O Praljkovom činu puno govori činjenica da je on smrtonosni otrov popio uz sazanje da, ako ga i presude na 20 godina zatvora, da će vrlo brzo, možda i odmah nakon suđenja biti pušten na slobodu.
Mogao je odmah otići u Hrvatsku, jer je odslužio dvije trećine kazne. Takav povratak u Hrvatsku, međutim za Praljka, izgledno ne bi značio i povratak na slobodu, jer je držao da ne može živjeti kao slobodan čovjek nakon što ga je haaški Tribunal proglasio ratnim zločincem.
Praljak je računao da je time i nepovratno izgubio svoju čast, pa je i počinio samoubojstvo. Pri tome, njegov čin, a jer je riječ ne samo o visokom časniku HVO-a, nego i o generalu Hrvatske vojske, i to one ratne i pobjedničke, stoga i nije "obično" samoubojstvo, nego svojevrsni ratnički, završni potez dostojan posljednjeg samuraja.
I sigurno je da će većina Hrvata njegov "harakiri" ocijeniti kao častan čin. Naravno, oni koji vjeruju da je Praljak presuđen po pravdi, makar i haaškoj, neće prihvatiti taj njegov čin kao mučenički i častan. No, za službenu hrvatsku politiku, pa i onu neslužbenu tu ne treba biti nikakvih sumnji, jer Praljak u svom oproštaju sa životom, sasvim sigurno nije mislio samo na sebe i svoje, nego je, stječe se dojam ovakvim odlaskom želio pomoći po posljednji put i Hrvatskoj i Hrvatima u BiH.
Kao izuzetan intelektualac, Praljak je mogao procijeniti da bi njegov čin mogao "zgrušati" često amorfnu hrvatsku službenu politiku i biti materijal oko kojega će se Hrvati početi ujedinjavati. Kao što su to radili, naročito u ratu. Stoga hrvatskim vlastima neće biti dovoljno izraziti ljudsko žaljenje i sućut Praljkovima, nego će ovo biti trenutak od kojega će Hrvatska krenuti na triježnjenje i povratak na samosvojnu i odlučnu politiku kojoj je prioritet obrana nacionalnih prava i interesa, kako Hrvatske, tako i Hrvata u BiH.
Valjda je sada jasno da Hrvatska više ne može popuštati niti milimetra u provođenju svojih nacionalnih interesa. A koji su jako ugroženi ovakvom haaškom presudom. Hrvatska, pak ne može, a i ne treba utjecati na predstavnike politika ostalih naroda uključenih u BiH ekspres lonac, niti na to kako oni vide ove presude.
Bitnije je da su Hrvati složni oko presuda, nego što o tome misle drugi. No, treba isto tako znati da će se svaka sadašnja necivilizacijska i nepravedna izjava o Praljku "kukavici" i "zločincu" svakako urezati Hrvatima u povijesno pamćenje.
Ovakve dramatične presude Hrvatima, a koje našim susjedima omogućava i trenutačno naslađivanje jer je "osuđena Velika Hrvatska", te proglašena krivom za rat i okupaciju BiH – mora proizvesti i krajnje odlučni odgovor hrvatskih vlasti, a ne diplomatski.
Dosta je bilo "uvjeravanja" susjeda da se RH branila od agresije, a što se tiče BiH, da je naoružavala, spašavala i u jadranskim hotelima zbrinjavala izbjegle Bošnjake. Ne vrijedi, znaju oni to dobro i sami, pa nam ne priznaju, koliko god ih mi "podržavali na europskom putu".
Vrijeme je za državničke poteze. Samo u tom slučaju Praljkov harakiri za Hrvatsku neće biti uzaludan. Bio bi zločin da završi drukčije.
Što bi gospodinu Praljku značilo da je već sutra pušten na slobodu, kad bi svaki dan nad presudom likovali meinstream mediji i tiskovine, stigmatizirali ga razni babići, pušići, teršelići, hedli, pilseli i ostala kamarila iz medijske partijske močvare, ponižavali ga na svakom koraku, svaki sat u danu, sve mjesece i godine koje bi doživio! Praljakov čin je izraz prkosa i inata i junaštva koji ujedinjuje domoljubnu Hrvatsku, a ljevičare baca u očaj. Sućut obitelji , prijateljima , suborcima.