Dinamova svlačionica krije igrača koji je u 25 godina prošao dovoljno toga za holivudski film, igrača čiji je život pun nevjerojatnih priča u kojima je nogomet nažalost sporedan. Igrača čiji je život za čileanski tjednik “Subota” ispričao Rodrigo Fluxa, novinar koji je za to djelo dobio tamošnju godišnju nagradu. Max! prvi u Hrvatskoj otkriva tešku sudbinu Dinamova nogometaša.
Antenor Fernandes Da Silva došao je, počinje priča, u Čile 1980. godine. Bio je nogometaš zaljubljen u Brazil, no predstavljao se kao poduzetnik povezan s umjetnošću, ali i kao voditelj noćnog programa “Rio pjeva i pleše”. U tri godine prešao je cijelu zemlju, a plesačice koje bi dovodio upoznavale su muškarce tijekom predstava te odlazile iz tog ambijenta u potragu za mirnijim životom. Lindinavla Virgilio Vitoria bila je glavna atrakcija. Crnka visoka 1,80 metara spetljala se i sa samim Antenorom, koji je ubrzo zbog nje ostavio ženu. Odlučili su otići na sjever. Godine 1986. u gradu Iquique rodio se Christian, njihov prvi sin. U listopadu 1988., dva mjeseca prije Alexisa Sáncheza (danas Barcelonina nogometaša), također u Tocopilli, rodio se Antenor Junior. Današnji Dinamov igrač.
Lindinalva, poznatija kao Lindú, nastavila je plesati u luci, u jednom noćnom klubu orijentalnog imena.
– Godine 1992. svi su se preselili u Argentinu i Brazil – sjeća se bubnjar Sidney Silva, jedan od sedam Antenorovih sinova iz prethodnog braka.
– Nakon dvije godine su se vratili pa je njih četvero živjelo nekoliko mjeseci sa mnom u Quinta Normalu. Nakon toga su se nastanili u gradu Calama.
Antenor je onamo otputovao kako bi istražio mogućnosti u gradu poznatom po noćnom životu, no Lindú je imala ključnu ulogu. Njezin prvi posao bio je u klubu Lucifer. Iako 1996. više nije imala stas kao prije pet godina, nastavljala je privlačiti pozornost. Lindú je počela prodavati sendviče pomoćnicima i ostalim plesačicama koje su ondje radile. Težila je zaštititi ih od zlostavljanja klijenata. Prekinula je vezu s Antenorom, pa je Juniorov otac napustio Calamu, a zatim i Čile. Majka je, onim što je skupila, otvorila vlastiti lokal Ipanemu. Lokal je zapravo bio jedna prostorija gdje su se mogle upoznati strankinje. U tom trenutku Christian i Junior već su bili u Školi nogometa Cobreloa. Ondje ih je primio Javier Briceño:
– Ona je htjela da postanu profesionalni nogometaši. I s obzirom na to da je radila noću, a spavala danju, bilo joj je važno da joj ne smetaju u kući. U usporedbi s majkama ostalih igrača, bila je jedna od najbrižnijih. Ako neko dijete nije moglo ići na turnir zbog nedostatka novca, ona bi mu dala 30 tisuća pesosa. Bila je omiljena.
Počeo je kao vratar
Dvojica dječaka počela su kao vratari. Kada mu je bilo 9 godina, Junior je otišao na turnir u Santos, u Brazil. Christopher Godoy Juniorov je vršnjak i bio mu je kolega u napadu.
– Bio je dosta razmažen, vjerujem zbog toga što je bio crni dječak, što nije bilo uobičajeno u Calami. Svi su očekivali da na terenu napravi nešto izvanredno. Christian je bio puno bolji od Juniora, imao je veću osobnost, uvijek ga je gnjavio, no kada bi Juniora uznemiravao netko od drugih dječaka, Christian bi ga branio. Jednom prilikom protivnički igrač rekao je Junioru nešto vezano uz mamu i pobješnjeli “Tutu” (Christian) nasrnuo je na dječaka – priča Godoy.
Vrsta posla kojom se bavila majka bila je česta tema rasprava u Cobreloi. Jedna socijalna radnica iz nogometne škole, prema sjećanju upravitelja, sastavila je detaljan izvještaj o uvjetima u kojima su živjeli dječaci. Lindú je već imala novog partnera. Krajnji rezultat izvještaja bila je preporuka da dječaci napuste kuću.
