VIC TJEDNA: – Pak su me sprevarali na internet kupovini. – Kak? – Bil sam bedak i za 200 € naručil nekaj za povećanje pimpeka. – I? – Pošiljali su mi povećalo!
ZRINSKI I FRANKOPAN U BORBI ZA OSCARA Čakovec, Pri Zvoncu (ožujak 2024.) S društvom "Pri Zvoncu" okrepljujem dušu. Zima još uvijek nije mahnula pa-pa. A s nama na terasi filmski redatelj Nevio Marasović i njegov omiljeni glumac Janko Volarić Popović. – U Kinoteci je zagrebačka premijera mog zadnjeg filma "Pamtim samo sretne dane" koji smo snimali i tu "Pri Zvoncu" – pozva nas na projekciju redatelj.
S veseljem prihvaćam poziv jer su njegovi prethodni filmovi na moju subjektivnost ostavili snažan dojam. I baš u tom trenutku javlja mi se prijatelj Miro Gavran. – U utorak ispred Lisinskog čeka te prijevoz za Čakovec gdje je pretpremijera filma "U zagrljaju rijeke", a promovirat ću i svoj novi roman "Portret duše". – Dolazim! I eto me za nekoliko dana u busu koji klizi prema gradu "čipsera".
Nakon pretpremijere filma koji je snimljen za dva dana po motivima pripovijetke Mire Gavrana objavljene u Večernjaku dugi aplauz oduševljenih Čakovčana. Na domjenku nema crnog vina. Šparni su ti Međimurci. Kad smo ulazili u grad, primijetio sam uz cestu svjetleće reklame: "Sretan Božić i Nova godina!" Ne piše datum pa to traje li ga traje. Možda još od prošlog stoljeća. Štedljivi ljudi. Svaka čast. Nije čudo da imaju.
Ima tu zasluga i župana Matije Posaveca kojeg povlačim za rukav pri izlasku.
– Je l' gluma što pripomogla u politici?
– Da. Dugi staž na radiju i amatersko bavljenje glumom pomogli su mi kasnije u političkoj karijeri.
– Je li bilo zanimljivih uloga?
– U srednjoj školi baš smo radili Gavranovu komediju "Pacijent doktora Freuda". Glumio sam Hitlera.
I eto dobrog naslova. Župan Posavec kao Adolf Hitler. Ali valja razmisliti da se čovjek ne uvrijedi.
Redatelj filma koji odgledasmo trostruki je dobitnik Emmyja. Jedini Hrvat dobitnik te nagrade. Bobby Grubić.
"Urota Zrinsko-Frankopanska" idući je veliki projekt tandema Grubić – Gavran.
– Nakon Emmyja vrijeme je da kreneš u lov i na Oscara – trznem Grubića.
– Zašto da ne. Siguran sam da će to biti odličan film. Možda i za Oscara – optimist je Bobby.
Eto meni novog naslova. Zrinski i Frankopan u borbi za Oscara.
– Tko glumi Zrinskog i Frankopana u filmu? – pitam Gorana Grgića.
– Jakov Gavran i ja – reče, a meni bi drago što će najmlađi Gavran poletjeti u svoje snove.
Naime, mačevanje i vrijeme vitezova njegova su najveća strast. Naravski, nakon lijepe supruge Zorane.
Jakov na svom štitu u viteškim borbama nosi sliku zeca. Kao i na reveru sakoa.
– To je moj zaštitni znak. Kad pobjeđujem suparnike u borbama koji imaju znakove zmajeva, orlova, lavova... moj zajček ih sve posloži – priča veseleći se filmu o vitezovima koji su u Bečkom Novom Mjestu ostali bez glava.
U međimurskoj avanturi u busu punom meni dragih lica. Od Dubravka Jelačića Bužimskog do Dimitrija Popovića.
Curke su na povratku i zapopevale: "Ljubav se ne trži niti ne kupuje"...
U pomoć im je priskočio i Petar Gavran, jedini slavuj u obitelji.
– On ti je išao u školu za pjevanje – otkri mi prijatelj Dragec Krajnović.
Mogli bi mu Bobby i brat komotno dodijeliti ulogu uličnog pjevača u "Urotnicima".
Kako su svi redom isticali odličnu glumu Duška Valentića, odlučim mu na WhatsAppu proslijediti slike s pretpremijere. U Pulu gdje s Nijemcima snima film "Momo".
Evo naše kratke prepiske:
"Super si. Svi te hvale."
"Hvala, tebi vjerujem jer nikad ne podilaziš. Žao mi je što nisam mogao biti s vama."
Iz busa mu pošaljem sliku cijele ekipe s njegovim portretom. Uzvraća.
"Aaaaa... sjedim u hotelu Brijuni nakon snimanja i nazdravljam svima vama."
I mi tebi, Dule. Iako te nije bilo u Međimurju. Bio si zvijezda pretpremijere. Tvoja uloga je jedna od onih koje se pamte.
STOŽERNI DINAMOV KAFIĆ U PETRINJSKOJ
Kup '98., Cafe Doma Sportova (ožujak 2024.)
"Kup '98." u Petrinjskoj ulici sad je stožerni Dinamov kafić. Gazda Predrag Halilović. Stric prvotimca modrih Tibora Halilovića.
Uoči izbora u Maksimirskoj 128 navratim kod Hale s prijateljem iz djetinjstva, odvjetnikom Selimom Šabanovićem.
Pozdravim se s Branimirom Glavašem koji ga je čekao i odoh do starih prijatelja. Velimira Zajeca i Vlade Kasala.
– Zeko, bit će teško na skupštini. Barišićevi ljudi pokušat će sve da spriječe tvoj dolazak u klub – upozorim Zajeca.
– Znamo sve. Imamo i mi dosta utakmica izvan terena. Bumo vidli. Budi uvjeren da bu pobedil Dinamo – uzvrati.
A Kasalo doda:
– Ma slobodno piši da je Zeko novi predsjednik. I to s uvjerljivom većinom.
Tako i bi. Sutradan.
U kafiću Doma sportova komentiram Zekin trijumf s Antom Vrdoljakom. Dvadeset godina bio je predsjednik NK Zagreb. Dvadeset godina direktor Doma sportova. Deset godina šef sportskog centra na Silbi.
Sad sve to propada. Dom sportova zatvoren. NK Zagreb potonuo ispod nogometne Marijanske brazde. Centar na Silbi ruševina.
Gdje je Vrdoljak bio. Tad je sve cvalo. Sad je sve propalo.
No vratimo se mi spiki o Zeki. Čestitao sam mu i naglasio da je dobio veliku bitku, ali pravi rat tek slijedi. Bit će problema.
– A gdje ih nema, Ante? – dodam.
Na putu u Čakovečku ulicu sretnem čovjeka koji je izuzetno dobro upoznat s prilikama i neprilikama Maksimirske 128. Zekin igrač. Ponudi mi okladu vezanu uz konačni rasplet:
– U večeru da će vrlo brzo Drago Kamenski biti predsjednik, a Zeko prvi čovjek izvršne vlasti u klubu. To što trenutačno Kamenski sve opovrgava je pila naopako.
Nisam prihvatio okladu. Zvuči logično i pametno. Meni drago. Da dođe Drago.
Znam da Zeku ne zadovoljava dremuckanje u svečanim ložama. On je čovjek od akcije. I sigurno će vrlo brzo odlučivati o najvitalnijim polugama kluba.
S druge strane Kamenski je idealna osoba za predsjednika. Stadion je prioritet. Tko bi ga mogao bolje izgraditi od Kamgrada. A gazda te moćne građevinske firme je Kamenski.
Sjećam se kad sam bio u Pregradi na berbi u vinogradima obitelji Kamenski. Svi tamo drukaju za plave.
A tata Drago mi je otkrio koji mu je bio prvi građevinski posao.
– Kuća gazde Saloona Vlahe Srezovića na Tuškancu bila mi je prvijenac kao poduzetniku.
A 11. ožujka je Vlaho, Zekin veliki frend, napunio 78 godina.
Čestitam mu. Sa željom da u otvorenom Saloonu, svi skupa, proslavimo Dinamovu titulu prvaka.
ODE I GAZDA STOŽERNOG RESTORANA VATRENIH
Groblje u Brežicama, Debeluh, Les (ožujak 2024.)
Svakodnevno ljudi nestaju. Prestaju postojati. Putuju prema ništa. Ili cure u nešto.
Znat ćemo kad odemo. I nestanemo. U nešto. U što vjerujemo.
Razmišljam o tome na groblju kraj Brežica gdje se opraštamo od starog prijatelja Đoke Tomića.
On i sin Jure gazde su kultnog "Debeluha". Gostilne kojom se ponosi Dežela.
Godinama je to bio stožerni restoran vatrenih. Kad bi se pripremali u Čatežu.
Omiljeni restoran Vlatka Markovića i Cice Kranjčara. Željka Šelendića i velečasnog Don Silva.
Prvi je vratio bana na Trg, a drugi nikad neće biti Papa Silvo. Tu su Kraljevi ulice svirali za Čeferina.
Prisjetimo se kod "Lesa" kako smo, na otvaranju vinskog podruma Marijana Kelhara, Đoku prekrstili u Đanija.
Nema više ni Đoke ni Đanija. A da smo se družili. I pili. Jesmo.
Viktor Gotovac, smijenjeni predsjednik zagrebačkog SDP-a, Marinčić, Tomić, Saks i ja s Cvičekom zalijevamo uspomene na Đokotu.
Srebrenku i Tamaru po prvi put vidim s punim kupicama. Putujući prema Zagrebu, Tamara nagovara supruga Viktora da se prijavi na "Milijunaša". Pisao sam već kako je ona rasturila kod Tarika i odustala na nogometnom pitanju.
Nagovaram profesora i ja. Neda se. I tako sve do Zagreba. Red "Milijunaša". Pa red sjećanja na gazdu Debeluha.
Koji ode. Nestade. A kamo? To zna samo on.
