Noć uoči svečanosti potpisivanja ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, sama Unija se duboko mijenjala. Cijelu noć trajao je summit na kojemu je 27 premijera i predsjednika donosilo sudbinske odluke na vrhuncu dužničke krize. Bilo je to prosinac 2011. i događaji s tog summita u Bruxellesu možda nisu promijenili samu arhitekturu EU, jer je Velika Britanija uložila veto pa je fiskalni kompakt koji je te noći dogovoren ipak bio sklopljen izvan okvira EU, kao međuvladin ugovor, što znači sklopljen između država koje to žele, bez onih članica EU koje to ne žele, ali ti noćni sati iz prosinca 2011. pokrenuli su slijed događaja koji je nekoliko godina poslije rezultirao Brexitom, prvim izlaskom jedne države članice iz Europske unije.
Ovog ljeta, devet i pol godina nakon tog sudbinskog summita, tijekom kojeg se dogodilo i to svečano potpisivanje hrvatskog pristupnog ugovora, dogodio se povijesni summit EU na kojemu je dogovoreno stvaranje “Europske unije iduće generacije”. Učini što god treba za spas eura EU je zakoračio u novi, viši stupanj integracije zahvaljujući političkoj odluci na najvišoj razini o masovnom zaduživanju na razini čitavog EU, prvom takvom u povijesti. Novac namaknut tim zaduživanjem usmjerit će se za oporavak i jačanje otpornosti država pogođenih koronakrizom, a u svemu tome Hrvatska je na putu da postane jedna od najvećih neto primateljica pomoći.
Od jednog povijesnog summita, na kojemu smo postali posljednja potpisnica pristupnog ugovora s EU, do drugog povijesnog summita, na kojemu smo odlučivali o novoj Uniji u kojoj su šanse za Hrvatsku dvostruko bolje – ovo je kratki pregled svih promjena koje su se s Europskom unijom, i Hrvatskom kao njezinom punopravnom članicom, dogodile u ovih sedam godina hrvatskog članstva, odnosno devet godina otkako je Hrvatska zaključila pristupne pregovore. Hrvatska je postala punopravna članica 1. srpnja 2013., a pristupne pregovore dovršila je 1. srpnja 2011. godine.
Pristupni ugovor svečano je potpisan 9. prosinca 2011., jutro nakon neprospavane noći za 27 šefova država i vlada koji su raspravljali o fiskalnom kompaktu (ugovoru) kao jednoj od mjera za spas eurozone od raspada u tada intenzivnoj dužničkoj krizi. Bila je to dramatična noć u kojoj je britanski premijer David Cameron prijetio da će uložiti veto, ali su ga njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy iznenadili, zaobišli njegov veto i ostavili britanskog premijera izoliranim, što je poslije utjecalo na njegovu odluku da raspiše referendum o Brexitu.
“To je bio trenutak puknuća između Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije”, opisao je kasnije britanski stalni predstavnik pri EU, Sir Ivan Rogers, događaje iz te noći uoči potpisivanja hrvatskog pristupnog ugovora. Ta noć, i ta rasprava u kojoj je britanski premijer ostao izoliran, bila je “indikator onoga što slijedi i katalizator za odluke s obiju strana, koje su neumoljivo vodile prema Brexitu”,smatra bivši britanski veleposlanik pri EU. Hrvatska, naravno, sa svime time nije imala nikakve veze u sadržajnom smislu. Samo se poklopilo da potpisujemo pristupni ugovor usred jednog tako dramatičnog sastanka Europskog vijeća. Bili smo takoreći nedužni promatrači, u prolazu, na ulasku, ali za nas je već tada bilo jasno da ulazimo u jednu EU koja se konstantno, i sve užurbanije, mijenja.
Globalna financijska kriza tih je mjeseci prijetila urušavanjem eurozone i panično su se tražila rješenja koja će smiriti oluju i omogućiti eurozoni i Europskoj uniji da izađu barem netaknuti, a, ako je moguće, i snažniji. Samo rješenje koje je dogovoreno na tom summitu u prosincu 2011. nije se s vremenom pokazalo toliko presudnim za izlazak iz krize (bitnije će, primjerice, kasnije biti odluke Europske središnje banke i njezina predsjednika Marija Draghija s čuvenom rečenicom da će “učiniti što god treba” da spasi euro), ali način na koji je to rješenje dogovoreno jest imalo velike posljedice i o tome je poslije pisao Sir Ivan Rogers. Ukratko, Bruxelles, Berlin i Pariz (odnosno, ostatak EU) u Cameronovu su ponašanju vidjeli pokušaj Britanaca da iskoriste krizu eurozone za dodatne ustupke i pogodnosti za ionako specifično britansko članstvo u EU.