– No Lindú se uvijek protivila. Bila je poput lavice, htjela je biti blizu mladunaca. Uzdržavala ih je razborito, unatoč uvjetima u kojima je živjela. Zvala bi me u jedan u noći govoreći: “Briceño, još nisu došli”. I ja bih odlazio u barove i na zabave tražeći ih. Idući bi dan s obojicom došla u sjedište kluba i, što je bilo zabavno, službeno govorila: “Molim dopuštenje da ih istučem!”. Ščepala bi ih za ruke istog trena i bacila na pod pred službenicama. To im je bilo dovoljno da budu mirni mjesec dana, nakon čega bi počeli po starom – tvrdi Briceño.
Susjeda ih čuvala noću
Isabel Díaz deset je godina bila susjeda Fernandesovih i čuvala je dječake noću, dok je Lindú s partnerom bila u lokalu Ipanema.
– Sve sam učinila da ih udaljim iz tog okruženja. Djevojčice iz lokala dolazile bi ujutro u kuću po novac koji su zaradile noću. No nikada se nisu susretale s dječacima. S 14 godina Junior je poslan u Santiago, u kadete kluba, gdje se sprijateljio s Alexisom Sánchezom. Živjeli su u istom pansionu. Trener Roberto Spicto gotovo ga uopće nije stavljao u igru. Zatim je poslao izvještaj u Calamu u kojem je praktično rekao da nema ni preduvjet ni temperament da bude profesionalni nogometaš.
– Christian je bio spektakularan, sportaš, a Junioru je glava bila tko zna gdje – kaže Spicto.
Christian je 16. srpnja 2006. odigrao svojih jedinih 11 minuta kao profesionalac. Puno više nego s travnjaka, njegovi prijatelji sjećaju se kako je izgledao te noći nakon fešte u povodu ostvarenja cilja... Svi treneri u Cobreloi izgubili su strpljenje s njim. Krajem godine dobio je posljednju priliku:
– Christiane, počet ćemo od nule. Testirat ćeš se na doping, a onda ćemo te priključiti – rekao mu je trener.
Zahvalivši, napadač je napustio prostoriju. Vratio se za dvije minute:
– Znate, profa, prošli vikend sam bio na jednom tulumu...
Poslali su ga na posudbu u trećeligaša Mejillones. Junior je otišao s njim, prvi put daleko od majke.
– Bilo je teško. Zemljani tereni, treninzi su počinjali u 6.30, a zima je ondje gadna – rekao je tadašnji trener Mejillonesa Guillermo Aros, i dodao:
– No njih dvojica bila su spektakularna! Postali su slavni, golove su slavili kao da potpisuju ček, i zato smo im bili obećali da ćemo im dati deset lucasa (kolokvijalni naziv za novčanicu od 1000 pesosa, što je oko 10 kuna, nap. a.) za svaki pogodak.
Majka umrla od moždanog
Junior ih je zabio 14 u šest mjeseci. Poslali su ga natrag u Cobrelou, za koju je debitirao 12. kolovoza 2007. Tog mjeseca Alexis Sánchez predstavljen je u River Plateu. Tri mjeseca poslije, 29. studenoga, zabio je prvi gol u profesionalnom nogometu. Lindú je na tribinama zapalila petardu. Christian je ostao u Mejillonesu. Ubrzo je braću pogodila vijest da im je majka u bolnici: Lindú je dobila moždani udar. Zbog nedostatka kreveta poslana je u grad Antofagastu. Ni ondje joj nisu našli mjesto. Njezin je slučaj bio beznadan jer nije imala pravo prvenstva. Polegli su je na madrac, u jednom hodniku, s korištenim plahtama, pa su joj sinovi išli kupiti nove. Lindinalva Virgilio Vitorio umrla je 15. prosinca 2007. Junior je imao 19 godina. Pogreb je održan pored kasina stadiona Cobreloe. Zaposlenice gotovo svih noćnih barova iz Calame došle su izraziti poštovanje. Junior se u tom razdoblju činio pribranijim od Christiana.
