Bolna stanja duše često bolje opisuju umjetnici nego znanstvenici i slični umnici. Lomove u središtu osjećanja, htijenja i mišljenja suvremene Amerike osobito dojmljivo izražava Bruce Springsteen.
Najveći roker današnjice u hitu „We Take Care of Our Own“ tako upozorava na opreku između izvornih ideala Sjedinjenih Američkih Država i čemerne stvarnosti milijuna žitelja te velike zemlje. Uz žestoke gitarske rifove, zdvojno se pita gdje su oči s htijenjem da vide, srca vođena milosrđem, ljubav koja ne ostavlja na cjedilu, rad koji aktivira ruke i oslobađa dušu, duh koji vlada ljudima, obećanje koje vodi od mora do mora koje bliješti. Navedene i slične iskaze glazbena zvijezda pod adekvatnim nadimkom The Boss dojmljivo kombinira s refrenom: “Gdjegod se ova zastava vije/ Mi se brinemo za svoje“. Tu poruku, smatram, u isti mah odašilje s ironijom i bez nje: satirično reagira na neuspjehe vlasti u stvaranju uvjeta za prevladavanje teškoća običnih ljudi, no pozivajući se pritom na vrijednosti poput domoljublja i rada te ističe proaktivan američki pristup životu. U pjesmi kombinira prvo lice jednine i množine: traumu najviše opisuje na koži individue, a katarzu naznačuje kao povratak izvornoj brizi za zajednicu; sugerirajući da tu brigu valja obnoviti jer „put dobrih namjera osušio se poput kosti“.
Uvid u citiranu pjesmu planetarno popularnoga, ali i izrazito društveno angažiranoga glazbenika, uz ostalo pokazuje kako su u krivu oni koji uzroke mučnih problema u današnjem SAD-u isključivo ili dominantno vežu za Donalda Trumpa i njegov, u mnogim aspektima bizaran predsjednički mandat.
VIDEO: Trump napustio bolnicu: "Osjećam se zaista dobro. Ne bojte se Covida. Brzo se vraćam u kampanju!!!"
Jezik socijalne zbilje
Naime, navedeni je hit objavljen u sklopu albuma „Wrecking Ball“ („Kugla za rušenje“) u ožujku 2012. godine kad je Barack Obama bio u utrci za svoj drugi mandat, a taj ga je prvi Afroamerikanac na dužnosti predsjednika SAD-a, uz pristanak svoga simpatizera Springsteena, koristio na svojim skupovima. Parafrazirajući američkoga intelektualca Jonathana Raucha, može se ustanoviti kako je populist Trump kao vodeći političar dodatno pogoršao kaos koji je itekako bio prisutan i znatno prije njegova dolaska na vlast, prilično uvjetovanoga baš tim kaosom.
Političke i socijalne zbrke bilo je i u ranijim vremenima, ali se izrazitije javila sedamdesetih godina prošloga stoljeća; nered u društvu se pak jako intenzivirao u sljedećem desetljeću (vladavina Ronalda Reagana) kad je u toj zemlji potpuno prevladao neoliberalni obrazac kapitalizma. Pušteno s lanca državne kontrole, nezajažljivo čudovište profita već je krajem prošloga stoljeća progutalo ili izgrizlo neke industrije i devastiralo cijele regije, gradove i socijalne skupine (o tome, uz ostalo, govore dokumentarci Michaela Moorea). Od tada do danas napukline u duši Amerike, koje su ponajprije simptomi opisanoga kaosa, bivaju za nebrojene građane sve bolnije i teže podnošljive. U tekstu od prošle subote osobito sam se usmjerio na poremećaje (ostvarenja) vrijednosti jednakosti kao važnoga aspekta ozbiljnih poremećaja duše suvremenog SAD-a, na što u posljednje vrijeme glasno upozorava Joe Biden. Ta je društvena vrijednost još od usvajanja Deklaracije o nezavisnosti 1776. jedan od nosivih stupova navedene duše, odnosno kolektivne predodžbe o njoj. U nekim razdobljima ta je ideja vodilja funkcionirala i kao stjecište društvene zbilje, npr. u vrijeme ekonomski i socijalno blagotvornoga New Deala koji je umješno predvodio veliki državnik Franklin Delano Roosevelt. Nužno je pojasniti kako se u tom značenju (pojma) jednakosti ne radi o alokaciji nagrada (radikalni egalitarizam koji je ponajprije svojstven autoritarnom sustavu realnog socijalizma), nego se ona odnosi na distribuciju društvenih položaja u smislu istovjetnih mogućnosti.