Afera Lex Perković
S druge strane, Britanci su u prijedlozima ostatka EU vidjeli pokušaj da se kriza iskoristi kako bi se stvorile dodatne povlastice i uveo dodatni prioritet za eurozonu i njezine države članice (a Velika Britanija je bila trajno izvan eurozone). Između te dvije vatre, ta dva osjećaja i ta dva razmišljanja o budućnosti Europe, stvaralo se sve veće nepovjerenje i zamor. I ta je dinamika poslije dovela do Cameronove najave da će raspisati referendum o Brexitu ako dobije nove parlamentarne izbore, što je dobio, i što je raspisao. U lipnju 2016. britanski su građani rezultatom 52:48 posto odlučili da žele izaći iz EU, što ni sam Cameron nije želio, pa je dao ostavku kad je konačno shvatio da se preračunao, a ta kalkulacija zvana Brexit još nije dobila konačan izgled.
Još traje, premda je Ujedinjeno Kraljevstvo definitivno izašlo iz EU, a do kraja godine trebalo bi izaći i iz prijelaznog razdoblja u kojem je sve isto kao i u članstvu, tako da pravi pravcati Brexit – sa svim rizicima od kaosa koji bi mogao uslijediti – tek predstoji. Od trenutka potpisivanja pristupnog ugovora do trenutka ulaska u punopravno članstvo, hrvatski premijer Zoran Milanović sjedio je na sastancima Europskog vijeća kao promatrač, a njegovi ministri u istom statusu, bez prava glasa, sjedili su u ministarskim formatima u Vijeću EU. To je bilo razdoblje ratifikacije pristupnog ugovora u svim državama članicama, što je prošlo glatko, premda ne baš sasvim lišeno političke drame, od one u Sloveniji, do ratifikacije u Njemačkoj, koja je čekala da bude posljednja država članica koja će završiti tu ratifikaciju.
Za dodatnu dramu pobrinula se Vlada premijera Milanovića kojaje, nakon završetka ratifikacije u Njemačkoj, pokušala prevariti čitavu Europsku uniju i posljednjeg radnog dana uoči 1. srpnja 2013. vladajuća je većina u Saboru izglasala promjene zakona o europskom uhidbenom nalogu. Bila je to afera Lex Perković. Te su promjene, pokazalo se, bile skrojene tako da onemoguće uhićenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača po europskom uhidbenom nalogu izdanom u Njemačkoj zbog udbaškog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Hrvatska se tako u prvim tjednima i mjesecima članstva u EU našla pod velikim pritiskom Europske komisije i država članica, predvođenih Njemačkom.
Ulazak za vrijeme krize
Kad su stvari došle do točke u kojoj je već napisana odluka Komisije koja Hrvatskoj prijeti sankcijama, Vlada premijera Milanovića morala je popustiti. Lex Perković je plesao samo jedno ljeto. Najesen je izmijenjen, sve je vraćeno u stanje usklađenosti s nadležnim propisima Unije, Perković i Mustač su uhićeni, Županijski sud u Zagrebu odlučio je o izručenju, Vrhovni sud to potvrdio, a dvojac je u svibnju 2018. pravomoćno osuđen na doživotne kazne zatvora u Njemačkoj. Hrvatska je kratko bila u statusu prve nove države članice koja je na samom ulasku u EU pokušala varati i promijeniti ono što je netom ispregovarala (i što je obećala ne mijenjati, jer pregovori se završe kad se stekne povjerenje u sposobnost države kandidatkinje da igra po pravilima, ne da ih na prijevaru mijenja prvom prilikom), ali ubrzo je sve to stavljeno na stranu, nitko ne želi biti zlopamtilo, i punopravno je članstvo krenulo normalnijim tijekom. Europska unija u koju je Hrvatska ušla bila je svježa dobitnica Nobelove nagrade za mir.
