Jedan od veterana hrvatske glazbe Drago Diklić prošlog je utorka održao prvi samostalni koncert u velikoj dvorani Vatroslav Lisinski. Pomalo nevjerojatan podatak, budući da je Diklić početkom 2018. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu obilježio šezdeset i pet godina umjetničkog djelovanja. Nevjerojatno je i to da je Diklić snažno povezan s Trnjem, koje je i opjevao u svojim pjesmama, a na Trnju se nalazi i dvorana Lisinski. Zlobnici će reći, nekada je put do zvijezda posut trnjem... Ili nitko nije prorok u svom selu.
Ali još nevjerojatnije zvuči podatak da Drago Diklić, svestrani i nagrađivani glazbenik, pjevač, skladatelj i instrumentalist, zagrebački kozer, autor skladbe “Zagreb je najljepši grad” još uvijek nije dobio Nagradu Grada Zagreba!? Zagrebački gradski oci valjda čekaju da Diklić obilježi stotu godišnjicu umjetničkog djelovanja, kako bi ga nagradili svojom financijski doista izdašnom nagradom koja se svake godine za Dan Grada Zagreba dijeli poprilično masovno i neizbalansirano. Gotovo šakom i kapom u stilu profesionalnih “skupljača perja”. U što se Drago Diklić, čini se, ne uklapa, a svojevrsni je zaštitni znak Zagreba, njegova glazbena legenda i njegov, konačno, umjetnički doajen.
Na Diklićevu koncertu u Zagrebu, u rasprodanoj dvorani Lisinski (publika se našla čak i na podiju), pojavio se, i to negdje sredinom koncerta i zagrebački, čini se, doživotni gradonačelnik Milan Bandić. Koncert je nakratko prekinut da se glavni zagrebački gazda svojim promuklim glasom (sasvim u stilu Marlona Branda iz jednog poznatog filma koji namjerno neću imenovati) obrati i Dikliću i publici. Počelo je dobro. Spomenut je purgerski tulum. Lukavo.
Ali kada je Bandić odlutao u neki bliski futurizam u kojem će on i dalje “delati” po Zagrebu (valjda uz pomoć promijenjenog GUP-a i žetončića svih gabarita), publika je eksplodirala. I nisu to bili sramežljivi agramerski zvižduci, nego neki potmuli i prijeteći huk iz zagrebačkog urbanog, ako baš hoćete, purgerskog trbuha.
Prava mala eksplozija nezadovoljstva koje više ne tinja, nego je spremno za veliki prasak, bez obzira na dojam i kinderštube. Bandić je brže-bolje završio svoje predugo i potpuno nepotrebno obraćanje, ali nisam siguran da je shvatio lekciju.
A Diklić je mogao mirno nastaviti svoj koncert u svom ritmu, s vrhunskim glazbenicima i odličnim izborom pjesama koje prerijetko slušamo na našim zagrebačkim i hrvatskim radiostanicama i na našim televizijama. Diklićev prvi (nadajmo se, ne i posljednji) samostalni koncert u Lisinskom tako je imao i svoju društvenu dimenziju i dramaturški upravo intrigantnu, ekskluzivnu trilersku dinamiku.
Na njemu se mogao gotovo doslovno opipati puls Zagreba i njegovih stanovnika.
Diklićevim koncertom bila je počašćena prošlost, dotaknuta sadašnjost, ali i predviđena budućnost. Budućnost u kojoj purgeri neće biti samo dobrodušni konobari slučajnim Potemkinovim turistima.
ZNA SE nije clan postenih.