Korona je gurnula u stranu predvidljivost kao osnovni uvjet za vođenje i razvijanje biznisa bilo gdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Kao nikad do sada ruše se i prepravljaju poslovni planovi, u čemu hrvatski poduzetnici možda ne bi trebali najgore proći jer su navikli poslovati u svakakvim uvjetima. Ozbiljni analitičari i institucije vjeruju da će hrvatska ekonomija ove godine izgubiti najmanje deset posto svoje vrijednosti, no nikome u razdoblju pandemije ne cvjetaju ruže, a minusi se, u europskim relacijama, kreću od pet posto u skandinavskim zemljama do 11 ili 12 posto u europskim ekonomijama koje su najviše pogođene epidemijom. Za nas je loše što padamo s bitno niže razine bogatstva od većine drugih, a nalazili smo se u razdoblju nakon duge recesije u kojemu su stanovništvo i poduzetnici prodisali tek posljednje dvije-tri godine. Jači oporavak došao je s rastom turizma, ali i snažan pad vezan je uz tu djelatnost i snažnu ovisnost o potrošnji turista.
Rekordno zaduživanje
U sjeni korone na buduća će ekonomska kretanja utjecati i dva važna događaja. Prvi su izbori i stabilna većina koju je dobio Andrej Plenković na čelu HDZ-a te ulazak zemlje u tečajni mehanizam eurozone i stavljanje bankarskog sustava pod kapu starijeg brata. Poduzetnici i HDZ žive u dobroj simbiozi, javna je tajna da se razne interesne organizacije lakše sporazumijevaju s političarima iz stožerne stranke, nego sa socijaldemokratskom partijom koja je agresivnija prema bankama, a sklonija je i oporezivanju kapitala. Širokim krugom poticaja Plenkovićeva je Vlada išla poduzećima maksimalno na ruku tijekom prva tri mjeseca epidemije. Što će se dalje događati i u kojem će smjeru ići javni novac, još ne znaju ni novi-stari ministri. Vidljivo je da je odmah nakon izbora ministar financija Zdravko Marić zaoštrio retoriku te je ponovno počeo govoriti o fikusu i namjeri da se kontrolira javni dug, što nas vodi do obveze koju je Hrvatska preuzela zahtjevom da se priključi eurozoni.
Vijest o ulasku u ERM2 mehanizam nije mogla doći u povoljnijem trenutku jer prije svega nosi određenu dozu sigurnosti u iznimno turbulentnim vremenima. Počelo je lančano smanjivanje kreditnog rejtinga zemalja, a Hrvatsku dijeli samo pola koraka do povratka u neinvesticijski rejting u situaciji i u razdoblju kad se zemlja mora rekordno zaduživati. Osim središnjeg proračuna kojemu mjesečno za redovite troškove treba dodatnih šest milijardi kuna, nove tranše kredita tražit će i lokalne jedinice, prije svih Grad Zagreb, ali i javna poduzeća koja su u prvom krugu u potpunosti isključena iz državnog sustava potpora poduzećima. U trenutku donošenja odluke o ulasku u predčekaonicu za euro Hrvatska je zadovoljavala osnovne uvjete, počevši od inflacije, tečaja, prinosa na obveznice, platne bilance i “zdravstvenog kartona” bankarskog sustava.
Za mnoge je financijaše ulazak u bankovnu uniju od 1. listopada jednako važan, ako ne i važniji događaj od statusa u ERM2, jer otvara pristup stabilizacijskom fondu u slučaju da stvari s koronom, a onda i s prelijevanjem krize na banke, krenu loše. Domaće su banke visokokapitalizirane i otporne na šokove, no još uvijek u svom portfelju imaju pregršt loših kredita iz nekretninske pandemije. Moratoriji i zastoji vezani uz karantene ne idu im na ruku, kao ni činjenica da je većina banaka vlasnički povezana s Italijom.
>> VIDEO Postignut dogovor: Hrvatska od Europske Unije dobiva 22 milijarde eura
Strah od divljanja cijena
Za razliku od ekonomskog “mainstreama”, pripadnika dominantne ekonomske misli, koje su razveselile zaruke s eurozonom, javnost je putem društvenih mreža i komentara slala nekoliko dominantnih poruka – od toga da se Hrvatska odriče posljednjeg simbola suvereniteta i ulazi u vazalski odnos s Njemačkom, do tvrdnje da slijede opća propast, poskupljenje i još veća kriza. Dio tih komentara prigrlila je i novopečena oporba koja će na euru vjerojatno brusiti zube dok ne naleti neka atraktivnija tema. Hrvatska inače 60 posto svoje robne razmjene ostvaruje s državama članicama eurozone, iz tog kruga je šest od svakih deset turista, na svakih 100 kuna ili bolje rečeno 100 eura štednje 85 je u novčanicama tiskanima u Frankfurtu. Sve su to razlozi zbog kojih stručnjaci ne dvoje da je vezivanje uz eurozonu najbolje što se u postojećim okolnostima može dogoditi maloj otvorenoj ekonomiji snažno integriranoj u europske ekonomske tijekove.
Iskustva drugih tranzicijskih zemalja koje su prije Hrvatske preuzimale euro pokazalo je da zaokruživanje cijena, čega se pribojavaju građani, uglavnom proizvodi malen jednokratni udar poskupljenja, no na dulje staze dolazi do poskupljenja usluga. Divljanje cijena raznih majstorskih usluga potaknuo je i bijeg kvalificiranih radnika tako da već i sada vodoinstalateri, električari i razni drugi serviseri naplaćuju više od liječnika specijalista, i to dobrim dijelom radeći na crno. Brz ulazak Hrvatske u eurozonu, ako se tako poslože zvijezde i politička konstelacija, ne bi trebao odmoći, no neće ni pomoći da se zemlja pomakne s pozicije srednje razvijene ekonomije koja stvara dovoljno kvalitetnih radnih mjesta da zadrži svoje stanovništvo i po mogućnosti privuče i druge.
Što će poduzetnicima donijeti novi mandat Andreja Plenkovića? Novi-stari hrvatski premijer pokazao se kao čovjek koji se zna i može prilagođavati okolnostima te brzo donositi odluke, što je pozitivna osobina za političara i šefa Vlade. U prošloj je Vladi premijer vodio glavnu riječ, a za predstojeću on bi mogao još više doći do izražaja jer se više ne mora usuglašavati s koalicijskim partnerima. Velika sloboda donosi i veliku odgovornost. Uostalom, HDZ je vodio personaliziranu kampanju, uobličenu likom i djelom predsjednika stranke, tako da je i rezultat izbora prije svega njegov uspjeh, kao što bi daljnje propadanje zemlje bilo njegov neuspjeh. Po posljednjim informacijama Plenković će u novi mandat krenuti sa svojom pomlađenom ministarskom ekipom iz prethodnog razdoblja, ojačanom s troje ljudi iz sjene. Osim možda kod bivšeg ministra obrane Krstičevića, za ostale Plenkovićeve ministre ne može se reći da su bili suvereni u donošenju odluka. Sve do kraja mandata i potezanja ugovora zbog kojih je nekadašnja HDZ-ova zvijezda Josipa Rimac završila u pritvoru, za Tomislava Ćorića gotovo se i nije čulo nakon što je promijenio resor. Mladi je ekonomist, međutim, bio jedan od glavnih autora posljednjeg i pretposljednjeg predizbornog programa HDZ-a.
Zdravko Marić izgradio je stručnu i političku karijeru na domaćem terenu prije premijera, ali svejedno ni njegova nije uvijek bila zadnja. Plenković ga je, na primjer, zaustavio u pokušaju da komunalnu naknadu zamijeni porezom na nekretnine, ali Mariću je pošlo za rukom odgoditi smanjenje opće stope PDV-a, što je ostalo neispunjeno Plenkovićevo obećanje još iz prošlog mandata. Niži PDV, istina, nije srušio Marić, već štrajk prosvjetara i obveze koje je nakon njega preuzela Vlada, pa nije bilo prostora za spuštanje PDV-a makar i za simboličnih jedan posto. Sindikati su srušili i jedinu Plenkovićevu reformu tijekom prvog mandata – onu mirovinsku – s kojom je neoprezno vratio stvari deset godina unatrag i izazvao veliki bunt javnosti.
Obrise te reforme dao je Tomislav Ćorić, nespretno ih je provodio njegov nasljednik Marko Pavić, a na kraju je iz te halabuke isplivao mladi ekonomist Josip Aladrović. Njega u vrh HDZ-ove kadrovske križaljke nije lansiralo snažno stranačko obiteljsko zaleđe, nego smirenost i smisao za kompromise. Očekuje se da će Aladrović pokrivati svoj stari resor u kojemu treba dosta takta i živaca za pregovore sa socijalnim partnerima, ali i novca da se ‘popeglaju’ troškovi krize. Marić i Aladrović bit će dva najvažnija Plenkovićeva ministra koje će poduzetnici tijekom koronakrize potezati za rukav i moliti poticaje, dok se od ostalih očekuje da upregnu sva znanja i sposobnosti kako bi novac iz Bruxellesa stigao do Hrvatske.
Potrošnja u okviru osnovnog
Brzina kojom će Hrvatska ozdraviti od koronavirusa ovisit će o oporavku susjeda i najvažnijih vanjsko-trgovinskih partnera te o dotoku novca iz europskih fondova. Nakon početnog optimizma da će nakon brzog i oštrog pada uslijediti jednako brz oporavak, svijet se priprema za ozbiljniju stagnaciju, pa i lomove ustaljenih poslovnih modela, načina života i rada. Sektor usluga pada u sjenu, potrošnja stanovništva uglavnom se vrti oko osnovnih životnih potreba. Farmacija, proizvodnja hrane i informatički sektori jedini uspijevaju zadržati ili povećati poslove dok svi drugi trpe velike gubitke. Države su nakon početnih masovnih intervencija polako smanjile direktne poticaje poduzećima, ali pokušavaju sačuvati domaću potrošnju indirektno – smanjenjem poreza i subvencijom građanima s nižim dohocima. Opće je poznato da potražnju i potrošnju ne čuvaju bogati slojevi, čija se štednja svugdje znatno podebljala. I dok je nova politička zvijezda hrvatske ljevice Katarina Peović dočekana na nož kad je predložila jače oporezivanje bogatih skupina, iz svjetskog je bogataškog vrha stiglo pismo vodećih bogataša koji predlažu upravo to – da se njima povećaju porezi kako bi potaknuli socijalnu obnovu nakon koronakrize.
Uvođenje eura znači trajni gubitak monetarnog suvereniteta. Što je trajna i nepopravljiva šteta za Hrvatsku - mnogo veća je šteta od svih pozitivnih učinaka uvođenja eura. Drugi će odlučivati o našim financijama i vrijednostima nekretnina, kamatama na dugove , cijenama i drugim stvarima. Drugi uvijek odlučuju u svom interesu a ne našem.