U posljednjih pola stoljeća jednakost životnih šansi sve manje prebiva u SAD-u. Osnovne životne potrebe ljudi očito se ponajviše realiziraju po obrascima neravnopravnosti. Izraženo jezikom socijalne zbilje, ovodobni Amerikanci uglavnom nemaju jednake mogućnosti da ostvare sljedeće: osiguraju svojoj djeci kvalitetno i za napredak u životu uglavnom nužno obrazovanje; kad su bolesni budu primjereno liječeni; kao jednaki pred zakonom imaju adekvatan tretman policije i sudova; kandidiraju se osobno na izborima pa i svojim glasovima dovedu na vlast upravljače koji odgovaraju njihovim interesima i stremljenjima; ostvare uspjeh u poduzetničkim pothvatima, i slično.
Napretek je pokazatelja osjetne prisutnosti navedenih i drugih životnih aspekata vezanih za nejednakost u SAD-u. Pripadajuća lišavanja stvaraju veliko nezadovoljstvo među mnogim običnim građanima, a to je napose prisutno među Afroamerikancima i pripadnicima drugih manjina. Na sveučilištima, a osobito na onima kvalitetnima, zapravo mogu mirno studirati ponajviše djevojke i mladići iz imućnih obitelji ili oni čiji su roditelji iz srednjega sloja godinama štedjeli za tu svrhu, dok ostali moraju uzimati velike kredite što kasnije mnoge zbog teškoća otplate pretvara u svojevrsne vječne dužnike; mnogi nadareni i ambiciozni tinejdžeri zbog siromaštva svojih obitelji i ne mogu upisati studij.
Razmjerno vrijedna reforma zdravstvenoga sustava koju je poduzeo Barack Obama u posljednjih je tri i pol godine intervencijama Trumpa i vodećih republikanaca znatno anestezirana, što znači da i dalje milijuni ljudi sebi ne mogu priuštiti skupo osiguranje i nemaju za to vezanu zaštitu; upravo je to jedan od glavnih razloga zašto Amerikanci u prosjeku umiru mlađi i za života su manje zdravi od Europljana i stanovnika nekih drugih dijelova svijeta. Policijska maltretiranja običnih građana, napose Afroamerikanaca, toliko su učestala i katkad pogubna (ubojstva prilikom privođenja) da su neke države SAD-a po toj nemiloj pojavi ozloglašene u cijelom svijetu. Mnogi građani te zemlje posjeduju oružje, dok drugi nerijetko šute kao „janjad za klanje“. S obzirom na to da je novac u američkoj politici postao ne samo od presudne važnosti nego i nužan za kandidiranje na razne dužnosti, zainteresirani za politiku koji nemaju ili ne mogu ishoditi znatnu financijsku potporu i ne razmišljaju o takvim karijerama.
U današnjoj Americi ljudi nisu jednaki, a neki su (još) nejednakiji od drugih. Posljednje se ponajviše odnosi na ljude iz crnačke, latinskoameričke i drugih manjina, koji se po svojim uglavnom slabim životnim šansama, ali i specifičnim životnim stilovima, uglavnom stubokom razlikuju od bijelaca iz srednjega i višega sloja. U nedavno objavljenoj knjizi „Cijena profita. Moramo spasiti kapitalizam od samouništenja“ nobelovac Joseph E. Stiglitz upozorava da čak pola stoljeća nakon što je počela borba za ukidanje diskriminacije u SAD-u plaće crnih i latinskoameričkih muškaraca iznose samo 73 i 69 posto od plaća bijelaca. Loše pritom prolaze i siromašni bijelci, poglavito oni iz ekonomski oslabljenih industrijskih država kao što su Michigan, Ohio i druge države iz tzv. Pojasa hrđe; upravo među njihovim stanovnicima ima mnogo različitih ovisnika, najviše o eskapizmom obilježenom heroinu koji je posljednjih godina opet postao najopasnija droga u SAD-u.
Osobito zabrinjava trend opadanja (jednakih) životnih mogućnosti kod djece i mladih. Istaknuti britansko-američki povjesničar i politolog Tony Judt je 2010. godine, neposredno prije smrti, objavio studiju „Zlo putuje zemljom“, u kojoj je, uz ostalo, usporedio podatke vezane za urušavanje jednakosti u SAD-u i u mnogočemu sličnoj Velikoj Britaniji s tom pojavom u razvijenim zemljama kontinentalne Europe i Kanade.
Dramatične promjene
Prema takvim istraživanjima krajem prvoga desetljeća ovoga stoljeća u Americi je samo osam posto pripadnika mladoga naraštaja smatralo da će imati priliku popeti se na društveni vrh, dok je takav stav imalo oko gotovo dvaput više mladih Nijemaca, Norvežana, Šveđana i drugih Europljana, ali i Kanađana. Judt je to ovako komentirao: “Za razliku od svojih roditelja i predaka, djeca u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji danas imaju minimalnu šansu da se probiju iz okruženja u kojem su rođena. Drugim riječima, ako dječak ili djevojčica koji raznose novine žele postati milijunaši, prije će im se to ostvariti u Stockholmu nego u Chicagu“. Više je pokazatelja da se u posljednjih desetak godina situacija vezana za to i slične probleme dodatno pogoršala.
