Kad su međudržavni odnosi između Hrvatske i Srbije dobri, blagodati toga osjete svi koji na bilo koji način imaju veze s tvrtkama ili građanima s druge strane granice. Međutim, kada su odnosi lošiji, kao što je to slučaj u posljednjih godinu-dvije, prvi koji osjete posljedice toga pripadnici su nacionalnih manjina s obje strane Dunava.
Upravo zato Hrvati u Srbiji s velikim zanimanjem prate najnovija događanja između Zagreba i Beograda koji su rezultirali blokadom jednoga od poglavlja srbijanskih pregovora za pristupanje EU.
– Mislim da je to trenutačno bilo jedina moguća odluka Hrvatske. Nadamo se da će ustrajati da bi se stvari konačno pokrenule s mrtve točke i Srbiju natjeralo da ispoštuje ono na što se obvezala još prije 15 godina. Ako to ipak ne bude tako, onda ne znam čemu je trebalo sve ovo – kaže Ivica Dulić, tajnik Udruženja Hrvatskog kulturno-povijesnog društva Matija Gubec iz vojvođanskog sela Tavankuta.
Riječ je o selu smještenom nedaleko od Subotice koje važi kao jedno od najbrojnijih sela naseljenih pripadnicima hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini. Tavankut ima oko 4500 stanovnika od čega su polovica Hrvati, dok drugu polovicu čine Bunjevci i građani ostalih nacionalnosti.
Na zgradi udruge stoji i natpisna ploča koja na sebi ima stiliziranu hrvatsku šahovnicu. Udruga Matija Gubec inače je prva udruga u Vojvodini koja je još 1991. godine, kada je to bilo prilično opasno, u naziv vratila pridjev “hrvatska”. Selom dominira i velika katolička crkva sagrađena 1910. godine oko koje je izgrađeno selo.
– Živi se normalno koliko god je to uopće moguće, iako su najnoviji događaji pomalo uznemirili ljude. Svi govore samo o tome i bave se politikom. Pri tome mještani i nemaju previše informacija – dodaje Dulić.
Hrvati iz Tavankuta kao najodgovornijeg u cijeloj ovoj priči ističu Beograd i činjenicu da je cijela priča s udžbenicima na hrvatskom jeziku s ćiriličnim pismom na čekanju već 15 godina. Isto toliko godina izostaje i tiskanje dodataka iz kojih bi se dodatno izučavali dijelovi hrvatske povijesti, zemljopisa, glazbene kulture.
Međutim, krivce vide i u političkim strankama koje zastupaju tamošnje Hrvate, Hrvatskom nacionalnom vijeću pa i samoj Hrvatskoj, čije vlasti godinama ne pokazuju pretjerano zanimanje za vojvođanske Hrvate i njihove probleme.
Upozoravaju i na seosku osnovnu školu u kojoj je moguće upisati djecu na nastavu na hrvatskom jeziku i pismu. Unatoč tome ove godine prvi razred na hrvatskom jeziku ne postoji jer je od troje učenika koji su bili prijavljeni dvoje premješteno u školu u Suboticu.
– Nažalost, mnogo Hrvata koji se tako deklariraju svoju djecu ne upisuju na nastavu na hrvatskom jeziku. Koji je razlog, ne znam, ali je to česta pojava. Ljudi ni ne znaju svoje zakonske mogućnosti kada je riječ o obrazovanju.
Modeli A, B i C velikoj većini ništa ne znače, a pri tome nam nitko nikada nije ni objasnio o čemu je riječ – kaže Ivičina supruga Ljubica dodajući da se vojvođanski Hrvati često osjećaju kao sredstvo za potkusurivanje između Hrvatske i Srbije.
Podsjeća i na ideju o izgradnji Školskog centra u Subotici u kojem bi se odvijala nastava na hrvatskom jeziku i pismu, ali i da sve to nije odmaklo dalje od ideje. Iako nema većih problema u svakodnevnom životu, Ljubica za djecu koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku i pismu, kao i njihove roditelje, kaže da ostaju obilježeni, a da roditelji iz nekih svojih ideala idu glavom kroz zid ne znajući što donosi sutra.
Govoreći o svakodnevici Tavankuta, Tome Vojnić Mijatov, koji je predsjednik Savjeta Mjesne zajednice, ističe da je Tavankut možda i najpoznatije hrvatsko selo u Vojvodini u kojem je zabilježeno nekoliko susreta čelnika Srbije i Hrvatske. Posljednji je bio u lipnju ove godine kada su se u Tavankutu susreli Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić.
– Puno je bilo tih susreta, još više lijepih riječi i obećanja, a sve se svelo samo na slikanje. Nekih rezultata nema i to se vidi. Da je bilo malo više dijaloga između dvije države, vjerujem da do ovoga ne bi došlo.
