Rođena je u Sloveniji, voli putovati i raditi na projektima u inozemstvu. Posljednjih godina trećinu vremena provodi u Ljubljani, trećinu diljem svijeta, a trećinu u Istri. Osim arhitekturom i dizajnom, bavi se i gradnjom zgrada od prirodnih materijala. Nina Kozin (39) u selu Brajkovići (po izlasku s autoceste desetak minuta od Rovinja) uređuje staru kamenu kuću po principu permakulture, dakle, pojednostavljeno rečeno, oblikuje prostor prema načelima samoodrživosti.
– Prije nekoliko godina upoznala sam se preko literature s konceptom permakulture i ta me filozofija i način života potpuno obuzeo. Teško mi je bilo gledati kakvu štetu svakodnevno nanosimo našem prekrasnom planetu, pa sam se htjela pridružiti svim hrabrim ljudima koji žele promjenu – kaže nam arhitektica koja se, nakon otkrivanja jednog za nju posve novog svijeta, učlanila u Društvo za permakulturu Slovenije.
– U Sloveniji je unutar manjih zajednica izuzetno razvijena visoka kultura poštivanja čovjeka i okoliša, a želja za širenjem vijesti o pozitivnim učincima permakulturne etike na opću populaciju stalno raste – napominje. Nakon što je proučila teoriju, odlučila je okušati se u praksi i iskoristiti naučeno o prirodnim materijalima. Izabrala je kamenu kuću u selu s dvjestotinjak stanovnika, u kojoj se od 1987. ljeti odmarala njezina obitelj, a i ona zajedno s njima. Nosi lijepe uspomene s ljetovanja kao djevojčica.
– Tim projektom željela sam pružiti priliku isprobavanju prirodnih materijala na vlastitoj koži svima koji to žele. Legalne primjere prirodne gradnje u Istri je stvarno teško pronaći. U svim točkama projekta koristili smo kvalitetne prirodne materijale koje smo ugrađivali s velikom pažnjom i mješavinom tradicionalnih tehnika i suvremenog znanja o materijalima. Obnovu kamenih zidova izvanredna je odradila mala lokalna tvrtka, a sama sam napravila glinenu žbuku i pregradnu stijenu od trske – kaže.
Zemlja za žbuku dopremala se s gradilišta udaljenog od kuće pet kilometara. Fasciniralo ju je prekrasno istarsko crvenkasto tlo. Dopremila je devet kubika zemlje i počela eksperimentirati. Miješala ju je s vodom i pijeskom, tražila idealne omjere. Učila je i na radionici u Austriji, kamo je odnijela nešto istarske zemlje za praktičnu nastavu.
Istraživala je sve dok nije došla do smjese koja se dobro primala za trsku kojom su bili obloženi unutarnji zidovi. Koristila je i mrežice od lana kako bi spriječila pojavu pukotina. Dosta toga od materijala stiglo je iz Slovenije jer ga u Istri nije uspjela pronaći. Glavninu radova obavila je mala tvrtka koju vode otac i sin, Kristijan i Mladen, koji imaju višegodišnje iskustvo u obnovi kamenih zidova. Tijekom radova naišli su na tzv. spoliju, komad kamena iz vremena antike koji je korišten za gradnju kuće. Ugradili su ga natrag u zidove.
– Super smo se proveli, čačkali smo fuge nekoliko mjeseci. Stvarno su bili odlična ekipa i nije bilo nikakvih problema – napominje. Kao volonteri jedno su joj vrijeme pomagala i dva Čileanca. Ispričala nam je i neobičan slučaj s dobavljačem tadelakta. Riječ je o vodootpornoj žbuki koja se u marokanskoj arhitekturi koristi za izradu kupki, umivaonika, vodenih posuda, unutarnjih i vanjskih zidova, stropova, krovova i poda. Napravljena je od vapnene žbuke koja se polira i obrađuje prirodnim sapunom. Marokanci tu tehnika vapnenog premaza koriste odvajkada, posebno za izolaciju cisterni pitke vode. Nije ga lako izraditi, težak je to ručni rad, pa je Nina odlučila uvesti ga iz Maroka. No, zakompliciralo se.
Priča ide ovako: dogovorila je prošle godine dostavu s majstorom iz Švicarske. No, onog dana kad je trebao doći u Brajkoviće, javio joj se s hrvatsko-slovenske granice i rekao da ga ne puštaju van Šengena. Ispostavilo se da Interpol traži osobu koja se zove isto kao i on, i to zbog, ni manje ni više, nego krijumčarenja droge iz Maroka u Švicarsku! Izdana je bila tjeralica, zadržali su ga u pritvoru, nakon čega se vratio u Švicarsku i dosad nije uspio isporučiti materijal. Drvo je nabavila u Istri, iz Slovenije je dovezla trsku. Kao izolaciju je koristila i komprimirana drvena vlakna koja je također kupila u Sloveniji. Mogla je i u Zagrebu, ali jeftinije joj je bilo u Ljubljani. Planirala je sačuvati što više od stare drvene konstrukcije, no pojeli su ju – termiti. Srećom, zato su bili upotrebljivi stari crepovi. Od 1500 koje su skinuli, oko 1000 ih se moglo ponovno postaviti.
