U velikoj aerodromskoj hali, usred užurbanog dana na samom početku ljetne sezone, odjednom se niotkuda pojavio mladić u svečanom koncertnom fraku s kontrabasom i počeo u živahnom ritmu gudjeti dva tona: D-A, D-A, D-A... ako se sjećate solmizacije koju ste učili u osnovnoj školi zapjevajte kvartu silazno DO-SO, DO-SO, DO-SO... i prepoznat ćete tonove kojima počinje finale opere “Ero s onoga svijeta”. Mladiću s kontrabasom brzo se pridružio još jedan, pa još jedan, i još jedan, svi bezbrižno ljetno odjeveni, jer bio je 21. lipnja. Sa svakim novim kontrabasom i gudalom brundanje žica se umnažalo i pojačavalo. A onda je počeo pravi glazbeni desant.
Sa svih strana počeli su pristizati dječaci i djevojčice, djevojke i mladići s glazbalima. Violončela su se pridružila brujanju kontrabasa i neki od prolaznika već počeli pocupkivati u ritmu. Viole i druge violine donijele su novi motiv, a prve violine upotpunile su akord i povećale uzbuđenje i veselje. Uletjele su flaute, klarineti, oboe i fagoti. Počeli su prilaziti trubači i trombonisti, jedan je mladić dogurao timpane, druga djevojka harfu. Dvije djevojčice doskakutale su poput gazela u ritmu glazbe s hornima u rukama. I tako sve dok nasred “Franje Tuđmana” kompletan simfonijski orkestar nije svirao završno kolo “Ere” kojem se sa stihovima “Što na nebu sja visoko...” odozgora, s aerodromske galerije, zvonko pridružio zbor.
Snimljen mobitelima koje su zabezeknuto i razdragano vadili čak i policajci, taj se spektakularni prizor na Svjetski dan glazbe lani razletio svijetom kao doživljaj koji sigurno i danas pamte oni koji su tog dana preko Zagreba odletjeli iz Hrvatske, ili u nju sletjeli. Na internetu samo upišite “ero flash mob” i odmah ćete naći snimku.
Mladi glazbenici nosili su šarene majice sa slovima “SO DO”. Bio je to Simfonijski orkestar mladih SO DO – El Sistema Hrvatska, kojem se tog dana u Zračnoj luci, pod vodstvom također vrlo mladog dirigenta Ante Sladoljeva, pridružio i dječji zbor Centra za kulturu i informacije Maksimir, a prizor su uljepšale i Zagrebačke mažoretkinje. El Sistema je jedinstveni glazbeno-obrazovni i socijalni projekt koji je utemeljen u Venezueli 1975. godine, kada je José Antonio Abreu u jednoj garaži u Caracasu napravio prvi mali orkestar od djece iz susjedstva. Vodila ga je ideja da glazba ne pripada samo društvenim elitama, nego svima, a osobito onima koji zbog siromaštva i klasne segregacije nemaju pristup glazbenom obrazovanju. Od tada je El Sistema premrežila čitavu Venezuelu postavši stotinama tisuća djece utočište i sklonište od siromaštva i kriminala. Sistem u kojem se doslovno svira za goli život iznjedrio je i u svijet razaslao čitavu gomilicu sjajnih glazbenika, s danas slavnim dirigentom Gustavom Dudamelom na čelu.
U jesen 2014. u Hrvatskoj su održani prvi Dani El Sistema, koji predstavljaju početak udruge “SO DO – El Sistema Hrvatska”. Tada je nezaboravni koncert u Zagrebu održao Simfonijski orkestar mladih grada Caracasa, a svojim nas je dolaskom počastio i sam José Antonio Abreu. Bio je to veličanstven trenutak kada je krhki starac na kraju koncerta ustao iz kolica i nekoliko minuta na nogama zdušno pljeskao svojoj “djeci”, obasjavši svojom karizmom čitav Lisinski. Uz njega je stajao i tadašnji predsjednik Josipović. Abreu je umro 2018., a svijet mu je ostao dužan Nobelovu nagradu za mir.
No El Sistema živi i dalje, razgranata po čitavom svijetu, a hrvatska ispostava te mreže, Udruga SO DO, ovih je dana u Lisinskom proslavila svoj peti rođendan. Koncert je počeo upravo “Erom”, slično kao i na aerodromu, tako što su mladi glazbenici sa svih strana dvorane pristizali na pozornicu stapajući se u glazbu i radost koja raste i buja sve dok ne eksplodira u ljepoti i zanosu koji se čuje u zvuku i blista na njihovim licima. Bilo ih je 99 na pozornici, a tijekom dvosatnog koncerta bila je nedjeljiva radost na pozornici od one u dvorani. Počasni gost i njihov veliki podupiratelj doletio je večer uoči koncerta iz Salzburga. Na svjetskim pozornicama proslavljeni hrvatski hornist i jedan od najcjenjenijih pedagoga Radovan Vlatković došao je zasvirati s ovim orkestrom kako bi im pružio podršku i osokolio njihova plemenita nastojanja.
Njihova je filozofija izvrsnost, ali s naglaskom na putu kojim se izvrsnost postiže, bez pritiska ocjena, ambicije i konkurentnosti na glazbenom tržištu. A iznad svega, kroz glazbu stvarati bolje ljude. Prije nekoliko godina tako su nastupali u Srebrenici, skupa s mladim glazbenicima i zborovima iz Srebrenice i Niša, a svi skupa nastupili su i u Lisinskom. U ovoj pak rođendanskoj prigodi, prihod od ulaznica namijenili su za Udrugu Krijesnica namijenjenu bolesnoj djeci i njihovim roditeljima, pa su na pozornicu doveli i Crvene noseve – plemenite “klaunovedoktore” koji liječnicima pomažu igrom i smijehom. El Sistema Hrvatska za sada djeluje u Zagrebu i Puli, a upute kako se priključiti potražite na internetskoj adresi “so-do.hr”. Važno je znati za njih, važno im je dati svu moguću potporu. Evo, siguran sam da će netko odgovoran s HRT-a, čim pročita da je ovaj posljednji koncert profesionalno snimljen, požuriti kontaktirati Udrugu SO DO i što prije emitirati snimku tog spektakla. A bilo je lijepo u publici susresti i novoizabranog predsjednika Zorana Milanovića. Došao je bez ikakvog protokola, inkognito, s prijateljima čija djeca sviraju u orkestru. Dugo je pljeskao s čitavom dvoranom koja je, na neki način, i njegovo obiteljsko nasljeđe, s obzirom na to da je njegov lani preminuli otac Stipe Milanović svojedobno bio predsjednik Odbora za izgradnju Lisinskog.
Rekao mi je kako mu je sin išao u glazbenu školu pa dobro zna koliki su trud sva ta djeca i mladi uložili u ovaj koncert. A nakon što je nekoliko dana ranije bio izjavio kako će mu kultura biti jedan od prioriteta, siguran sam da će i predsjedniku Milanoviću ovaj koncert biti ne samo lijepa uspomena nego i jedan od putokaza u važnoj misiji stvaranja boljih ljudi, bolje Hrvatske i svijeta.