Na svečanosti dodjele u Oslu, 10. prosinca 2012., bio je prisutan i hrvatski premijer Zoran Milanović, zajedno s premijerima svih država članica. Hrvati koji su do sada imali čast zastupati Hrvatsku u Europskom vijeću su, osim Milanovića, i kratkoročni slučajni premijer Tihomir Tim Orešković, a nakon njega još aktualni premijer Andrej Plenković. Daleko najveći utjecaj od svih Hrvata u EU dosad je imao (i još uvijek ima) upravo Plenković, kojeg su neki ozbiljni akteri iz europske politike i europskih medija gurali i kao mogućeg kandidata za neku od čelnih dužnosti u EU koje su se popunjavale u ljeto prošle godine. Plenković je bio nadomak mjesta predsjednika Europskog vijeća, a u sitnim noćnim satima na summitu u srpnju prošle godine neki su ga isturili i kao potencijalnog kandidata za predsjednika Europske komisije, no na kraju je ostao “samo” hrvatski premijer koji je pomogao aktualnoj predsjednici Komisije Ursuli von der Leyen da dođe na tu dužnost, što mu ona do danas nije zaboravila.
Neven Mimica bio je prvi Hrvat na mjestu europskog povjerenika u Komisiji: najprije povjerenik za zaštitu potrošača u Barrosovoj Komisiji, potom povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj u Komisiji pod vodstvom Jean-Claudea Junckera. Prva Hrvatica, druga osoba iz Hrvatske u vrhu Europske komisije, aktualna je potpredsjednica Komisije Dubravka Šuica. Ursula von der Leyen dala joj je resor koji dobro zvuči – potpredsjednica zadužena za demokraciju i demografiju, plus za pripremu Konferencije o budućnosti Europe. No, još uvijek čekamo da vidimo je li to baš toliko važan resor koliko dobro zvuči. Konferencija o budućnosti Europe bila je zamišljena kao platforma za veliku reformu Unije, ali je početak konferencije odgođen zbog koronavirusa (trebala je biti otvorena 9. svibnja 2020., na Dan Europe, u Dubrovniku), a reforma Unije već je manje-više dogovorena i bez te konferencije s velikim K i potpredsjednice Komisije s velikim Š.
Ipak, države članice pristale su na održavanje Konferencije o budućnosti Europe, a neke najvažnije članice i dalje aktivno guraju, promoviraju tu priču, tako da ona još ima potencijala. Hrvatska je ušla u EU na vrhuncu dužničke krize i krize eurozone, nakon koje je uslijedila velika migrantska kriza, koja je izazvala potrese na političkoj sceni svake države članice, pa i na nadnacionalnoj, europskoj političkoj sceni, vidljivoj kroz Europski parlament. Između tih dviju velikih kriza dogodila se i ruska agresija na Ukrajinu, ilegalna aneksija Krima, koja je primorala EU i njezine države članice na uvođenje sankcija protiv Rusije, na što je Moskva uzvratila kontrasankcijama.
Crvena linija za štedljive
Dogodila se i nevjerojatna promjena u Bijeloj kući, gdje prvi put sjedi američki predsjednik koji ne smatra da je ideja ujedinjene Europe nešto što je nužno i u američkom nacionalnom interesu. Donald Trump kritizira EU kad god se sjeti. Donedavni predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk (inače bivši poljski premijer koji je svojedobno donio nacrt hrvatskog pristupnog ugovora u Zagreb kad je njegova zemlja predsjedala Vijećem EU u drugoj polovici 2011.) jednom se ovako izrazio o Donaldu Trumpu: “S takvim prijateljima, komu uopće trebaju neprijatelji.” Kao uzrečica u svakodnevnom životu to je prilično normalna rečenica, ali kao opis odnosa između velikih transatlantskih saveznika to je jedna nevjerojatno dramatična rečenica koja samo govori o tome da EU ni geopolitički više nije što je nekad bila. I da se mora mijenjati. Posljednjih godina čuju se izjave da se Europljani trebaju više uzdati u svoju snagu, oslanjati sami na sebe, a ne na okolnosti koje stvara netko drugi.
No, lijepe izjave su jedno, a stvarnost je drugo. A u stvarnosti još nema odgovora na pitanje može li EU zaista biti toliko snažna i složna da se nametne kao akter u nekim pitanjima globalne politike u kojima EU ide bez, a katkad i protiv, Sjedinjenih Američkih Država. Pariški sporazum o klimi jedno je od tih pitanja. Trump je iz njega povukao Ameriku, EU ga nastoji očuvati sa svim drugim potpisnicima. Iranski nuklearni sporazum drugo je takvo pitanje. Odgovora na početnu dilemu – može li EU biti globalni igrač bez saveznika iz Amerike, ili protiv saveznika iz Amerike – još nema, jer ti se događaji još odvijaju, njihov ishod još nije jasan. A onda se pojavio novi koronavirus. Kriza izazvana globalnom pandemijom bolesti COVID-19 za koju (još) nema cjepiva ni pronađenog lijeka promijenila je – i još uvijek mijenja, s obzirom na to da još traje – paradigmu Europske unije. Ono što je do jučer bilo nezamislivo postalo je zamislivo.
