„Molim da pristupi gospodin Kearns iz Ohija.“ Protrljam hrbat nosa pokušavajući odagnati umor. U prošlih tjedan dana jedva da sam odspavao po nekoliko sati u komadu, a mentalna gimnastika koju moram izvoditi braneći se, dok mi je jedna ruka vezana, ostavila je traga. Ali više od ičega – puna mi je kapa svega. Imam važnijeg posla od ovoga. Nemam vremena za ovo. Bacim pogled ulijevo – na desnu stranu stola s odbornicima.
Mike Kearns predsjednik je Kongresnog odbora za pravosuđe, štićenik Lestera Rhodesa. Rado nosi leptir-kravate da se vidi kako je profinjen gospodin. Ali tip zna postaviti pitanje. Godinama je bio javni tužitelj prije nego što je prešao u politiku. Trofejne glave na njegovim zidovima uključuju dvojicu izvršnih predsjednika farmaceutske industrije i jednoga guvernera.
„Zaustaviti teroriste prioritet je za nacionalnu sigurnost, gospodine predsjedniče. Slažete li se?“
„Apsolutno.“
„Slažete li se i s time da bi svaki američki građanin koji bi se uplitao u naše nastojanje da zaustavimo teroriste bio kriv za izdaju?“
„Osudio bih takav čin“, kažem.
„Bi li to bio čin izdaje?“
„Na sudovima je i odvjetnicima da donose odluku o tome.“
Video - Pred agentom FBI-a govorio o planovima za terorističke napade
„Ne bi li bio težak prekršaj kada bi predsjednik osujetio zaustavljanje terorista?“
Gerald Ford jednom je rekao da je težak prekršaj što god većina Zastupničkog doma proglasi takvim. „O tome ne odlučujem ja.“
On kimne. „Ne, ne odlučujete. Ranije ste odbili odgovoriti jeste li naredili da američke specijalne snage i operativci CIA-e spriječe napad na Sulimana Cindoruka u Alžiru.“
„Rekao sam, gospodine Kearns, da se o nekim pitanjima nacionalne sigurnosti ne može javno raspravljati.“ Svaki se predsjednik nađe pred odlukama u kojima je pravi izbor politički loš, barem kratkoročno. Ako su u pitanju rizične stvari, morate postupiti kako mislite da je ispravno i nadati se da će politički vjetrovi promijeniti smjer. Jer obećali ste obavljati svoj posao kako valja.
Zloporaba informacija
„Gospodine predsjedniče, jeste li upoznati s glavom 18 odjeljka 798 Kodeksa Sjedinjenih Država?“
„Nisam memorirao dijelove Kodeksa Sjedinjenih Država, gospodine Kearn, ali vjerujem da mislite na Zakon o špijunaži.“
„Upravo tako, odnosi se na zlouporabu strogo povjerljivih informacija. Dio o kojemu je riječ kaže da je težak prekršaj na federalnoj razini namjerno se koristiti strogo povjerljivim informacijama na način škodljiv za sigurnost ili interese Sjedinjenih Država. Zvuči li vam to ispravno?“
„Uvjeren sam da je vaše tumačenje točno, gospodine Kearns.“
„Kada bi se predsjednik namjerno koristio strogo povjerljivim informacijama da zaštiti terorista koji nas namjerava napasti, bi li to potpadalo pod ovaj zakon?“
Ne, prema mišljenju moga savjetnika koji kaže da se taj odjeljak ne odnosi na predsjednika, da bi to bila nova interpretacija Zakona o špijunaži te da predsjednik može svaku informaciju izuzeti iz tajnosti. Ali nebitno, sve što sam učinio bilo je radi zaštite zemlje. I ponovno bih. Problem je što o tome ne mogu javno govoriti.
„Jedino što vam mogu reći jest to da sam uvijek djelovao misleći na sigurnost ove zemlje. I uvijek ću.“ Vidim da Carolyn u kutu čita nešto s mobitela, odgovara. Ne mičem pogled s nje u slučaju da moram prekinuti i postupiti prema njezinu znaku. Mnogo je toga u igri u ovom trenutku, nastojimo sve pratiti i biti spremni za obranu od te opasnosti. Svakoga trena može se dogoditi ono najgore. Moramo biti spremni...
„Smatraju li se telefonski pozivi vođama ISIL-a zaštitom ove zemlje?“
„Što?“, kažem, ponovno svrnuvši pozornost na saslušanje. „O čemu govorite? Ja nikada nisam nazvao nijednoga vođu ISIL-a. Kakve sve ovo ima veze s ISIL-om?“
Prije nego što sam završio, shvatim što sam učinio. Najradije bih ispružio ruku i pohvatao svoje riječi, vratio ih u usta.