Razmišljala je i o slami kao građevinskom materijalom za izolaciju na krovu. Odustala je od nje kad je otišla na prvu hrvatsku konvenciju o prirodnim građevinskim materijalima i tamo čula da su problem sa slamom – štakori. Kako se nalazi blizu mora, na pamet su joj pale i morske alge koje imaju izvrsne otporne osobine i već se stoljećima koriste na otocima u Danskoj. Kocka je na kraju pala na smjesu piljevine i vapna debelu 14 centimetara. Piljevinu je nabavila kod lokalca u Istri koji izrađuje stolariju. Pod je drveni, konstrukcija je iz pilane u Kanfanaru. Iz Žminja je majstor kojoj je izradio vrata i prozore. I njime je jako zadovoljna. Bilo je, naravno, i komplikacija. Nehrđajući čelični okvir na istočnom zidu tražila je godinu dana, a kako među lokalnim tvrtkama u Istri nije bilo zainteresiranih, naručila ga je na kraju u Ljubljani. Antikorozivna zaštita obavljena je u tvornici cinka u Austriji. U čemu su, pitamo, prednosti takvog načina gradnje?
– Kuća je treća čovjekova koža i sve što u nju ugradite diše s vama. Svi materijali i njihovi dijelovi utječu na prostor; sva ljepila, svi premazi i svi ostali sastojci čiji učinci ponekad nisu ni poznati, stvaraju klimu u kući. Ispravno korišteni prirodni materijali tako mogu pozitivno utjecati na zdravlje i smanjiti negativne učinke nezdravih materijala. Glinene žbuke, na primjer, reguliraju vlagu u prostoru i stvaraju zdravu klimu koja je neusporediva s bilo kojim drugim modernijim i popularnijim materijalom. Htjela sam ponuditi ljudima da iskuse ovu kvalitetu života iz prve ruke – tumači. Ne postoji, dodaje, ništa poput stjecanja znanja vlastitim iskustvom. Željela je pružiti ljudima priliku da iskuse kako lijep život može biti u maloj kući u zabačenom selu na marginama prirode.
– Svojim radom želim poštivati živa bića i okoliš, uvesti elemente za održiv i kvalitetan život na ovom planetu, što se odražava u svim porama mog života, od projekata koje odaberem do odnosa koje njegujem ili zemlje koju obrađujem – pojašnjava. Voljela bi, dodaje, naučeno prenijeti na druge. Budući da volim raditi s rukama i puno sam eksperimentirala s tehnikama obnove kuće, mogu govoriti i o pogreškama koje je najbolje izbjegavati. Mogu pokazati kako koristiti zemlju kao građevinski materijal i možemo zajedno graditi stvari od kamena, drveta, slame, trske, gline i vapna – ističe.
Prije nego što se odlučila na obnovu kuće, čudila se kako neki ljudi mogu pogrešno izračunati troškove i promašiti za 30 posto, ili zašto im trebaju tri godine dulje od planiranog roka za završetak projekta. Sad joj je jasno zašto. Rad na kući zahtijeva suradnju puno različitih ljudi koji imaju različite interese. Neke stvari teško je predvidjeti. Birokraciju, na primjer. Ili koronu. Bitka za dozvole znala se, priznaje, pretvoriti u noćne more. Kad je dozvola napokon stigla, podigla je čašu bijelog vina i zahvalila svima koji su pomogli u borbi protiv vjetrenjača, čitaj: hrvatske birokracije. Nije htjela muljati. Sve je moralo biti po zakonu. Vrata kuće otvorena su svima koji bi željeli vidjeti kuću ili provesti neko vrijeme u njoj, od članova uže i šire obitelji do turista i volontera koji žele pomoći u daljnjoj obnovi do znatiželjnika.
No, morat će se pridržavati nekih pravila, poput korištenja ekoloških sapuna, šampona i sredstva za pranje posuđa. Voda će se prerađivati biljnim sustavom za pročišćavanje otpadnih voda i koristiti u vrtu za zalijevanje, da što manje kemikalija uđe u okoliš. Nina je ovih dana pozvala volontere koji bi se htjeli okušati u prirodnoj gradnji. Na red je, naime, stigao suhozid što okružuje kuću. Tijekom studenog planira ga restaurirati. Kuća je stara 80 godina i ima oko 50 kvadrata. Cijelo imanje ima oko 235 četvornih metara, no naknadno je od susjede kupila još nešto zemljišta, pa sad ima oko 500 kvadrata. Dio zelene površine je permakulturni vrt s rajčicama, grahom, bučama, zelenom salatom i začinskim biljem.
Blizu kuće rastu stabla tri smoke, kaki i bademi. Lokacija joj se svidjela na prvi pogled. Selo ima autobusnu postaju s redovnim linijama do 12 kilometara udaljenog Rovinja, željeznička stanica u Kanfanaru udaljena je šest kilometara, Limski zaljev je na četiri kilometra...
– Maštam o danu kad će pravo na luksuz života i gradnje s materijalima kojih ima u izobilju u našoj okolini, materijalima koji nas čine manje bolesnima i ne nanose štetu našem okolišu, postati pristupačno svima koji to požele.