– Njih dvojica lebdjela su u zraku, posebno Christian. Pokušavali smo ih zaštititi, ali nismo uspjeli. Preuzimam krivnju jer je to neuspjeh kluba – govori Alegría, no Briceño se ne slaže:
– Ništa se ne može uspoređivati s ovim, nema drugog igrača u Čileu koji je izašao iz ovakvog mjesta. Bio sam veliki prijatelj obitelji, no ponekad se ne može učiniti više.
Prema informaciji škole Adventista de Calama, očuh dječaka Marco Muñoz imao je nekoliko sudskih tužbi, jednu za obiteljsko nasilje. Nekoliko dana nakon Lindúine smrti našao je novu djevojku, jednu od plesačica iz lokala Ipanema, nakon čega je od dječaka zatražio da se isele. Kod jedne obitelji, prijatelja, proveli su dva mjeseca, ali morali su se vratiti i tražiti očuha da ipak ostanu u svojoj kući.
Claudia Apablaza, koja je u školi predavala evanđelički vjeronauk, ponudila se prihvatiti obojicu, a također i jednu djevojčicu koja je znala dolaziti u kuću Fernandesovih. Pod takvom disciplinom Christian i Junior ondje su se zadržali vrlo kratko, a djevojčica je ostala. Christian je ušao u momčad trećeligaša Bellavista de Antofagasta. Quemel Farías bio je trener:
– Njih dvojica bila su u teškoj situaciji jer u tom trenutku nisu znali mogu li živjeti nogomet. Nekoliko mjeseci morali su voditi mamin posao i biti u okruženju koje im ne pomaže u sportu. Christian je na kraju dolazio u Antofagastu samo vikendima. Najviše se brinuo zbog toga što se o mlađem bratu nije imao tko skrbiti.
Junior je morao nastaviti igrati. S 20 godina još se nije izborio za stalno mjesto u Cobreloi. Na treninzima je znao biti sjajan, na utakmici kao duh. Većina njegovih nastupa završavala je uvredama s tribina. Uz takve povike Junior se slomio. Christian je pak ušao u spiralu samodestrukcije. Sve je više konzumirao drogu, sedam puta bio je priveden zbog narušavanja javnog reda i mira, vožnje u alkoholiziranom stanju, prijevoza droge, krađe... Došao je do točke kada je prodavao majice ili tenisice za 2000 pesosa kako bi mogao konzumirati malo više. Njegovi prijatelji već su bili bjegunci, spavali su na ulici. Raúl Toro preuzeo je Cobrelou 2009.
– Junior se otprije nalazio u lošem okruženju pa ga se povezivalo s izlascima, alkoholom, drogama, bratom. A na terenu, odigrao je nekoliko utakmica, a onda potonuo. Viđali su ga tužnog, samog – rekao je Toro.
Tih dana Junior je došao u svoj unajmljeni apartman te je primijetio da mu je plazma televizor nestao. Otišao je sa suigračem Franciscom Castrom te jednim trenerom u prolaz, poznat u gradu pod imenom “Mrak”, gdje su boravili narkomani. Uplašeni Junior i trener dvojili su hoće li izaći iz auta i vidjeti taj ambijent. Ljudi su bili razbacani po ulici, na madracima. Castro je udahnuo pa upitao je li netko vidio Christiana. Ili televizor. Nitko nije odgovorio. Poslije su saznali da je bio ondje. Skriven.
Claudia Apablaza, žena kod koje su privremeno boravila braća, i kod koje je ostala djevojčica, 19. listopada 2009. došla je na sud s prijavom. Djevojčica je rekla da ju je Christian Fernandes zlostavljao od sedme godine. U Apablazinoj izjavi pisalo je: “U svojoj kući (Fernandesovih) pili su, pušili, drogirali se, ondje nije bilo pravih životnih vrijednosti.”. Christian se pojavio u društvu Juniora u uredu branitelja Nelsona Pantoje, koji se prisjeća:
– Rekao je da je nedužan, a njegov brat je otišao bez riječi.
U Italiju kod Alexisa
Christian Fernandes odrekao se prava na obranu šutnjom.
– Ta djevojka je velika lažljivica. Jednom je izmislila da je Junior umro (...). Ja se igram s loptom, uvijek sam se igrao s loptom – uspio je reći prije nego što je briznuo u plač.