„Oh, dakle“, kaže, „kada vas pitam jeste li razgovarali s vođama ISIL-a, bez razmišljanja odgovarate s ne. Ali kada vas predsjednik Zastupničkog doma pita jeste li razgovarali sa Sulimanom Cindorukom, vaš je jedini odgovor pozivanje na ‘privilegij izvršne vlasti’. Mislim da američki narod može shvatiti tu razliku.“
Izdahnem i pogledam Carolyn Brock, koja i dalje ima neprobojan izraz lica premda u njezinim stisnutim očima nazirem nešto kao lijepo sam vam govorila. „Kongresniče Kearns, ovdje je riječ o državnoj sigurnosti. Ne igramo se nadmudrivanja. Kada budete spremni postaviti mi ozbiljno pitanje, rado ću vam odgovoriti.“
„U okršaju u Alžiru poginuo je jedan Amerikanac, gospodine predsjedniče, operativac CIA-je, Nathan Cromartie poginuo je suprotstavljajući se antiruskoj militantnoj skupini koja je namjeravala ubiti Sulimana Cindoruka. Mislim da američki narod to smatra ozbiljnim.“
„Nathan Cromartie je heroj“, kažem. „Žalimo zbog njegove pogibije. Bio je domoljub. I bilo mu je jasno da se o velikom dijelu onoga što činimo u interesu nacionalne sigurnosti ne može raspravljati u javnosti. Osobno sam razgovarao s gospođom Cromartie i duboko žalim zbog onoga što se dogodilo njezinu sinu. Neću više ništa reći o toj temi. Ne mogu i neću.“
„Pa, gledajući iz današnje pozicije, gospodine predsjedniče“, kaže, „mislite li možda da se vaša politika pregovaranja s teroristima nije pokazala tako uspješnom?“
„Ono što stalno ponavljam jest da ako postoji način da se neka situacija riješi na miran način, to je bolji put. Truditi se oko toga ne znači činiti ustupke. Jesmo li ovdje da bismo debatirali o vanjskoj politici, kongresniče? Zaista mi je žao što ovaj lov na vještice prekidam suvislim razgovorom.“
Krajičkom oka pogledam prema kutu prostorije, gdje je Carolyn Brock zatreptala, načas izgubivši svoj neumoljiv izraz lica.
„Truditi se oko neprijatelja jedan je od načina na koji bi se to moglo reći, gospodine predsjedniče. Podilaziti mu je drugi.“
Sila samo kad je nužna
„Ja ne podilazim našim neprijateljima“, kažem. „Niti se suzdržavam od uporabe sile protiv njih. Sila nam je uvijek na raspolaganju, ali ne koristim se njome osim kada to smatram nužnim. To je možda teško shvatljivo nekome tko je krenuo u život s pozamašnim računom u banci i proveo ga po vrtnim zabavama, nalijevajući se pivom i polažući zakletve pod opskurnim lubanjama nekog bratstva s koledža, oslovljavajući ljude njihovim inicijalima, ali ja sam se s neprijateljem susreo licem u lice na ratištu. Zato zastanem prije nego što ću poslati naše sinove i kćeri u borbu jer i ja sam bio jedan od tih sinova i znam koji su rizici. Zato mi dopustite da vam javno kažem ono što sam vam već bio rekao na zatvorenoj sjednici. Ne namjeravam odgovarati na vaša pitanja o razgovorima koje sam vodio i akcijama koje sam poduzeo, zato što bi to bilo opasno. To bi bila prijetnja našoj nacionalnoj sigurnosti. Budem li morao odstupiti da zaštitim našu zemlju, učinit ću to. Ali nemojte se zavaravati. Nikada nisam poduzeo ništa niti izgovorio ijednu riječ a da mi ponajprije na umu nije bila sigurnost i zaštita Sjedinjenih Država. Niti ću ikada postupiti drugačije.“U kutu Danny Akers podiže ruke, dajući znak da traži stanku.
„Da, znaš što? Imaš pravo, Danny. Vrijeme je. Završio sam s ovime. Gotovo je. Završili smo.“ Naglo se dižem i rušim mikrofon sa stola. „Shvatio sam, Carrie. Nije pametno svjedočiti. Rastrgat će me na komadiće.“
Carolyn Brock ustaje, poravnava kostim. „U redu, zahvaljujem svima. Molim vas, ispraznite prostoriju.“ Prostorija je Rooseveltova soba, preko puta Ovalnoga ureda. Dobro mjesto za sastanke – ili u ovom slučaju, za tobožnje saslušanje pred odborom – jer u njoj su i portret Teddyja Roosevelta na konju u Prvoj dobrovoljačkoj konjici i Nobelova nagrada za mir koju je dobio za posredovanje u okončanju Rusko-japanskog rata. Moj glasnogovornik Bijele kuće skida leptir-kravatu, simpatičan mali detalj koji je dodao da upotpuni ulogu kongresmena Kearnsa. Gleda me s izrazom isprike, a ja samo odmahnem rukom. Glumio je svoju ulogu, ništa drugo, pokušavajući mi predočiti najgori mogući scenarij ne odustanem li od odluke da sljedeći tjedan svjedočim pred posebnim odborom. Carolyn odlazi. Ostavši sâm u prostoriji, zurim u portret predsjednika Roosevelta i razmišljam. Ali ne razmišljam o saslušanju u ponedjeljak. Razmišljam o tome hoćemo li u ponedjeljak uopće još imati zemlju.
a dal taj izmišljeni predsjednik ima ljubavnicu? dal laže pod prisegom? dal naredi napad ne neku državu koja mu se opire u njegovoj 'politici'? dal neku zemlju stavi pod sankcije, pa da pol milijuna djece umre zbog nedostatka lijekova...? znate, irak je tako prošao u igrama usa predsjednika....