Stari most u Mostaru bio je simbol toga grada, remek-djelo osmanske arhitekture na Balkanu i jedan od najvrednijih kulturno-povijesnih spomenika u svijetu, a 1566. godine dao ga je sagraditi Sulejman Veličanstveni. Sve do 9. studenog 1993. godine, kada je srušen, oko 10 sati ujutro. Od tada pa do danas bio je i ostao kamen spoticanja u hrvatsko-bošnjačkim odnosima i jedan od razloga zbog kojih je u Bosni i Hercegovini, posebno u Mostaru, tako snažno odjeknula i odluka sudskog vijeća Haaškog suda da skine krivnju s optužene šestorke za njegovo rušenje ustvrdivši da je granatiranje mosta bilo legitiman vojni cilj.
Jedina veza
Ponovo se aktualiziralo i “vječno” pitanje tko je točno srušio Stari most u Mostaru i zbog čega. Most je za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Mostaru bio jedina veza između istočne obale Neretve pod nadzorom Armije BiH i manjeg dijela grada na desnoj obali koji je također bio pod bošnjačkim nadzorom. Srušen je 9. studenog 1993. godine zbog čega se direktno teretilo zapovjednika HVO-a Slobodana Praljka pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu u predmetu Prlić i ostali.
Međutim, žalbeno vijeće Haaškog suda (ICTY) u srijedu je zaključilo da nije dokazan element kaznenog djela te je ukinulo osuđujući dio prvostupanjske presude za zločin “bezobzirnog razaranja gradova i sela” koji se odnosi na Stari most u Mostaru.
Zaključeno je i kako nijedan razuman procjenitelj ne može doći do zaključka da je cilj HVO-a bilo teroriziranje civila prilikom rušenja mosta. Stoga je zaključeno da je Stari most bio vojni cilj, da se njegovim razaranjem ostavio siguran vojni dobitak i da se ne može smatrati da je to bezobzirno razaranje.
A to Bošnjaci u Mostaru teško prihvaćaju.
– To je bila jedina žila kucavica i spona između lijeve i desne obale, da se ljudi prehrane, da se dostavi nešto od lijekova. Znači, on nije služio kao fortifikacijski ili vojni cilj, nego je uvijek imao humanu dimenziju spajanja, a ti neljudi željeli su pokidati te civilizacijske veze – kazao je za N1 Seid Smajkić, bivši mostarski muftija.
Zanimljivo je i da tužiteljstvo na kraju nije ni formalno utvrdilo identitet onoga tko je ispalio projektil koji je rezultirao rušenjem Starog mosta.
– U svakom slučaju, po mom mišljenju, Stari most bio je legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne neospornu vojnu prednost jer su time bili onemogućeni sav promet i opskrba namirnicama. Ako je Stari most bio vojni cilj, on se jednostavno morao uništiti – stoji u izdvojenom mišljenju suca Antonettija starom tri godine iz kojeg se, na neki način, već moglo i naslutiti da bi odluka po pitanju Starog mosta mogla biti upravo takva.
I kao što su mnogi detalji o njegovoj gradnji danas misterij, tako su i o njegovu rušenju prije 24 godine od prvog dana kružile razne teorije.
Bošnjačka je strana tvrdila da je za razaranje odgovoran HVO, točnije general Slobodan Praljak, on sam pak branio se da je most srušila Armija BiH aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenog na lijevoj obali Neretve.
– Ono što je sigurno jest to da general Praljak s rušenjem tog mosta nije imao ništa. On je dan prije nego je most srušen otišao s funkcije zapovjednika HVO-a – kaže povjesničar Ivo Lučić.
Što se točno dogodilo, dodaje, vjerojatno se nikad neće ni doznati. Podsjeća i kako je postojala opcija i da je Stari most u Mostaru prije rušenja bio miniran, kao i na činjenicu da je upravo general Praljak tražio da se Stari most u Mostaru zaštiti.
Slična je mišljenja i povjesničar Davor Marijan koji također ističe da će se za istinom još tragati.
– S jedne strane, imate optuženu posadu jednog tenka, a u isto vrijeme tri različite snimke rušenja Starog mosta. Zna se da su rađene i određene ekspertize da je most miniran i to je posebno tvrdio general Praljak. Konačne istine o tome nema. Svatko će vjerovati što želi vjerovati. Dojma sam da svatko gleda i uzima dio stajališta koji mu najviše odgovara u tom konkretnom slučaju, ovisno o svom svjetonazoru – kaže Marijan.
Vojni analitičar Igor Tabak objašnjava kako je nedvojbeno da dio ciljeva u ratnim sukobima ima posebnu važnost (bolnice, hitne pomoći, kulturna dobra).
– Ali, ako ćemo iskreno, takve zaštite imaju smisla u momentu kada takvi objekti stvarno nisu korišteni u vojne svrhe i dok se ratni sukob ne zaoštri do krajnjih granica. No, kada se to dogodi, svjedoci smo da se često upravo takve lokacije, koje su pod nekim posebnim obilježjima, na kraju koriste upravo u vojne svrhe. U takvim je situacijama teško zadržati tako visoku toleranciju i u tom trenutku i takvi objekti postaju legitimni vojni ciljevi – objašnjava Tabak.
Rat promijenio prirodu
Ratni sukobi, dodaje, lako skliznu u apsolutni rat u kojemu je jedini cilj pobjeda. I kada sukob po svojoj žestini dođe do tog stanja, tada i vojni ciljevi dobivaju rekvalifikaciju. Što je, kaže Tabak, čak i sud u Haagu, doduše u žalbenom postupku, shvatio.
– Shvatili su da je Stari most u Mostaru u jednom trenutku promijenio svoju prirodu i da je time postao legitimni vojni cilj. Kulturološki gledano, to jest žalosno, ali kada kao zapovjednik gledate i vidite da vam ljudi ginu, onda je to cilj kojeg se morate riješiti – objašnjava Tabak.
Takvih situacija ima u svim ratovima. Podsjeća i na 2. svjetski rat i činjenicu da su se 1945. u Berlinu vodile žestoke bitke i po muzejima i među spomenicima. A pri njemačkom povlačenju bilo je planova i da se centar Pariza i Beča dignu u zrak.
Kvalifikacija suda u Haagu da je Stari most u Mostaru bio legitimni vojni cilj nije iznenadila ni bivšeg SDP-ova ministra obrane Antu Kotromanovića.
– Nije me to iznenadilo jer, kad se vode borbe u gradu, sve se u jednom trenutku može pretvoriti i u obranu i u vojni cilj. Sve ovisi o poziciji – kaže Kotromanović.
Mostovi se lako ponovo izgrade, ljudski odnosi tesko...