vaništa u palači hazu

S druge je strane slikarstva samo praznina, kaže slikar asketizma

Josip Vaništa HAZU
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
1/8
10.03.2014.
u 12:34

Izložba "Rukovet" nas podsjeća da djelo podrazumijeva autora u cjelini, a ne samo njegov rad

Hrvatska se intelektualna elita iznova poklonila akademiku Josipu Vaništi na otvorenju njegove izložbe “Rukovet” u Palači HAZU, kojom je u subotu počeo ciklus predstavljanja radova hrvatskih akademika. Uoči otvorenja gospodin Vaništa odgovorio je na naša pitanja vezana za “Rukovet”.

Izlaz iz prazne sobe

Upitali smo akademika je li križni postav izložbe u prizemlju s memoarističkom građom dogovoren s arhitektom Nenadom Fabijanićem da bi sugerirao križni put...
– Ne. To nije naš dogovor. To nije Križni put. Tek dva ukrštena pravca, tračnice na nekom križanju, dvije škole, škola tona Marina Tartaglie, škola otvorene palete Lea Juneka. Sjevernjačka ozbiljnost Račićeva ili sam rafinman u djelu Milana Steinera – kaže Vaništa.

Foto: Luka Stanzl/Pixsell

Poznat kao osnivač grupe Gorgona, Vaništa se složio s našom ocjenom da je cijela izložba tempirana gorgonaški u smislu da umjetnina podrazumijeva cjelokupni habitus umjetnika, a ne samo njegovu umjetninu, koja čak može i izostati. Poznata Vaniština suzdržanost u pogledu figurativne likovne naracije ne znači, po nama, utihnuće narativne buke, jer se i u reduciranome “materijalu” čuje priča.

Naslovi radova izrazito vezani za stvarnost osobito upućuju na to. Vaništa na to kaže:

Foto: Luka Stanzl/Pixsell

– Giacometti koji je s jednom jabukom na stolu naslikao prazninu, kaže da je na slici najvažniji sadržaj. Ne razumijem dobro njegovu misao, iako me dira. Na krajnje jednostavnom mojem crtežu, možda nije ni to. Vrata. "Izlaz iz prazne sobe" samo je jedna crna pačetvorina koja se pristojno povukla na lijevo, dajući bjelini (praznini) veći dio prostora tzv. slike. Bjelina je na njoj naša prazna soba. A crna pačetvorina vrata su u budućnost... U Kanadu, pustare Australije, u svijet...

Najbolji egzistencijalizam

Pitamo Vaništu je li takav “asketizam koji puno govori” najbolji oblik egzistencijalizma u slikarstvu. One poznate egzistencijalističke tjeskobe koja nikog ne zaobilazi?
– Naravno. Tu je Sartre, njegove prve knjige koje zahvaljujući malim pukotinama na granici koja nas djeli od svijeta pedesetih godina, dolaze u naše siromaštvo. Rouen, Samouk, biblioteka, gostionica i jedna gramofonska ploča koja se vrti bez smisla i sve govori da je čovjek na svijetu samo da umre, da nema svrhovitosti, kako kaže Cioran.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije