Da, malo čudno zvuči kad se u zemlji koja je 15 godina bila razlomljena sektaškim građanskim ratom digne pobuna zbog – WhatsAppa. Ali ako ste uzduž i poprijeko, poput mene, prešli Libanon baš uoči ove građanske pobune, onda vam je jasno zašto je WhatsApp bio okidač za ovu minirevoluciju. Jer siromašni sloj koji je u ovoj zemlji najviše umrežen je baš tom aplikacijom.
Libanonci fanatično prtljaju po svojim mobitelima, puno više nego Hrvati. Posvuda su džambo plakati na kojima se nudi 250 MB na WhatsAppu za 3 dolara (dolar je poželjna valuta, za jedan dolar treba izbrojiti 1500 libanonskih lira). Ali ima i jedan zanimljiva kvaka: Libanonci baš i ne vole zivkati, ali ni pisati poruke: “in” je snimiti glasovnu poruku i poslati je prijatelju. Tako oni razgovaraju. I kad je libanonski premijer Saad Hariri, koji vodi vladu sastavljenu od brojnih etničkih skupina (sastaviti vladu u Bosni i Hercegovini u odnosu na libanonsku je mizerija) povukao potez previše najavivši oporezivanje WhatsAppa poziva i poruka, zapalio je ovu ionako vrelu mediteransku zemlju.
Iako je odluku ekspresno povukao vidjevši ispred vladine palače desetke tisuća mladih Libanonaca, ujedinjenih pod zastavom na kojoj je simbol danas gotovo uništenog cedra, Libanonci nezaustavljivo prosvjeduju i traže više. I nije se samo Bejrut podigao na noge već i sjeverni Tripoli, nastanjen sunitima, grad u koji su se naselili brojni ISIL-ovci poraženi u Siriji, kao i južni Tir u kojemu u gotovo idiličnom suživotu žive šijiti i njihov Hezbollah i mala kršćanska zajednica. U Libanonu je, prema ustavu, premijer sunit, predsjednik je kršćanin maronit, a predsjednik parlamenta šijit. I nemaju slučaja Komšić, jedni drugima ne podmeću. No u vladi su zajamčena mjesta i brojnim drugim skupinama, Druzima, Armencima, grkokatolicima...
U Libanonu živi čak 18 vjerskih skupina bez izrazite većine. Dok razgovarate s taksistima, svatko će bar pet puta opsovati premijera Haririja koji, po njima, ne čini ništa da bi popravio krvnu sliku njihovih novčanika, ali zato bogatima otvara prostor za nove investicije i perverzno bogaćenje.
Jeste li gledali film “Snowpiercer” redatelja Bong Joon-hoa, ovogodišnjeg dobitnika Zlatne palme? Ako jeste, onda znate o čemu govorim kada kažem da je Bejrut poput vlaka u “Snowpierceru”. Od naselja Sabre, preko Hamre do Down Towna u samo pola sata prijeći ćete put od prenapučenog, sirotinjskog kvarta, u kojem je zrak istisnut mirisom svježe mokraće iz mjehura tek zaklanog janjca, tonama luka uskladištenog nasred ulice koji čeka transport valjda na drugi kraj svijeta, i agresivnim mirisom kolonjske vode na istetoviranom Palestincu koji karta s drugovima, besposličareći na toj stolici valjda veći dio svog života, preko živahne Hamre u kojoj bezbrojni restorani, kafići i trgovine očekuju da vam isprazne džepove, do Down Towna u kojemu se, ako niste odjeveni u kravatu i u najmanju ruku novo Bossovo odijelo osjećate beskrajno jadno i blesavo. Eto, to je Bejrut: mišung mirisa, boja, nacija, valuta, kasta i klasa, on je poput nekog ljudskog zoološkog vrta u kojemu se sudaraju najrazličitije vrste ljudi.
– Otac mi je Meksikanac – kaže nam Andrej, vlasnik cafea Captain Cabine u zavučenom, mračnom kutku Hamre, u koji zalaze uglavnom turisti kojih i nema previše. Sa mnom je Mario Vukadin, filmski producent čija znatiželja za istraživanjem ove male zemlje nije ništa manja od moje.
– Odakle ja u Libanonu? Pa majka mi je Armenka, iz naroda koji je svoje tužno utočište nakon progona iz Turske pronašao dijelom i u Libanonu. Cura mi je Bjeloruskinja, upoznali smo se u Latviji. Je li to blizu Hrvatske?
Nije ni sačekao odgovor jer je već tri ujutro, nama je prva noć u Bejrutu, i pokušava nas fascinirati svojim vražjim koktelom.
Suludo dobri vozači
– Ovo je dudu, koktel koji pravim od votke, limunova soka, tabasca i zelenih maslina.
Dudu udara dvostruko: grlo vam zapara ruska vatrena voda, a želudac ljuti američki umak. Maslina, koja zadnja upada u grlo, ublažava stres za organizam i djeluje umirujuće, nježno, poput ženskog poljupca.
Promet Bejrutom, gradom u kojemu sigurno živi mnogo više od procijenjena 2,2 milijuna ljudi (popis u Libanonu nije napravljen još od 1932.) samo je naizgled kaotičan: tu vlada jedan nevjerojatan sklad ubacivanja, stvaranja tri prometna traka na prometnici predviđenoj za dva, a sve to začinjeno pjesmom automobilskih truba koja djeluje uštimanije od trubača iz Dragačeva. To su zapravo razgovori automobila, kratko “tu-tu”, ili “tu-tu-tu”, ili “tu-tu-tu-tu”, sve to ima smisla, a kad bismo s automobilskog preveli na ljudski jezik, to bi otprilike značilo: “Pazi, ubacujem ti se zdesna, makni se malo ulijevo, prolazim kraj tebe, pusti me da se ubacim ispred tebe... I takav način guranja i ubacivanja svi toleriraju – a u Bejrutu nikad nema zastoja.
Kolona, koliko god se činilo da je zaglavila, uvijek se pomalo miče. U odnosu na Zagreb, vozači su puno bolji, snalažljiviji i smireniji. Jedino su taksisti dosadniji: svaki, ama baš svaki taksist koji shvati da ste turist prilazi vam s nisko spuštenim prozorom, dvaput kratko trubne i poput Caponea šapuće: “Taxi, taxi” – kao da vam prodaju drogu.
Taksist Hassan vozi nas na prvo putovanje izvan Bejruta u očaravajuću pećinu Jeitu, najdužu na Bliskom istoku, zatim u “libanonsko Međugorje” Harissu, a za kraj dana ostavljamo legendarni Byblos. Prelazimo Zelenu crtu koja je tijekom rata bila linija između zaraćenih muslimana i kršćana: ovdje je, recimo, naopako u odnosu na Mostar – u zapadnom Bejrutu su muslimani, u istočnom kršćani. Naravno, nije to danas više tako strogo podijeljeno, ali dominantno Libanonci dviju najvećih religija žive u dva dijela grada.
Od Zelene linije, dakle od početka istočnog Bejruta, pa sve do iza Byblosa, nekih 40-ak kilometara uz obalu sve je gusto naseljeno, zanimljivo, nema nijedne džamije, a križeva je više nego u Hercegovini. Takvo je i svetište Harissa, na brdu iznad grada Jounieha, na kojem dominira golem Gospin kip od 8,5 metara. Odmah upadaju u oči brojne muslimanke koje u maramama pohode ovo svetište.
Kažu nam kako u Libanonu, bez obzira na sektaške sukobe, jedni zapravo duboko poštuju druge. Pravi Libanonci, bili oni kršćani ili muslimani, ujedinjeni su u cilju da svoju malu državu očuvaju pod pritiskom milijuna izbjeglica iz Sirije i Palestine, kao i stalnim nastojanjima Izraela da im zagorča život. Dakako, u prošlosti nije bilo tako, ali to je već druga priča. I brojni muslimani iz Irana i Iraka dolaze u Harissu moliti Gospu za ozdravljenje svojih najbližih, godišnje ovamo dolazi oko tri milijuna hodočasnika iz cijelog svijeta.
Niz svetište se u Jounieh spuštamo Teleferiquem, žičarom dugom 1,5 kilometar koja vas vozi niz strmu planinu, potom iznad visokih zgrada i gustih prometnica, i pri tome pruža spektakularne dramatične poglede. U maloj kabini smo samo nas dvojica, a kabina je toliko mala da, recimo, ako ja ustanem, ona se odmah naginje i imate osjećaj da ćete se prevrnuti i ispasti. Da sam imao ručnu kočnicu za opasnost, povukao bih je. Ali nisam, pa sam u preznojavanju dočekao kopno i, poput pape, poljubio zemlju.
Do Byblosa se vozimo 20-ak minuta. Sve je tako gusto naseljeno da jednostavno ne vjerujem da Libanon ima samo 6 milijuna stanovnika. Od Bejruta do Byblosa nema uopće prekida među gusto načičkanim zgradama, a višetračne ceste krcate su automobilima. I taj muving ljudi, zgrada i automobila ne prestaje.
U Byblosu još nešto drukčiji ambijent, grad je izrazito kršćanski: osim autohtonih libanonskih maronita koji su katolici, tu su i grčki pravoslavci i melkitski grkokatolici. Među 15-ak najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na svijetu u Libanonu su čak četiri, po čemu je to i najstarija kontinuirano naseljena zemlja ili prostor: Byblos je od libanonskih gradova najstariji, prate ga Bejrut, Sidon i Tir.
Povijest duga tisuće godina vidljiva je na svakom koraku: među ruševinama pod zaštitom UNESCO-a su prve nastambe ribara od prije 7000 godina, preko monumentalnih hramova iz brončanog razdoblja do perzijskih utvrda, starorimskog puta, bizantskih crkava, križarske citadele te srednjovjekovnog islamskog i osmanskog grada. U srednjovjekovnoj katedrali svetog Ivana upravo se služila misa na aramejskom jeziku kojim je govorio Isus, a koji je živ samo u sirijskoj Malouli gdje sedam tisuća ljudi govori tim jezikom. Byblos, grad od nekih 100.000 ljudi pun je turista, restorani, kafići i bazar okosnica su večernjeg života.
Naš taksist Hassan vjerojatno je najbolji vozač s kojim sam se ikada vozio, no vrlo slabo govori engleski pa nam baš i nije od neke koristi u upoznavanju ove složene zemlje. Stoga sutradan mijenjamo taksista. Po nas dolazi Alex, živahni sredovječni Armenac koji ima energije poput Asterixa, dobro govori engleski i ne gasi se čak ni dok vi spavate u njegovu Mercedesu.
– Jeste li možda čuli da se neki samoubojica raznio u Libanonu pred školom? Jeste li čuli da su nekog turista oteli u Libanonu i odrubili mu glavu? Jeste li čuli da su nekoga pretukli, opljačkali? – odmah nas je upitao dok smo sjedali u njegov automobil. – Ljudi lažu, nisu bili u Libanonu, a šire strah od ove zemlje. Zato i nemamo turista koliko bismo mogli imati. Ljudi misle da su ovdje ISIL-ovci, Al-Qa’ida, talibani, i da je ovdje neki teroristički šerijat.
– Ali ovdje je Hezbollah, ljudi se možda njih boje?
– Hezbollah, kažeš? Hoćeš da ti kažem zašto ja poštujem Hezbollah? Oni čuvaju granicu Libanona. I ne gnjave nikoga. Možda mislite da ćete vidjeti ljude s crnima maskama i mitraljezima u rukama kako hodaju gradom. Vraga ćete to vidjeti. Oni su neprimjetni, u civilima, i paze da se turistima nešto ne dogodi. Sad ćete se uvjeriti jer idemo u Baalbek gdje je sjedište Hezbollaha. I još ćemo ondje popiti najhladnije pivo na svijetu.
