Što biste učinili da živite kao beskućnik, na rubu ste egzistencije, svjetlo na kraju tunela se ne nazire, a onda, jednoga dana, na ulici pronađete torbu punu novca? Splićanin Alenko Barač Roje glavni je lik upravo takve, gotovo filmske, životne priče. U ljeto 2006. godine, ispred pučke kuhinje u kojoj je svakodnevno ručao, pronašao je torbu u kojoj je bilo 50 000 kuna. Primjera radi, te je godine prosječna mirovina iznosila oko 1900 kuna te je Roje u rukama imao preko 26 mirovina, no pošteni, bivši ratnik niti na tren nije kalkulirao – odmah je odlučio vratiti pronađeni novac. Potražili smo poštenjačinu iz grada podno Marjana i provjerili kako danas živi i je li mu se, kako izreka kaže, dobro dobrim vratilo.
Torbu punu novca Roje je odmah odnio u Caritasovu blagovaonicu gdje ju je predao Igoru Gulamu, koji je tamo radio. Dokumenti pronađeni u torbi s novcem bili su trag koji ih je odveo do osobe kojoj je taj ljetni dan zasigurno bio jedan od najstresnijih u životu. Ispostavilo se, naime, da je zaposlenica solinske tvrtke MP beton, na povratku iz Fine, torbu u kojoj je bilo 120 000 kuna za plaće stavila u automobil. No, tada joj je prišao nepoznat čovjek te joj skupo 'prodao' priču da je sa zadnjeg kotača njenog automobila otpala ratkapa. Nakon što je žena izašla iz vozila, kradljivac je vješto zgrabio torbu s novcem i pobjegao. Iz torbe je ukrao 70 000 kuna, no na sreću, preostalih 50 000, koji su bili u drugom pretincu, nije vidio te je, misleći da je uzeo čitav plijen, bacio torbu, koju je nedugo nakon toga pronašao Roje.
„Bio sam sretan kada sam čuo da je u torbi, koju sam našao i vratio, bilo 50.000 kuna. Bile su to plaće za koje su ljudi radili. Prijatelj mi je rekao – 'Hej, budalo!', ali ja ne bih mogao spavati da sam uzeo te pare“, rekao je tada 58-godišnji Barač-Roje, koji je te 2006. živio u lučici Spinut, u samo 8 kvadrata derutne kamp-prikolice, koja je prokišnjava te u njoj nije bilo ni struje, ni vode. No, bio je to godinama njegov jedini 'krov nad glavom', jer odrastao je u domu za nezbrinutu djecu i nikada nije ima vlastita četiri zida. Nakon školovanja, Roje je bio prepušten sam sebi, snalazio se kako je znao i umio, za život je zarađivao i radeći u Jugoplastici. Kada je počeo rat, bio je među prvima koji su otišli na front. Obišao je sva ratišta, pet je godina proveo na bojišnici, no kada je rat završio, opet je bio nigdje i ničiji. Tada je počela njegova druga, teška bitka – ona za opstanak. Borio se sam, ni od koga ništa nije želio tražiti, a nitko od onih koji su mu mogli i trebali pomoći nije ga se, onako spontano i ljudski, sam sjetio.
Čovjek velikog srca ipak nikome ništa nije zamjerio, govorio je da u rat nije išao da bi se borio za vlastite privilegije, nego za Hrvatsku državu, no sve što je od te države dobio bio je kredit od 20.000 eura za samozapošljavanje, kojim je pokrenuo svoj obrt. Silno je želio postati profesionalni ribar, no posao nije dobro išao te je bio prisiljen prodati brod, a kako ne bi spavao u parku, završio je u kamp kućici.
Te 2006. kada je pronašao i vratio pozamašnu svotu novca, težak život Alenka Barača Roje na kratko su obasjala svjetla reflektora. Skromni čovjek, s margina života, preko noći se našao na naslovnicama medija i u fokusu javnosti. Bio je Ponos Hrvatske, političari su se slikali s njim i tapšali ga po ramenu, mnogi su mu obećavali rješenje stambenog pitanja. Na Pantovčaku ga je ugostio i tadašnji predsjednik, Stipe Mesić, koji je čuvši priču o poštenjaku i vraćenom novcu, tek kratko komentirao „E, moj Roje, nikada od tebe bankara!“. Godine 2011. humanitarna udruga 'Cro Unum' pronašla je za Roju privremeni smještaj, ključeve stana predao mu je tada bivši ministar znanosti obrazovanja i športa, Dragan Primorac, a udruga se obvezala da će mu godinu dana plaćati najamninu i režije, nakon čega se njegovo stambeno pitanje konačno trebalo i trajno riješiti. No, iako se dobar glas o ljudini i poštenjačini iz Splita daleko čuo, priča o Alenku Baraču Roji, brzo je utihnula, a njegov se život ponovo vratio u istu onu sumornu kolotečinu.
