Sredinom studenoga Kunsthaus u Grazu ugostio je washingtonski istraživački projekt na temu destrukcije i umjetnosti pod nazivom "Kontrola štete". Američki kustosi – Kerry Brougher i Russell Ferguson – ispred Hirshhorn muzeja nastojali su pozornost javnosti usmjeriti prema umjetničkim strategijama koje su se tijekom šezdesetih i kasnije opirale idealima liberalnog društva. Kao svojevrsni otpor i reakcija na nuklearna testiranja, protiv potrošačkog društva i kao dio širokog kontrakulturnog fronta ili situacionističkog pokreta na europskom tlu.
Lomljenje klavira
Premda se američki paket prvenstveno temelji na anglosaksonskoj produkciji iz tog za umjetnost uzbudljivog vremena, njegovi se priređivači često pozivaju i na primjere društvenog i kulturnog otpora u kontinentalnoj Europi. Od nezaobilaznog kritičara "društva spektakla" Guya Deborda, pionira dadaizma i nadrealizma pa sve do vrlo važnog londonskog skupa iz 1966. na kojem je Gustav Metzger okupio danas eminentna imena iz svijeta umjetnosti. Poput Yoko Ono, bečkih akcionista i Raphaela Montañeza Ortiza, umjetnika rođenog u Brooklynu koji je zajedno sa suradnicima javno, na gradskim ulicama, lomio klavire zagovarajući posve drugačiju koncertnu praksu. Okupio ih je pod agendom DIAS (Destruction in Art Symposium – Simpozij o destrukciji u umjetnosti) kako bi promovirao radikalan zaokret u kulturi šezdesetih. U znatnoj mjeri nihilističkog predznaka, uz napomenu kako je čovjek rođen u Bavarskoj koji je izbjegao koncentracijski logor ipak razmišljao pozitivno, zalažući se za autodestruktivnu umjetnost "kao oblik javne aktivnosti namijenjene industrijskom društvu". Najdrastičniji primjer slične "pozitivne" prakse je slučaj američkog umjetnika Johna Baldessarija. On je 1970. spalio vlastiti opus što ga je ostvario između 1953. i 1966. nezadovoljan rezultatima, a pepeo je koristio kao dodatak posebnoj vrsti kolača. Izloženi su (kolači) na prvoj etaži Kuće umjetnosti u Grazu, kao i originalni recept za njihovo spravljanje te oglas o spaljivanju vlastitog opusa koji je objavljivan punih godinu dana u dnevnim novinama San Diega.
Spaljivanje djela
Drugim riječima, destrukcija je otvorila posve drugačiju, konceptualnu shemu u budućoj praksi američkog umjetnika. Sličnih primjera autodestrukcije moguće je pronaći u gotovo svim razdobljima suvremene i moderne umjetnosti. I u domaćoj, dakako. Ime mu je Ivo Gattin – za njega američki kustosi vjerojatno nisu čuli – no njegova su spaljena platna ranih šezdesetih briljantan hrvatski primjer destrukcije s pozitivnim predznakom. Gotovo u isto vrijeme dok je Metzger u Londonu kiselinom razarao svoja "platna" Gattin je plamenom deformirao svoja, zagrebačka, i pretvarao ih u objekte spaljene zemlje. Kustosi izložbe u Grazu rekli bi kako su oba umjetnika, svaki na svoj način, izražavali anksioznost svojstvenu vremenima hladnoga rata i prijetnje nuklearnom katastrofom. Ni danas ta prijetnja nije ništa manja pa su radovi četrdesetak odabranih umjetnika iz bliže prošlosti zapravo znakovi upozorenja. Kako u pogledu sve snažnije komponente destrukcije u razvoju suvremenog društva tako i nezaobilaznih procesa u medijskoj praksi današnjice. Stoga ne čudi činjenica da je veći dio artefakata na izložbi u izravnoj ili neizravnoj vezi s paljevinom, prijetnjom nuklearnog razaranja i slično. Pa čak i u primjeru Yoko Ono koja je na londonskom skupu ponovila jedan raniji performans ("Cut Piece") u sklopu kojega je publika škarama prekrajala njezinu odjeću do kraja. Priča kaže da je za trajanja simpozija upoznala Johna Lennona, a sve ostalo je povijest.
Pucanje u prozore
U Kunsthausu se mogu vidjeti filmski zapisi o testiranju nuklearnih bombi (Harold Edgerton), povijesni eksperiment Brucea Connera "A Movie" apokaliptičnog predznaka, autorazarajuća instalacija Jeana Tinguelyja koju je švicarski umjetnik postavio davne 1960. u vrtu newyorške MOMA-e, kao i razdvajanje američke kuće po receptu Gordona Matta-Clarka, umjetnika uz kojega se veže pojam "anarhotekt"i koji je privukao pozornost arhitektonske struke kada je sredinom sedamdesetih bez dozvole pucao u prozore newyorškog Instituta (za arhitekturu i urbane resurse), ne bi li upozorio na nemar gradskih vlasti. Na prozorima Instituta do sutradan su zamijenjena stakla, no Clarkova je poruka ušla u registre umjetničke prošlosti. Na kraju svakako treba spomenuti Eda Ruscha i njegovu sliku na kojoj je zapalio Zavičajni muzej u L.A.-u.
.