Kako ih samo nije sram!? Svaki mjesec stave u džep plaću koja premašuje 15.000 kuna (i to neto!), ne kasni im ni dana, a zauzvrat ne rade pod milim Bogom ništa! Riječ je o saborskim zastupnicima, ljudima koji su formalni nositelji jedne od triju grana vlasti, a u stvarnosti su se pretvorili u najveću kastu neradnika u zemlji.
Od 151 zastupnika koliko ih je u ovome sazivu Sabora, u četvrtak je raspravu o strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije pratilo samo njih dvadesetak! Dan ranije, u srijedu, na svečanu sjednicu u povodu Dana neovisnosti, udostojilo se doći njih tridesetak.
Nije da su loši samo zato što su mahom nepripremljeni za teme o kojima se raspravlja, da uopće ne barataju sa sadržajem koji im je na dnevnom redu, da nemaju kvalitetnih primjedbi i prijedloga na zakonske prijedloge koje im šalje Vlada, nego su nam saborski zastupnici toliko lijeni i indolentni da čak ni ne dolaze na Markov trg. Ne udostoje se sjesti u svoju klupu, pa makar bi pola sjednice proveli čitajući novine i igrajući igrice na mobitelu.
Uobičajena slika njihova radnog mjesta je poluprazna sabornica. Čak ni kamere za koje su znali da će ih razotkriti nisu bile mamac za sjednicu u povodu Dana neovisnosti. A nije trebalo ništa raditi, nego samo imati malo savjesti, pristojnosti i odsjediti kao klada dok ne završi svečanost.
Dodatno je tužno i jadno da i ono malo zastupnika koji još imaju kakav-takav osjećaj odgovornosti prema svojoj dužnosti i biračkom tijelu, spada u staru gardu političara koja se više i ne treba dokazivati. Govorimo o Jadranki Kosor, Vladimiru Šeksu, Slavku Liniću i još nekolicini njih koji se mogu izbrojiti na prste.
Preostala gospoda koja su po Ustavu “predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj”, plahuta negdje naokolo, sa zajamčenim povlaštenim mirovinama koje im je Ustavni sud nedavno vratio.
Trebamo li se onda čuditi što smo toliko dugo u krizi i što se ne vidi izlaz? Ne. Jer ljude koji imaju mandat od građana da donose odluke i daju smjer u kojem će zemlja ići, za to boli briga! Važna im je njihova plaća, povlaštena mirovina, imunitet i to kako će proći na izborima.
U frontmena takvoga stava i odnosa prema dužnosti saborskog zastupnika premetnuo se vođa oporbe Tomislav Karamarko.
Od prosinca 2011. godine, dakle od kada zasjeda ovaj saziv Sabora, Karamarko se samo pet puta javio za riječ, a u zgradi Sabora pojavljuje se u prosjeku jednom u šest mjeseci. I za to prima mjesečnu plaću višu od 18.000 kuna neto. Zbog novinarskih pitanja o (ne)dolascima na radno mjesto nije mu nimalo neugodno, nego odgovara nabusito i uvrijeđeno.
Ljetos je takvom prilikom odbrusio da ne može biti u Saboru jer je na terenu gdje je konsolidirao i homogenizirao HDZ. Svaka čast! I dobro je obavljao taj posao, što se vidi po anketama koje bilježe rast njegove stranke. Samo, kad je tako postavio prioritete, bilo bi pošteno da je mandat prepustio nekom drugom tko bi radio. Uostalom, ako mu je od zastupničkog posla važniji stranački posao, onda neka ne uzima plaću iz proračuna, već si je isplaćuje iz budžeta HDZ-a.
Plaća je, međutim, manji problem. Daleko veći i pogubniji je taj što se Sabor zbog lijenosti zastupnika (i to svih političkih boja) pretvorio u mjesto ispraznih političkih prepucavanja. Još prije tri-četiri saziva sabornica je bila mjesto u kojem je oporba pratila rad Vlade, u kojem su se čitali i analizirali prijedlozi zakonskih tekstova i strategija. U Saboru su se mogle čuti prave i argumentirane kritike na poteze vlasti, i bilo je koliko-toliko jasno na kojim je pozicijama vlast, a na kojima oporba.
A sada, što se Sabora tiče, nema ni vlasti, ni oporbe. Zato nije ni čudno što se HDZ i SDP ni o čemu ne mogu dogovoriti i što smo tu gdje jesmo.
>> Uvodi se preferencijalno glasovanje za Sabor?
Normalno da ih nije sram, a nije sram ni večernji braniti njihov sustav negativne selekcije koji će se nadam se ubrzo srušiti. U našem Saboru trebaju biti ljudi poput Bože Petrova, a nadam se da će uskoro i biti jerjer sigurno zaslužuju povjerenje Hrvata.