VIDEO: Melania i Donald Trump pozitivni su na koronavirus: “Prebrodit ćemo ovo zajedno.”
U jesen 2016. godine političku je dobit od navedenih i drugih strukturalnih problema američke ekonomije i zajednice izvukao Donald Trump. Komunikacijski vješt, upućivao je zavodljive apele, dominantno usmjerene na okrivljavanje washingtonske političke elite za probleme Amerike i konstruiranje useljenika kao „opasnih drugih“, te na predstavljanje sebe kao jedinoga istinskog zaštitnika pravoga naroda i zagovornika nacionalnih interesa. Takvim su se apelima odazvali i mnogi socijalni gubitnici koji su Trumpu zapravo i donijeli tijesnu prevagu upravo u ključnim državama. Posljednji su uglavnom stanovnici gospodarski srozanih malih gradova i sela, od kojih su mnogi bili simpatizeri demokrata, ali su posebno izloženi posljedicama teške krize od 2008. do 2013. osjećali snažan otklon prema tadašnjoj vladajućoj liberalnoj eliti koju je za njih poglavito simbolizirala Hillary Clinton.
Četiri godine nakon tih izbora koji su donijeli dramatične promjene u sadržaju i stilu politike federalne vlasti, Amerikanci ponovo biraju predsjednika. Izbor između dvaju vremešnih političara (Joe Biden je 77-godišnjak, a Donald Trump je tri i pol godine mlađi) uvelike će odrediti odnos njihovih najbližih suradnika, ali prije svega birača, prema teškim puknućima u duši SAD-a. Ta je zemlja danas, sudeći prema nizu dramatičnih zbivanja, još više podijeljena nego što je bila 2016. godine, a krizne okolnosti koje su otada do danas nastale ili ojačale svoju prisutnost dolijevaju dodatno ulje na političke i društvene požare. Epidemija koronavirusa teško je pogodila Ameriku, a Trumpova administracija se uglavnom nije dobro snašla u suzbijanju toga problema. Među sedam i pol milijuna dosad zaraženih, a posebno među čak 212.000 dosad preminulih, pokazuju stručne analize, razmjerno je najviše siromašnih koji imaju slabu zdravstvenu zaštitu ili je uopće ne uživaju.
Što se tiče stanja ekonomije izraženoga u za ishod izbora posebno važnim radnim mjestima, unatoč izvjesnom oporavku do kojega je došlo u ljetnim mjesecima, stopa nezaposlenosti je još uvijek gotovo dvostruko viša (8,4 posto u kolovozu) nego što je bila prije izbijanja epidemije. Svakako treba uzeti u obzir kako su u i posljednjih nekoliko godina milijuni ljudi radili slabo plaćene i prekarne poslove. Upravo među njima je najvjerojatnije mnogo mladih Afroamerikanaca, ali i njihovih vršnjaka iz bijele i drugih rasa, najviše stanovnika velikih gradova. Upravo oni su se prošlog proljeća najviše odazvali prosvjedima protiv rasizma pod geslom „Crni životi su važni“. Masovnim demonstracijama nedvojbeno su povod i drastične socijalne razlike koje su se još produbile za vrijeme mandata milijunaša Trumpa (koji je znatno smanjio poreze imućnima i svojim primjerom poručuje sličnima sebi da i male poreze treba izbjegavati plaćati), toga zborovođe plutokracije i populističke manipulacije.
Konjica je ostala kod kuće
Ozbiljni lomovi u duši suvremene Amerike bjelodano se izražavaju u produbljivanju nejednakosti šansi. Oštra politička dijeljenja i sukobljavanja, koja kao da se odvijaju prema zlokobnomu balkanskom naputku „do istrage vaše ili naše“, ponajviše imaju baš takvu društvenu pozadinu. Televizijsko sučeljavanje Trumpa i Bidena 29. rujna pokazalo je da u ovom trenutku ne postoji most koji bi povezao dvije suprotstavljene strme obale politike i društva u toj zemlji, a ispod kojih se valja zamućena bujica. Predsjednik vrijeđa suparnika i veli da „desnica ovdje nije problem, ljevica je problem“, a Biden mu odgovara istom mjerom, svakako i zato da bi ga se prestalo nazivati „starcem“ i „pospanim Joeom“. Gdje god se američka zastava vije, tamošnji vodeći političari brinu se za svoje, a na iskrenom i racionalnom dijalogu zasnovana skrb za tu zemlju i njezinu sutrašnjicu nije ni na horizontu. „Nema pomoći, konjica je ostala kod kuće/ Nema ikoga tko bi čuo zvuk trube“, još uvijek, izgleda uzaludno, upozorava The Boss
Podrška Trumpu!