Zbog toga je posljednji sastanak Europskog vijeća, četverodnevni summit 27 šefova država i vlada, bio toliko važan. Jer je dogovoreno, prvi put u povijesti EU, masovno zaduživanje na razini Unije. Zajedničko, kolektivno izdavanje obveznica u vrijednosti 750 milijardi eura, čime će se financirati oporavak od koronakrize u najpogođenijim državama članicama i jačanje otpornosti na nove krize. Paradigma je promijenjena zbog još jednog detalja: 390 od tih 750 milijardi eura dijelit će se u obliku bespovratnih sredstava. Dosad je u svim sličnim prilikama, pa i u dužničkoj krizi, kad je ostatak eurozone priskakao u pomoć Grčkoj i ostalima, ustaljeno pravilo bilo da pomoć stiže u obliku zajmova.
Povoljnih zajmova, ali zajmova, dakle s obvezom vraćanja te pomoći. I s obvezom ispunjavanja određenih uvjeta zauzvrat, što je Grčka iskusila sa zloglasnom Trojkom (MMF, Europska komisija, Europska središnja banka), koja joj je propisivala reforme kao uvjete za isplatu odobrene pomoći. Sada se prvi put velika količina novca, namaknutog izdavanjem EU-obveznica na tržištu, dijeli bespovratno, u obliku tzv. grantova. To je velika promjena u Europskoj uniji. Ideja mutualizacije dugova, odnosno udruživanja država članica u kolektivnom, zajedničkom izdavanju obveznica, bila je oduvijek crvena linija za mnoge bogate i štedljive (fiskalno discipliniranije) države članice, uključujući i Njemačku.
Odustanak od reformi
Sada se, zbog koronakrize, to promijenilo. Koji su razlozi za to? Njemačka kancelarka Angela Merkel sažima ih ovako: prezadužene države kojima je trebalo pomoći u dužničkoj krizi bile suna neki način same odgovorne za to što su se zaduživale i trošile više nego što si mogu priuštiti, pa je bilo i logično da druge države koje im priskaču u pomoć ne plaćaju tu njihovu odgovornost, jer bi to stvaralo tzv. moral hazard, mogućnost zloporabe; ali sada ne možemo reći da je za pojavu koronavirusa odgovorna bilo koja država koja se našla pogođenom. I zbog toga, ako EU želi očuvati jedinstveno tržište i samu Uniju utemeljenu na principu solidarnosti, mora ići u takvo rješenje kakvo je dogovoreno pod imenom “EU iduće generacije”.
Osim za oporavak od koronakrize, novac se planira usmjeriti i na jačanje otpornosti, što podrazumijeva i tranziciju prema zelenom i digitalnom gospodarstvu. Totalna ekologizacija i digitalizacija ekonomije bilo je nešto što je označeno kao smjer razvoja EU i prije globalne pandemije koronavirusa. Sada je taj smjer podmazan i dodatnim novcem iz fondova. Proračun EU nikad nije bio veći od ukupne svote koja je sada dogovorena na najvišoj političkoj razini (i koja još treba proći proceduru u Europskom parlamentu, što znači da nije sve zacementirano, ali ipak na najvišoj političkoj razini šefova država i vlada jest). Ukupno 1824 milijarde eura, od čega 1074 milijarde eura kroz Višegodišnji financijski okvir (sedmogodišnji proračun Unije 2021.-2027.) i 750 milijardi eura kroz “Next Generation EU” (od toga 390 kroz grantove, 360 kroz zajmove, sve u milijardama i u eurima naravno).
Za razliku od 2011., kad je na vrhuncu dužničke krize jedna država članica prijetila vetom dok ne zadovolji svoje posebne apetite (ta je država Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je uvijek stremilo posebnom statusu unutar EU, a sada kad je izašlo, želi poseban status s EU izvan EU), ovaj put je veliko hrabro rješenje pronađeno unutar institucija Unije, kroz Europsku komisiju i kroz Višegodišnji financijski okvir. Priče o stvaranju nekakve “EU s više brzina”, gdje bi jezgra eurozone išla naprijed brže, a onda oko nje koncentrični krugovi drugih država članica sporije, ovim rješenjem padaju u sasvim drugi plan. Svih 27 država članica plove na istom brodu. S time da Europska komisija – i bivša Junckerova, i sadašnja Ursule von der Leyen – radi na tome da svi koji su spremni i koji to žele uđu što prije i u eurozonu i u schengensku zonu.