Ovih smo dana krenuli u potragu za Rojom, no samozatajnog, bivšeg ratnika s prve crte, nije bilo lako pronaći. Od dana kada je, živeći kao beskućnik, vratio 50 000 kuna koje je pronašao, pa do danas, prošlo je punih 18 godina. Djeca koja su tada rođena, sada su punoljetna i Roje je ostario, uskoro će zakoračiti u 77., no ono što je sve do dana današnjeg ostalo isto jest tužna činjenica da još uvijek nema svoj krov nad glavom. Zaboravili su ga gotovo svi - i sugrađani i suborci i na obećanjima laki političari, svi osim dvojice prijatelja, poduzetnika Jure Buzdovačića, koji je kupio i dopremio kamp-prikolicu za Roju i Igora Gulama, dobrog duha splitskih siromaha koji je desetljećima radio u Caritasovoj blagovaonici u kojoj se i Roje hranio.
Dobro se dobrim (ne)vraća
„S Rojom sam se upoznao odmah nakon rata i od tada smo u stalnom kontaktu, redovno se čujem s njim. Nespretnim spletom životnih okolnosti, nakon što je po završetku rata skinuo uniformu, Roje je poslije pet godina provedenih na prvoj liniji, bio beskućnik. Da mu nismo pomagali, bio bi doslovno kruha gladan. Vjerujući da je to privremeno rješenje, kupio sam mu kamp kućicu, koju smo postavili u lučicu, no godine su prolazile, stana za njega nije bilo, a kućica se polako počela raspadati. Na žalost, država koju je stvarao prema njemu je bila maćeha, a naš pošteni, skromni, ali i ponosni Roje nije nikoga htio moliti za pomoć. Govorio je 'Nisan se ja iša borit za stan i privilegije nego, za Hrvatsku!'. No, kada je kasnije vidio tko je sve dobio stanove, razne povlastice i velike mirovine, shvatio je da je pogriješio, ali pošten čovjek ostaje pošten do kraja. Kada bi išao ribariti, Roje je više ulova poklonio nego prodao. Ne čudi me stoga što je vratio i torbu puno novca koju je pronašao – to je naš Roje!“, kaže nam nekadašnji splitski poduzetnik, Jure Buzdovačić, koji nam je pomogao da stupimo u kontakt s Alenkom Baraćem Rojom.
Danas 76-godišnji Roje živi od skromne mirovine, od koje polovina odlazi za stanarinu malog stana u Varošu te mu ne ostane dovoljno novca za život. Iako ga od okruglih 80 dijeli još samo par godina, Roje i danas radi dodatne poslove, kako bi mogao spojiti kraj s krajem i preživjeti mjesec.
POVEZANI ČLANCI:
„Ja san vam bija odbačeno dite, mater me ostavila, no to je duga priča, ukratko, život me nikada nije mazija. Za svih ovih godina, dok san spava na brodu, u kamp-kućici i pod vedrim nebom, nema tko mi od 'velikih faca' nije obećava rješenje mog stambenog pitanja, ali eto, sada ću napuniti 76 godina, a ispunjenje niti jednog, od stotina tih velikih obećanja, još uvik nisan dočeka. Pokušao san ja razgovarati s gradonačelnicima Splita, ali svi su ti pokušaji bili bezuspješni, jer bez obzira iz koje su stranke, gradonačelnici su van danas ka faraoni, nemoguće je do njih doći, a kamoli s njima razgovarati. Dok je u fotelji glavnog čovika Splita sidija Kerum, sreo sam ga jednom prilikom ispred zgrade Banovine, zamolio sam ga za razgovor, ali ništa od toga, on je žurija na svoju jahtu i za mene nije ima ni minut vrimena. Ja san, eto, i dan danas podstanar, za samo 4 godine napunit ću okruglih 80, a još uvik san prisiljen raditi i to po 12 sati, najčešće noćnih smjena, kako bih preživija“, kaže nam Alenko Barać Roje koji će 18. rujna ove godine proslaviti svoj 76. rođendan – nije li ovaj bivši ratnik i prije svega pošten čovjek konačno zaslužio bar ključeve jedne male, gradske garsonijere?
Cista dusa i savjest nisu za prodaju.