hrvatska ministarstva, i to u potpuno različitim mandatima i političkim opcijama. S ovim se tumačenjem ne slaže samo dio javnih sveučilišta u Hrvatskoj, što ne mogu interpretirati drukčije osim neracionalnim zazorom od privatnih institucija na kojima uzgred rečeno studira manje od pet posto svih studenata u Hrvatskoj.
Ugrožava li novi Zakon o kvaliteti sva hrvatska visoka učilišta budući da će sada biti puno lakše otvoriti podružnice stranih sveučilišta u Hrvatskoj? Činjenica je da nisu sva sveučilišta spremna konkurirati na europskom tržištu...
Dva su aspekta ovog pitanja. I dok pomalo čudno zvuči da netko može otvoriti podružnicu, a da ne ispuni neke osnovne uvjete, to je nažalost očigledno pitanje jedinstvenog europskog prostora po kojem i sva hrvatska visoka učilišta mogu bez ograničenja otvarati svoje podružnice širom EU. Ključno je pitanje jesmo li konkurentni na razini EU, pa opet dolazimo do onoga da se, umjesto da činimo sebe boljima, bavimo mislima kako ograničiti „one druge“. Drugo je činjenica da se studenti koji bi upisali te studije ne bi vodili kao studenti u Hrvatskoj, već u matičnim državama tih institucija i uopće ne bi ostvarivali studentska prava kao studenti domaćih visokih učilišta. To su argumenti o kojima treba govoriti. Iskreno, čisto sumnjam da će strana sveučilišta pohrliti u Hrvatsku, prvo zbog velike disproporcije između cijena njihovih školarina i platežne moći naših studenata, ali i zbog veličine našeg tržišta koje je njima uglavnom malo i nezanimljivo.
Predvodnik ste dualnog modela studiranja – student za vrijeme studija ujedno stječe i praksu radeći u tvrtkama. Koliko je realno očekivati takav oblik studija na javnim sveučilištima?
Dualni model studiranja danas jednostavno nema alternative. Kada smo na Bernaysu 2013. prvi u Hrvatskoj krenuli s konceptom studentske prakse od doslovno prvog dana studija, dočekani smo komentarima da je to prerano. A danas, pet godina kasnije, svi od nas preuzimaju taj model. Studente od prvog dana treba dovoditi u kontakt s realnim sektorom, poslodavcima i doslovno ih prisiliti da od prve godine misle o vremenu nakon diplome. Primjećujem svijest o tome i na javnim sveučilištima, ali još uvijek samo na deklaratornoj razini. Privatna visoka učilišta jednostavno su brža, fleksibilnija i otvorenija za inovacije ovakvog tipa.
Upravo je dualni model studija rezultat bržeg zapošljavanja studenata. Koliko vaši studenti čekaju na zaposlenje?
Ako student u pet godina mora provesti nekoliko mjeseci u primjerice pet različitih tvrtki i ako dobar dio vremena u predavaonici provede sa stručnjacima iz prakse koji su mu istodobno potencijalni poslodavci, za mene je stvar čiste logike da je mala vjerojatnost da neće naći posao. I to ne nakon diplome, nego i za vrijeme studija. U to sam se uvjerio iz vlastitog primjera kod nas na Bernaysu gdje doslovno svaki četvrti student dobije trajni angažman još dok studira, a gotovo 90 posto naših diplomanata ima posao. Čak nam se događa da tvrtke od nas kao institucije, odnosno od našeg Centra za karijere, traže da im preporučimo kvalitetne studente, a mi imamo problem koga preporučiti jer skoro svi imaju posao kojim su zadovoljni. Ne znam postoji li snažnija potvrda ispravnosti ovog modela.
Donedavno se akademska zajednica sporila oko jednakosti stručnih i sveučilišnih studija. Koliko je to apsurdno?
Apsolutno je apsurdno. Stručni i sveučilišni studiji nisu svojim sadržajem isti, ali njihova razina apsolutno jest. Te inicijative za umanjivanje vrijednosti stručnih studija mogu protumačiti samo na jedan način, da netko tko nije kadar sebe prilagoditi sadašnjosti i učiniti boljim želi obezvrijediti druge i tako sebi osigurati svojevrsni status quo koji je komotniji i financijski bezbrižniji.
Koliko se studijski programi zapravo prilagođavaju potrebama tržišta?
Premalo. Ne vidim alternative prilagođavanju obrazovnog sustava potrebama tržišta. To ne znači slijepo se voditi brojčanim pokazateljima, nego uključiti poslodavce i ljude s tržišta u obrazovni proces, unaprijed procjenjivati koji nam profil ljudi treba. Istodobno, treba voditi računa da postoje i neki specifični studiji koji ne idu u kategoriju „tržišnih“, a koje treba sačuvati i zaštititi, poput primjerice kroatistike, povijesti, filologije... te primjerice vojnih ili studija nacionalne sigurnosti. Međutim, takvih studija nema mnogo.
Je li je ambicija za otvaranje privatnog učilišta bila dobar poslovni potez?
Imati priliku od nule izgraditi Bernays kao novo visoko učilište iskustvo je koje ne bih mijenjao nizašto. U poslovnom smislu to je veliki izazov, posebno kada svaku kunu moraš zaraditi na tržištu, bez ikakve podrške države. Nema veće satisfakcije nego kada se javi student s novog radnog mjesta i zahvali na prenesenom znanju.
Pogledajte video o 7 stvari koje trebate znati o mirovinskoj reformi:
