Šiba je othranila generacije obitelji u Međimurju. To najbolje znaju u obitelji Pogorelec iz međimurskog sela Kotoribe, gdje četrdesetogodišnji Saša Pogorelec nastavlja tradiciju košaraštva započetu prije više desetljeća. Preuzeo je posao od oca Branka i nastavio izrađivati zanimljive proizvode koje turisti vole kupovati kao suvenire ili upotrebne predmete u kućanstvu. Jedan od najpopularnijih modela košarice je “holanderica”, a od šibe se izrađuju i stolci, stolovi i koševi za rublje.
Put do gotovog proizvoda je žuljevit. Šiba se nakon sječe osam do 12 sati kuha u golemim kotlovima i potom vozi na guljenje. Nekad se gulila uz pomoć alata “ščukalke”, a danas to rade strojevi. Potom se osuši na suncu i vjetru, te na kraju namače u vodi nekoliko sati, sve dok ne postane savitljiva. Sve dalje je stvar vještine majstora.
Tradicija izrade predmeta od vrbove šibe u Međimurskoj županiji duga je preko stoljeća, i danas je dio Ceste tradicije, jedinstvenog turističkog projekta koji je pokrenula udruga Međimurske roke, u kojoj kažu da žele gostima dati priliku doživjeti izvorno rukotvorstvo kakvo se generacijama prenosilo na potomstvo.
Cesta je spojila desetak radionica izvornih rukotvorina poput umijeća lončarstva, vrtlarstva u tradicionalnom vrtu, tkalačkog stanja, drvorezbarstva, kovačkog obrta, izrade karnevalskih pokladnih maski, tradicijske kuhinje... Svojevrsni je to hommage međimurskom obrtništvu, ali i pokušaj da se uz pomoć turizma stari zanati i vještine otrgnu od zaborava.
Cijene svoje zanate
– Turisti odlično reagiraju. Nedavno su u toplicama Sveti Martin ravnatelji imali kongres. Jedan gospodin iz Splita čudio se kako to da je toliko domaćih proizvoda. Na moru, rekao je, nemaju ništa! Nije nam problem sjesti s gostima i pokazati im kako izraditi neku rukotvorinu pa, kad još u restoranu dobiju domaću hranu s međimurskih polja, naši su i doći će opet. Gosti cijene kad se potrudite za njih i kad vide da volite to što radite te da želite tradiciju podijeliti s njima. Oni jednostavno osjete da to radimo jer volimo i poštujemo svoje – kaže Mirjana Biber Hren iz udruge Međimurske roke.
Nju se često može vidjeti u narodnoj nošnji i radnoj odjeći kakva se nosila prije stotinjak godina, kako strpljivo održava radionice.
– Gosti, na primjer, dođu u Međimurske dvore na ručak, a mi za njih održimo radionicu. Slično je i u Spa&golf hotelu Golfer u Svetom Martinu, gdje su shvatili da se treba lokalno orijentirati i ići na lokalne priče. Djeca s nama izrađuju narukvice prijateljstva od prirodnih materijala poput trave, konca, trakica od starih majica, špaga i sličnog, vjenčiće od tratinčica... U Međimurju imamo lijepe zanate koje treba sačuvati, vele. Uz košarače i izradu papuča ili, po domaćem, šlapa od kukuruzovine, tu su i danas vrlo popularni cekeri od kukuruzovine, koje izrađuju članice udruge žena iz Nedelišća, na čelu s Dušankom Medved.
Meso ‘z tiblice
One su također na Cesti tradicije u sklopu Turističke zajednice općine Nedelišće, pa turistima na manifestacijama poput Porcijunkulova u Čakovcu prikazuju kako se od luščinja, kukuruzovine, pletu torbe prekrasnih uzoraka koje se mogu koristiti za odlazak u trgovinu ili kao modni dodatak, posebno kad se oboje bojom za tkanine.
Među stare zanate ubraja se i izrada svetomarske čipke na batiće. U 19. stoljeću koristila se za izradu narodne nošnje, no do Drugoga svjetskog rata prodavala se i izvan Međimurja. Izrađivale su je žene najčešće u zimskim mjesecima, kad nije bilo poljoprivrednih poslova. Ubraja se među jednostavnije čipke koje se izrađuju od šest pari batića pa sve do 36 pari za najzahtjevnije uzorke. Posebnost je izrada jednom neprekinutom niti koju drži jedan par batića te izrada na papirnatom predlošku bez slike.
– Turisti, pogotovo strani, ushićeni su time kako u Međimurju čuvamo stare zanate. Kod njih se to izgubilo. Trebamo te zanate pametno sačuvati, što ne ide lako. Djeca i starije osobe imaju volje, ali problem je srednja generacija – kaže M. Biber Hren. Jedna od novih atrakcija na Cesti tradicije bit će “Bajkovita šuma”, tematski park u koji će, kako kaže poduzetnik Marijan Martinjaš, uključiti staroslavenske bajke i legende koje misle oživotvoriti u obliku raznih programa.
– Uključit ćemo i neke naše međimurske legende, poput one o zmaju pozoju, vila, patuljaka... – kaže Martinjaš, koji je s izletištem i restoranom Međimurski dvori u Lopatincu na Cesti tradicije zastupljen tradicionalnom gastronomijom.
Uključili su se i u EU projekt “Garden route”, u kojem sa svojim vrtovima i parkovima sudjeluju partneri iz Mađarske, Austrije, Slovenije i Hrvatske. Što bi, pitamo, preporučili turistima da obvezno probaju ako požele domaće međimurske specijalitete?
– Nezaobilazno je meso ‘z tiblice, sir s vrhnjem, sir turoš, peretepena juha, domaća pečena rebreca, temfana piletina, trganci s vrhnjem, šiškrlini zapečeni sa slaninama, žganci s vrhnjem, široki domaći rezanci s makom i orehima ili zapečeni sa sirom, međimurska gibanica kao desert – nabraja M. Martinjaš.
Međimurci su se uključili i u projekt održivog razvoja ekološkog i kulturnog turizma CultuREvive, kojem je cilj stvaranje ekološke turističke rute s radionicama majstora zanata.
Umjetnost starih zanata budi prekrasne djecje uspomene. Moj otac je izrađivao prekrasne sepete(kosare) od drva jasike, breze i sl., drvene zakovrcene skije od drace, vile za sijeno od tri paroska, grablje(grabulje)itd Danas se majstorski zanati uglavnom svode na turizam. Bljestavilo i paletu izrada starih majstora moramo ozivljavati poticajima