Dodaje i da, ako nešto mogu ostvariti Mađari i Slovaci u Srbiji, koji su također manjina, onda to valjda mogu i Hrvati.
Inače, Tavankut je selo koje je prema infrastrukturi koju ima daleko od sela 21. stoljeća. I danas je većina ulica u selu neasfaltirana, pri čemu je posljednjih 500-tinjak metara ceste asfaltirano nakon susreta Grabar-Kitarović i Vučića.
Nema ni vodovodne mreže tako da svaka kuća ima svoj bunar iz kojega koristi vodu. O kanalizaciji i plinu ni ne razmišljaju. O ulaganjima države u selo govori i podatak da je Dom kulture zatvoren već deset godina radi obnove. Mještani to ne žele javno reći, ali u njihovim se razgovorima čuje da je osnovni razlog tome činjenica što je Tavankut naseljen Hrvatima.
– Naše selo jedino je u okolici Subotice koje nije asfaltirano. Ne znam zašto je to tako jer mi ovdje živimo, stvaramo obitelji i ovdje plaćamo poreze. Zbog svega toga događa nam se i da mladi odlaze jer tko bi ostao živjeti ovdje kada nema ni osnovnih uvjeta za život – kaže tamošnji gospodarstvenik Antun Tumbas čija je kći udana i živi u Zagrebu, a sin živi u Novom Sadu.
On posjeduje deset hektara voćnjaka s kojih većina jabuka, koje prevladavaju, završava na ruskom tržištu. Mišljenja je i da Hrvatska svakako ima osnova za ovakav svoj potez, ali da ne očekuje da će Srbija ispuniti preuzete obveze.
I uz sve probleme u selu ima još mladih koji planiraju nastaviti živjeti u selu. Jedan od njih je i Dubravko Bilinović koji kaže da je sve ovo što je danas sporno između dvije države trebalo davno riješiti. Smeta mu što se u srbijanskim medijima manipulira ovim problemom koji sada Hrvatsko nacionalno vijeće predstavljaju kao glavne kočničare.
– U isto vrijeme ne govore o tome da 15 godina Srbija nije ništa učinila i da i dalje izbjegava obveze prema dijelu svojih sugrađana. Niti je to toliki problem niti su to neka prevelika sredstva za državu. Ako je to najveći problem u pregovorima, onda će Srbija prilično lagodno doći do članstva u EU – rekao je Bilinović.
Govoreći o životu mladih, kaže da se on odvija normalno i da se, kao i svugdje, međusobno druže. Podsjeća i da se uvijek u školi u Tavankutu prvo učila latinica pa tek onda ćirilica. On je bio prva generacija učenika koja je prvo učila ćirilicu. Latinicu je naučio kod kuće. I danas se sjeća nekih neugodnih situacija jer je Hrvat.
– Kako sam odmalena bio član Udruge Matija Gubec, išao sam na razne nastupe. Jednom sam donio ispričnicu u školu jer sam izostajao s nastave, dogodilo mi se da mi ju je uzeo jedan učenik iz razreda i šahovnicu na grbu udruge precrtao te napisao četiri C. Profesor je to uzeo bez ikakva komentara.
U Novom Sadu pak nisam imao nijedno neugodno iskustvo – kaže Bilinović koji je nakon svega zabrinut zbog budućnosti. Jedan od razloga za to stalno je „pumpanje“ javnosti o naoružavanju i spremnosti za rat. Uz to, u posljednjih godinu dana bilježe se i pozivi muškarcima u rezervu.
– Prije mjesec-dva rekao bih nešto sasvim drukčije, ali sada mi nije svejedno. Stariji govore da je tako sve počinjalo i 1991., a te ratne godine još su nam svima jako svježe – istakao je Bilinović.
Bunjevci iz Tavankuta smatraju da nema razloga za sve ovo što se događa i da je odluka Zagreba nepotrebna. Tvrde da sve ovo neće dovesti do narušavanja mira i sigurnosti u tome selu, ali i okolici.
– Malo mi smeta sve to jer mnogo toga što se govori nije istina. Neki roditelji kažu da im je zabranjivano da upišu djecu na hrvatsku nastavu. To nije istina jer svi roditelji imaju mogućnost da upišu djecu na nastavu koju god žele, pa tako i Hrvati.
Treba biti realan i reći kakve su stvari. Činjenica jest da nisu dobili udžbenike, ali i naši su loši i neadekvatni. Najbolje bi bilo da se sve ovo zaboravi i da krenemo naprijed jer je to jedino rješenje – rekao je predsjednik Udruženja za očuvanje bunjevačke tradicije u Tavankutu Velibor Mačković.
>> Tomislav Žigmanov: Beograd na silu pretvara Hrvate u Bunjevce da bi nas razbio
Pa ako vam ni je dobro u Srbiji,a vi nazad doma u Hrvatsku,tako su postupili i krajinski srbi u Hrvatskoj.