U demografski beznadnoj zemlji na pragu mirovinskog paradoksa majka petero djece trebala bi biti tretirana kao osvajačica pet zlatnih olimpijskih odličja. No, živimo u društvu drugačijih vrijednosti i navodno takvih mogućnosti da su najteži bolesnici primorani trpjeti muke na jeftinijim lijekovima kako bi tako ušteđene kune vladajuća elita "pametnije" iskoristila.
A što se nas pacijenata tiče, znamo otprije da smo svi jednaki, sve do predsjednika države, samo što ovisi kako nam se posreći. Netko bez doplate dobije vrhunskog kirurga iz inozemstva, dok je, eto, i majka petero djece prisiljena molećivo tražiti da joj se omogući da sama doplati liječenje s manje boli i patnje jer država ne može izdvojiti 4000 kuna pa ni uzimajući nešto od onoga budućeg kapitala koji nam je ta žena priskrbila investirajući sa svojim suprugom ne samo emocije u svoje petero djece. Vrhunac je državnog milosrđa da će se u vremenu puno duljem nego što je bilo potrebno za ustavne promjene izmijeniti zakon kako bi se pacijentima omogućilo da sami doplate za lijek na koji organizam bolje reagira. Državi nije lako, stalno mora vagati kome uzeti, bolesnicima, djeci s teškoćama, učiteljima, a kome dati, imućnim sportašima, dužnosnicima, političarima. To su do boli teške dvojbe.
I onda još ispadne neugodna asocijacija na neke režime koji su prakticirali iživljavanje na slabima, a favorizirali jake jedinke. Tek je sad jasno kako je bilo Željku Jovanoviću, liječniku, farmaceutu, ministru i političaru, kad se odlučio provesti moralni eksperiment o trošku poreznih obveznika i pod pokroviteljstvom Zorana Milanovića, a na inicijativu Kluba hrvatskih olimpijaca i uz asistenciju Petra Skansija. Riječ je o državnoj investiciji od 14 milijuna kuna godišnje (sljedećih godina sve više) u kvalitetniji život osvajača medalja nakon 45. i u svoju te političku budućnost svojih pajdaša, čiju bi rasipnost vrhunski sportaši trebali znati cijeniti. Stoga i nisu nikoga zakinuli, već trajnu naknadu uživaju i bogati i siromašni, oni koji će dobiti i saborsku mirovinu i oni bez plaće, oni koji porez plaćaju u inozemstvu i oni koji su porezno lojalni domovini, oni koji su uvijek igrali za reprezentaciju i oni koje je izbornik pozvao samo kako bi se bolje prodali, oni u koje su država i klub uložili milijune i oni koji su obiteljski projekt... Stoga u krug trajnih dobitnika naknade nisu mogli ući stvarno potrebiti vrhunski sportaši koje su bolest, nesreća ili splet okolnosti onemogućili da ispune uvjete za trajnu naknadu.
Jovanović nam je ostavio moralno rasulo, močvaru i na olimpijskim vrhovima kao trajni spomen na svoju državnu epizodu. I još, kao u najgorem hororu, dok zviždači ostaju bez posla, Jovanović se, nakon što si je besramno pokušao osigurati posao zahvaljujući postojećem izbornom sustavu i stranačkom šefu, sada kao uzoriti sjedi u Saboru koji učestalo biva utočište sumnjivaca, smutljivaca, propalih dužnosnika... Ali krivi smo mi koji toleriramo, pa i honoriramo takav moralni rasap društva u kojem je normalno da i milijunaši među sportskim veličinama pohrle za nemoralnom ponudom. Ne treba biti ne znam kako obrazovan, dovoljan je minimum empatije da se zaključi kako su trajne sportske naknade jedna od većih etičkih provalija ove vlasti i da, dok nema novca za one koji su istinski potrebiti kao što su teški bolesnici ili djeca s teškoćama, sportskim rječnikom rečeno, nije fer koristiti tu državnu nakazu iz Jovanovićeve močvare.
>> Evo prilike da Jovanović pokaže je li moralna vertikala ili moralna ništica
Pogled na lika s gornje fotografije izaziva mi probavne smetnje.