Zaključak sudske istrage i vještačenja bio je i taj da je u domu Fernandesovih prostitucija bilo nešto uobičajeno. Djevojčica, tada s navršenih 13 godina, rekla je socijalnoj radnici Iris Grez da je razlikovala braću Fernandes. Christian je bio loš, a Junior dobar. Suđenje je trajalo jedan dan, 2. kolovoza 2010. Svi su bili prisutni osim Juniora, koji, iako kao svjedok obrane, nije pomogao jer je igrao utakmicu u glavnom gradu Santiagu. Christian Fernandes osuđen je na zatvorsku kaznu od 10 godina i jedan dan. Pobjegao je i postao bjegunac.
Krajem 2009. Raúl Toro morao je odlučiti tko će iduće godine igrati za Combrelou. Sastao se s vodstvom kako bi razmotrili Juniorov slučaj. Alegría je napravio posljednji potez: dao mu je ugovor od 1,3 milijuna pesosa mjesečno (13.000 kuna) na dvije godine, što je mu je trebalo biti za stabiliziranje životnog kaosa. Junior je odbio. Otišao je živjeti u Santiago s nekim znancima i počeo trenirati u La Pintani. Osvaldo Hurtado, u to vrijeme trener Magellanesa, raspitao se i pozvao ga na razgovor.
– Znam tvoju prošlost, čitao sam o tvojoj mami. Zamolit ću te samo jedno: ponašaj se dobro – rekao mu je.
Junior bi zarađivao 400 tisuća pesosa, opet u trećoj ligi. Idući dan Junior je rekao Hurtadu:
– Profa, Alexis me pozvao u posjet u Italiju, već mi je poslao karte. To je samo tjedan dana, ne više...
Hurtado ga je pokušao uvjeriti:
– Rekao sam mu: Koji ćeš k... ići tamo! Vidi kako drugi zabijaju golove, ti si taj koji bi ih trebao zabijati. Budeš li se koncentrirao i dobro ponašao, nećeš trebati nikoga da ti šalje karte!
Junior je ipak otputovao, a tjedan se pretvorio u mjesec. Neposluh je, međutim, poslužio.
– Primijetio je koliko puno ima njegov prijatelj, a on ima tako malo. Alexis mu je dao veliki primjer – rekao je Roberto Spicto.
Junior se preporodio. Unatoč lošim terenima i hladnim svlačionicama, blistao je kao nikad prije. Hurtado je bio oduševljen. Magellanes se približavao ulasku u drugu ligu. No jednog jutra Junior nije došao.
On je gimnastičar!
– Nazvao sam kuću u kojoj je boravio i rekli su mi da je otišao na metro. Nazvao sam nakon sat vremena, no i dalje je bio u metrou. Popodne je još bio u metrou. Stisnuo sam njegova najboljeg prijatelja iz momčadi, koji mi je priznao: “Otišao je u Peru”.
Junior je bio dva tjedna na probi u Deportivo Coopsolu, klubu iz druge peruanske lige, slijedeći upute jednog agenta. Ondje, rekao je, ništa nije bilo onako kako su mu obećali telefonski.
– Kada se vratio, nazvao me. Bio sam vruć, ali sam se suzdržao bojeći se da su ga htjeli upotrijebiti za prijenos droge ili nešto slično. Primili smo ga natrag – priča Hurtado.
Na sjeveru, Christian je nastavio bježati, pretvarajući se da je Kolumbijac, izbjegavajući tako kontrolu identiteta. Isabel Díaz, susjeda koja ga je čuvala kao malog, skrivala ga je neko vrijeme. Junior je, uz dozvolu kluba, dvaput otišao naći se s njime. Unatoč tome što je prije tužbe bio jako blizak s djevojčicom, izgubio je s njom kontakt. Magalleanes je osvojio prvenstvo, no Hurtado se sjeća i onog razgovora:
– Crni, vjeruješ li mu? Svom bratu, vjeruješ li mu?
– Ne znam... - rekao je plačući.
Jorgeu Correi, predsjedniku prvoligaškog kluba Palestino iz Santiaga, ponudili su Fernandesa krajem 2010.
– Preporučio ga je Fernando Felicevich, koji je to učinio kao uslugu Alexisu. Napravili smo ugovor s uvjetom: morao je ostaviti kuću u Puente Altu i živjeti u jednom pansionu.