Hrvatska je jedna takva članica EU koja još nije u ta dva najviša stupnja integracije. Još čekamo na ulazak u eurozonu i u Schengen, ali napredujemo prema tome jer smo na kraju Junckerova mandata dobili zeleno svjetlo Komisije koja kaže da smo spremni za Schengen, a prošloga mjeseca ušli smo u predvorje eurozone, Europski tečajni mehanizam ERM II. Bilo je strahova da će Brexit postati presedan koji inspirira druge na izlazak iz EU, ali stvarnost je drukčija i države članice koje ostaju u EU ubacuju u višu brzinu i koračaju i dalje prema “sve tješnje povezanoj Uniji”, što je ključna, identifikacijska formulacija u temeljnom ugovoru. U svim tim novostima Hrvatska dobro prolazi. S novim fondom za oporavak, udvostručen je iznos koji Hrvatska ima na raspolaganju u svim mogućim europskim fondovima. Dosad je u VFO-u 2014.-2020. imala na raspolaganju 10,7 milijardi eura, a sada će kroz VFO 2021.-2027. imati 12,6 milijardi eura i još 9,4 milijarde eura kroz fond za oporavak, što su ukupno 22 milijarde. Kad se gleda udio financiranja iz EU fondova u BDP-u neke države članice, Hrvatska je rekorder.
I dosad je isplata novca iz EU fondova bila tako programirana da ne ide samo u infrastrukturne projekte, premda su oni najvidljiviji, poput projekta gradnje Pelješkog mosta. Novac ide i u pokretanje proizvodnje u malim i srednjim poduzećima, i u profesionalizaciju poljoprivrede, i u istraživanje i razvoj, i u zaštitu okoliša kroz zbrinjavanje otpada i saniranje ekoloških bombi. Istina je i da se Hrvatska muči s niskom apsorpcijom dodijeljenih sredstava. U prvim godinama članstva krenula je jako sporo trošiti taj novac, a, objektivno, i sada sporo to radi. Kad netko sada govori da smo ubrzali trošenje EU fondova u odnosu na prije, to je točno, ali sve skupa to i dalje govori o sporosti. Zbog toga će u budućnosti, s dvostruko većom svotom novca koju treba potrošiti, trebati barem dvostruko brže i bolje pripremati projekte za povlačenje tog novca.
Uz milijarde iz fonda za oporavak idu i reforme, tako da bi Hrvatska sve ove novosti trebala shvatiti i kao ozbiljan poticaj da implementira strukturne reforme, što je sport u kojem se kao država i društvo dosad nismo baš iskazali. Odnosno, uvijek bismo se bolje iskazali pod nekim pritiskom ili poticajem izvana. U Europskom semestru, kako se naziva mehanizam ekonomske koordinacije među državama članicama, u sklopu kojeg Komisija svakoj izdaje specifične ekonomske preporuke, sve hrvatske Vlade ponašale su se tako da najave neke reforme na papiru, samo da bi ubrzo odustale od njihove primjene u praksi. Dobijemo ekonomske preporuke s razine EU, a onda većinu njih samo djelomično ili nikako ne ispunimo. Sada se, međutim, uz ispunjenje tih ekonomskih preporuka, i uz implementaciju nacionalnog programa reformi, veže isplata nekog konkretnog novca. Što bi trebalo shvatiti kao poticaj.
Dogovorene velike promjene
Europska unija se konstantno mijenja, samo je baš ovoga ljeta to vidljivije više nego ikad prije za vrijeme članstva Hrvatske u njoj. Ovoga su ljeta dogovorene najveće promjene u EU još od stvaranja eurozone. Hrvatska i dalje ostaje prilično mala država članica. I po broju stanovnika – 1,34 posto ukupnog stanovništva EU. I po BDP-u – 0,4 posto ukupnog BDP-a EU. A ostat će još dugo i posljednja država članica koja je ušla u EU. Jer, daljnje proširenje nije na vidiku, ma koliko se kandidatkinje iz našeg susjedstva poticalo da nastave raditi na svojoj europskog perspektivi. Ali Hrvatska, iako mala, ima sve predispozicije da bude uspješna članica EU koja postiže rezultate izvan svoje kategorije.
Milanovicev Lex Perkovic je sramota i nepostovanje prema Uniji. Sva sreca pa taj sad ima samo ceremonijalnu funkciju