Krećemo prema sjeveroistoku Libanona, planinskim vijugavim, ali vrlo širokom cestama. Alex putem pokazuje svaki zaselak – ovdje žive druzi, tu su šijiti, ovdje maroniti... Svaku kuću zna u glavu. Što dublje ulazimo u srce Libanona, primjećujemo da zapravo uopće nema kuća: posvuda su zgrade. To jesu manja mjesta, i oni za njih kažu sela, ali sve su to višekatnice bez krovova. Ima nešto kuća, ali još više u planinama, raspetljava Alex našu znatiželju.
Prolazimo kroz Chtouru, veliki grad na kojemu je veliko križanje. Blizu je granice sa Sirijom. Tu je veliki kamp sa sirijskim izbjeglicama. Međutim, ovamo u šoping dolaze i Sirijci jer Sirija je još uvijek slabo opskrbljena. Ali tu je još jedan fenomen – kad se Sirijci vjenčavaju, dolaze u Chtouru.
– Ovdje se slobodno ponapijaju. Ma svi piju. I suniti i šijiti. Samo suniti se kriju, šijiti manje. Sunit, kad popije bocu viskija, zamota je u novine i baci u smeće da ga netko ne bi vidio da je pio. Šijit je popije s manje stresa.
Ulazimo u Baalbek. Grad kao i većina drugih u Libanonu dok ne ugledate veliku džamiju okovanu – zlatom. Gotovo da je ne možete gledati kakvom se silinom sunce odbija o zlato u vaše oči. Kažu da je grade Iranci, možda kao zahvalu za podršku Hezbollaha.
Dolazimo do možda najatraktivnije, iako ne i najstarije očuvane građevine na Bliskom istoku – izvrsno sačuvanih ruina jednih od najvećih ikada sagrađenih hramova rimskoga grada Heliopolisa, jednog od najvećih svetišta Carstva. Na samom ulazu kupujemo “palestinke” jer ovdje sunce opako prži, a na ulazu u kompleks zaustavlja nas stari nomad i nudi stručnu pratnju. Odbijamo ga i kažemo da ćemo radije sami istraživati.
– Odakle ste?
– Hrvatska, Croatia, Horvatistan... – nabrajamo sve moguće verzije imena Lijepe Naše.
– Aaaa, imate lijepu predsjednicu – kaže nam nomad.
I to je ono po čemu u Libanonu znaju Hrvatsku, ne po Modriću i Mandžukiću, kao recimo u Turskoj, nego po našoj predsjednici. U više navrata tijekom boravka u toj zemlji, na pitanje odakle smo, zavapili bi – kakvu vi lijepu vladaricu imate!
Sumnjive njuške
Baalbeška je tvrđava toliko lijepa da je o toj ljepoti teško skovati prave rečenice. Kao da opisujete osjećaje kad ste zaljubljeni, a nitko ih ne može razumjeti. Žedni se vraćamo pod šatorske komplekse gdje su trgovine, kafići i restorani. Čeka nas žedni Alex. I mi smo jako žedni.
– Alex, a da popijemo po jedan Efes – kažem mu jer sam vidio reklamu za to pivo iznad šanka. Kad sam mu to rekao, kao da mu je netko iglu zabio u stražnjicu. Poskočio je sa stolice i zaprijetio mi prstom: – Ja da pijem tursko pivo? Pa moju su obitelj Turci protjerali, počinili su genocid nad nama Armencima. A evo ih sad čine genocid i nad Kurdima – nabrajao je Alex i onda izgovorio salvu ružnih riječi koje nisu primjerene da ih se prenese.
– Ali rado ću popiti Almazu ako već častiš – ubrzo se smirio i naručio lijepi libanonski lager. Naručili smo baalbeški specijalitet, safeeha baalbakiyyeh, mesni džep koji se radi stavljanjem mješavine mesa, luka, papra i začina na tijesto i umatanjem u kvadrat, i potom nastavili prema Anjaru.
Anjar je malo, ali zanimljivo mjesto, nastanjeno isključivo Armencima koji su ovamo došli nakon turskog genocida nad tim narodom. Prolazimo duž lijepe i zelene aleje načičkane bungalovima.
– Ovdje je u sedamdesetima bila sirijska tajna služba. Svaki se Libanonac plašio tih ljudi. Kad su otišli odavde, pronašli su tisuće ljudskih kostura – kaže Alex i vodi nas prvo do armenske crkve u središte mjesta, zatim izvrsno sačuvanim ruinama omejidskog grada Gerrhe iz 8. stoljeća, a na kraju odlazimo u restoran na ručak. U restoranu mjesta bar za 700 ljudi, a unutra samo dva gosta.
– Ovdje su svi restorani takvi. I svi su puni ljeti kad nagrnu naši iz dijaspore. Ali sad u jesen su otužno prazni. Ali opet će ljeto – govori sjetni Alex, i živne kad smo naručili brdo armenske i libanonske hrane.
U posebno lijepom sjećanju ostalo nam je putovanje na jug Libanona. Negdje sam pročitao da jug Libanona podsjeća na Hercegovinu, ali kad sam vidio nepregledne plantaže banana, upitao sam se gdje je to netko vidio da u Hercegovini rastu banane. Prije odlaska na put svraćamo u kultnu pekaru u Hamri na zaatar, sjajno libanonsko jelo slično pizzi. To je jedino što je jeftino u ovoj zemlji jer košta šest do deset kuna, drugo je sve jako skupo. Znatno skuplje nego u Hrvatskoj.
Alex nas na putu prema jugu upozorava da najprije svraćamo u Sidon, grad u kojemu trebamo zaboraviti na osvježenje pivom. Treći je to po veličini grad u Libanonu, veći su samo Bejrut i Tripoli. U Sidonu žive isključivo muslimani, pretežno suniti. Čujemo kako se ovamo preselio dio poraženih ISIL-ovaca, doduše ne u tako velikom broju kao u sjevernom Tripoliju, ali ima ih. Na jugu Libanona ipak je snažan šijitski Hezbollah koji je smrtni neprijatelj ISIL-u. I doista, gradom lunjaju sumnjive njuške, ali na ulazu u drevnu sidonsku tvrđavu razigrani prodavač ulaznica, kad je saznao odakle smo, visoko diže obje ruke u zrak:
– Kolinda, Kolinda!
Legenda kaže da su drevni Sidonjani pružili žestok otpor velikom perzijskom vladaru Artakserksu III. Nakon što su Perzijanci s golemom vojskom opkolili grad, Sidonci su ga radije spalili nego se predali. Procjenjuje se kako je u tom požaru stradalo 40.000 ljudi. Nekako se bolje osjećamo kad napuštamo Sidon i ulazimo u 30-ak kilometara udaljeni Tir, na gotovo samoj granici s Izraelom. I Tir je velik, četvrti je po veličini u Libanonu i nešto je mješovitiji – tu žive većinski šijiti i manjinski kršćani, i sama ta raznolikost otvara više sadržaja.
Svakako jedna od najljepših utvrda u Libanonu je ovdje, dobro očuvani ostaci rimskog hipodroma gdje su se odvijale benhurovske utrke, kao i naselja i nadgrobnih spomenika. Obližnja tirska plaža je nevjerojatna, mediteransko more mekano, toplo i nježno, a čaroliju razbija tek pogled na obližnji Izrael s kojim je jug Libanona prije 13 godina vodio težak rat.
Zadnju noć u Libanonu zaglavili smo u uskom liftu s trojicom Jordanaca kad je nestalo struje. Ostavši nepomični, u mraku, s osjećajem da gubimo zrak, shvaćam koliko su priče o opasnom Libanonu bedaste: neizvjesnost hoće li te i kada netko iščupati iz zaglavljenog lifta između četvrtog i petog kata hotela Grand u Bejrutu bio je daleko najopasniji doživljaj u ovoj zemlji. Zemlji obasjanoj mediteranskim suncem koje se nagledalo libanonskih ratova i patnji.
Primili smo i mi izbjeglice iz tih krajeva. Sada se neki od njih kao Hassan Diab udruzuju sa vjecno nevino "ugrozenima" u propagandnom ratu i mrznji protiv domicilnoga naroda.