Čovjek koji će nesumnjivo pronaći način da ne kaže do kraja ono što misli i da uvijek ostavi dojam kao da misli pozitivno.Sposoban da svaki svoj pokret prikaže kao veliki trud i projekt. Sastavio je sve osobine za ostvarivanje vrhunske karijere.
Takav je Ivan Šimonović, ministar pravosuđa na odlasku i skori savjetnik glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona. Šimonović je karijerist od formata. Čovjek koji jasno zna što želi i čvrsto korača prema tome. I što je tu loše? Vjerojatno ništa jer je Šimonović sve čega se primio radio vrlo korektno. Bez prevelike strasti i bez suvišnih emocija, lišen bilo kakvih iluzija.
I sad se odjednom našao u situaciji da mu se pristupa idealistički, čak pomalo romantičarski.
Zamjera mu se, naime, što je zakoračio nekoliko stepenica više u karijeri i izborio se za mjesto na kojemu će mu mjesečna plaća, umjesto 15.000 kuna, iznositi 25.000 dolara, a umjesto Zagreba, adresa će mu biti New York.
Prigovara mu se da napušta Vladu u trenutku kada je najteže, da bježi iz resora koji je najteži i da podvija rep usred bolnih reformi. Dijelom je tako. No, je li Šimonović baš "izdajica". Pa on je nestranački član Vlade kojemu nije HDZ ponudio funkciju ministra pravosuđa odmah nakon što su preuzeli vlast. To mu je mjesto bilo ponuđeno tek nakon što je HDZ ispucao dva ministra koji su se pokazali lošima i nakon što je trebalo ostaviti dojam da će se korupciji i ostalim problemima u pravosuđu pristupiti ozbiljno. Dakle, koliko je HDZ zadužio njega, toliko je i on njih kada je prihvatio ponudu. Njima dojam, njemu krasna stavka u CV-u.
Odrađujući svoj mandat, Šimonović je vrlo korektno i pedantno provodio ono što se mora, bez puno buke i potresa. U Ministarstvo pravosuđa uspio je dovesti nekoliko svojih kadrova, koji su mu bili nužni, a od HDZ-ovih smijenio je samo one koje je baš morao.
Sve projekte koji su bili započeti Šimonović je nastavio i otvorio one za koje je dobio podršku. Ako postoji politička volja u Vladi, provest će se i bez njega. No, polje na kojemu će najviše nedostajati jest ono koje je bliže njegovu osnovnom zvanju, a to je diplomacija. Naime, kada je Šimonović putovao u Bruxelles na pregovore s Europskom komisijom, kada se sastajao s veleposlanicima zemalja koje su nam blokirale pregovore ili europskim parlamentarcima, bili smo sigurni da će s njima razgovarati na besprijekornom engleskom, da će njegovi istupi biti uravnoteženi i racionalni te da će na vrlo primjeren i prihvatljiv način izgovoriti sve što treba.
Zato je šteta što Šimonović ide. Jer, priznali ili ne, u politici i državnoj administraciji postao je ozbiljan problem naći ljude koji suvereno vladaju stranim jezikom i kontroliraju emocije.
Ivan Šimonović ministar pravosuđa na odlasku
Izraz njegovih stisnutih ustašca mene podsjeća na jednu radnju jedne domaće ptice. Ma neka oda već jednom, dosta je tog gnjavljenja nezaštićenog puka s ovim likom!