Završio je u kući roditelja Roberta Ávalosa, vođe momčadi, koji je također imao problematičnu prošlost i nakon odslužene kazne za trgovinu drogom uspio se vratiti nogometu. U toj kući Junior je pronašao mir.
Kondicijski trener Marcelo Iarruzo bio je oduševljen Juniorom:
– Fizički je prava rijetkost u Čileu. Postotak masnoća u tijelu mu je smiješno nizak. Trebao bi naplaćivati gledanje treninga! On je zapravo gimnastičar, a to se vidi kada radi škarice. No, iznad svega, shvatio je da ovo nije igra, već profesija.
Brat se htio ubiti u zatvoru
Christian je, pak, u Calami uhićen i zatvoren 16. lipnja 2011. Morao je proći razdoblje intoksikacije. Neuravnotežen, prijetio je da će se ubiti, tvrde svjedoci. Dužnosnici i treneri Cobreloe udružili su se u pokušaju da doznaju vijesti. Mnogi nisu ni znali pravi razlog njegova uhićenja. Postojala je mogućnost da se žrtva odrekne optužbe, čime bi se slučaj nanovo otvorio. No Christian je hladno odgovorio:
– Zbog čega bih izišao kada nemam ništa? Ovdje barem imam krov nad glavom i hranu.
Junior je u Santiagu napokon došao u prvi plan. Zabio je devet golova, čime je nominiran za A reprezentaciju. Sabino Aguad, zadužen za mladu vrstu, ponudio ga je izborniku A vrste Sampaoliju, čak i dogovarao prijateljske utakmice protiv Palestina samo da ga uoči. Upalilo je! Junior je igrajući za Palestino 22. listopada 2011. zabio golčinu mladoj reprezentaciji i Sampaoli ga je pozvao. Treneri su bili upozoreni na njegovu prošlost, a na aerodromu se susreo s Hurtadom:
– Rekao sam mu: “Crnjo, ne smiješ propustiti ovu priliku. Drži se, nogomet je tvoj komad drveta na sredini oceana, nemaš ništa drugo”.
U Calami je Junior posjetio brata. Predao mu je odjeću te, kako tvrde bliske osobe, milijun pesosa za sigurnost. I otišao na okupljanje reprezentacije. Koja je bila smještena u hotelu tik do kluba Lucifer, gdje mu je majka Lindú počela plesati. Sánchez iz Barcelone sada mu je bio suigrač.
– Da smo u SAD-u, Juniorov život bio bi film. Učinio je nešto nevjerojatno, izašao iz najgoreg mogućeg mjesta i znao trijumfirati. On je najbolji primjer da je osoba iznad svog okruženja. Pogledajte gdje je završio on, a gdje njegov brat – naglasio je Javier Briceño, a Luis Alegría je dodao:
– Ako je Christian bio naš najveći promašaj, Junior je moj najveći ponos. Imao je sve predispozicije da se izgubi. No on se pronašao.
Fernandes i dalje, kada ode u Čile, potajno posjećuje brata. U Europi traži novi život, nadamo se da će mu i Dinamo i Zagreb u tomu pomoći.
U 25 godina života selio se čak 12 puta
Junior Fernandes rodio se u Tocopilli, a s četiri godine s roditeljima i starijim bratom otišao je u Argentinu i Brazil. Nakon dvije godine vratili su se i živjeli u Quinta Normalu, kod Juniorova polubrata. To je trajalo nekoliko mjeseci, pa se obitelj Fernandes nastanila u Calami. S 14 godina poslan je u Santiago, gdje je živio u pansionu s Alexisom Sanchezom. No, vratio se u Calamu pa je s bratom otišao igrati u Mejillones, gdje je prvi put dulje bio udaljen od majke. Nakon majčine smrti opet odlazi u Santiago kod nekih znanaca, pa na mjesec dana u Udine kod Sancheza, a nakon povratka opet je pobjegao: na dva tjedna na probu u peruansku prijestolnicu Limu. 2012. godine odlučio je nastaviti karijeru u Europi, zasad su mu odredišta Leverkusen i Zagreb.
>> Fernandes majstorijama donio preokret protiv Splita
Daj ostavite dečka na miru..neka igra nogomet.