Kako je Zagreb izgledao i kako se mijenjao u 20. stoljeću? Što se slikalo, gledalo, čemu su se ljudi smijali? Na ta pitanja odgovore možete naći u Muzeju grada Zagreba na izložbi Zagreb/Grad.Ljudi. autorice Željke Kolveshi.
Više od dvije stotine eksponata svjedoči o povijesti Zagreba, a na jednom mjestu možete vidjeti i djela Vlahe Bukovca i karikature Grge koje su godinama izlazile na zadnjoj stranici Večernjaka – gotovo 13.000 njih kroz koje je Ico Voljevica komentirao društvo.
– Grga je nastao kao stalna rubrika i kontinuirano se razvijao, a najvažnije je da je kratko nakon početka napustio prezime Protokol! Osjetio sam da je život sve ostalo osim birokracije: svaka radost, žalost, uspjeh i neuspjeh, ljudska solidarnost i ljudska pohlepa, posebno netolerancija i stav “baš me briga što se događa oko mene”. Eto, to su, uz ostale nespomenute ljudske osobine, teme koje sam kroz crtež stavljao u usta svom Grgi – o svom legendarnom liku rekao je prije 18 godina „Grgin tata“ Voljevica.
Kolektivna memorija Zagreba
Najpopularnija i najdugovječnija rubrika Grga izlazila je 39 godina kao dnevni komentar u Večernjem listu, od toga više od 35 godina na stalnom mjestu, na zadnjoj stranici novina te je tako on postao zaštitni znak Večernjaka. Ico Voljevica dobio je nagradu Grand prix na Svjetskom festivalu karikature u Montrealu 1974. godine. Karikatura objavljena u Večernjem listu krajem 1974. satiričan je komentar nagrađenog autora na nagrade i ono što nakon nagrade može zadesiti laureate – zastiranje pogleda, zatvaranje usta i pokrivanje ušiju.
To je tek jedna od priča s ove zanimljive izložbe na kojoj male gradske priče postaju neizostavno komplementarne slikama u pokušaju kreiranja kolektivne memorije Zagreba u širokom spektru interesa Muzeja grada Zagreba za ljude koji čine život grada. Dio fundusa Zbirke koji se prvi put javno predstavlja obuhvaća izbor djela koja su u najvećem broju sakupljena od 1980-ih godina, ali i ranije akvizicije kojima su kasnijim istraživanjima potvrđene nove atribucije i datacije.
– Za svaku zbirku nije ključna vrsnoća predmeta, umjetnička vrijednost slika, ali strahovito je važna povezanost sa Zagrebom. One se moraju uklopiti u dio zagrebačke povijesti – objašnjava autorica izložbe Željka Kolveshi. Tijekom godina slike su se restaurirale da bi „ulovile“ trenutak u vremenu – tj. da bi i danas iz njih izbijalo staro doba.
Da osobe na pozicijama s jače izraženim egom itekako vole kameru, odavno je poznato. No prije više od stotinu godina, u vremenima kada su fotografije bile još velika rijetkost, svi su oni naručivali svoje portrete od najvećih majstora, i to u tehnici ulje na platnu. Poznati zagrebački arhitekt Janko Holjac stupio je na dužnost gradskog načelnika 1910. godine te mu je jedan od prvih poteza bio da u Zagreb pozove Vlahu Bukovca kako bi naslikao portret njegova prethodnika, načelnika Milana Amruša, što je tada bila tradicija. No Holjac je istom zgodom naručio i svoj portret, a takva praksa nije bila uobičajena. Tako je nastao jedini službeni portret zagrebačkog gradonačelnika koji, vjerojatno prema želji naručitelja, prikazuje i atribut njegove funkcije, jer vrh naslona stolca na kojem sjedi urešen je izrezbarenim grbom grada Zagreba. Stolac je bio dio opreme dvorane u Gradskoj vijećnici.
Od Bukovca su također naručili djela u Prvoj hrvatskoj poštanskoj banci; portrete prvih četiriju upravitelja i još vrijednih radova za njihovu, tada novu, velebnu zgradu.
Na izložbi se nalazi i portret Vladimira Lunačeka na početku njegove karijere, a on je kasnije postao poznati pisac, publicist i kritičar. Portret nastao 1902. godine povezuje obojicu aktera, slikara Josu Bužana i portretiranog Lunačeka, na samom početku njihova javnoga umjetničkog rada. Te 1902. godine Lunaček je počeo surađivati u zagrebačkim novinama, a Bužan se prvi put predstavio zagrebačkoj publici sudjelujući na izložbi Društva umjetnosti u Umjetničkom paviljonu.
Mogu se ovdje vidjeti i efemerilije zagrebačke svakodnevice kao što su likovno oblikovane tiskanice Gradske plinare ili pak nacrti za promociju i oglašavanje poduzetnog vlasnika tvornice, iz domene primijenjene grafike i reklame. Tako je izložen i maštoviti račun za plin koji se zaista razlikuje od današnjih. Tiskanica se sastojala od tri dijela – ilustracije, obračuna o potrošnji plina i potvrde o plaćenom računu. I taj račun krije svoju priču. Gradska je plinara, naime, oko 1935. godine naručila novi dizajn svojih uplatnica, i to od slikara Otta Antoninija. Namjera je bila potaknuti veću potrošnju plina kao najjeftinijeg energenta za razna kućanska pomagala, čemu su trebale doprinijeti ilustracije koje su slikovito prikazivale kućanske poslove – u to doba isključivo ženske. Tako su postojali računi koji su pokazivali kuhanje na manjem plinskom kuhalu s dva plamenika, domaćicu koja koristi glačalo na plin, domaćicu uz plinski štednjak, čak i djevojčicu kao domaćicu koja kuha na plinskom štednjaku.
Portretima gostiju plaćeno piće u Ritzu
Izložba dočarava i nekada slavni Ritz bar, popularni lokal u Petrinjskoj ulici, koji je nudio noćnu zabavu, glazbu, ples, uz obvezno piće u dimu cigareta do sitnih jutarnjih sati. Medu brojnim gostima jedan je talentirani portretist svoje piće plaćao portretiranjem gostiju. Do danas su registrirana četiri ženska portreta iz Ritza, i to sve supruga muzičara koji su nastupali kao članovi orkestra ili pjevači u tom lokalu sredinom 1950-ih godina, a vjerojatno je postojala cijela galerija portreta osoba koje su, zahvaljujući nepoznatom slikaru, postali nijemi svjedoci noćnoga života Zagreba 1950-ih godina. U prošlost Zagreba sve posjetitelje će vratiti i oslikani cimeri, zapravo metalne, staklene ili drvene ploče koje su se nalazile na većini trgovina. Bile su oznake tih trgovina, ali i živopisna obilježja zagrebačkih ulica u međuratnom razdoblju.
Cimeri su bili odraz želja vlasnika malih lokala za što privlačnijim oglašavanjem usluga i ponude, ali i umijeća njihovih autora – pismoslikara, obrtnika tada vrlo tražene profesije od kojih su malobrojni poznati imenom. Pored talenta da pišu slikom i tako izrade najlakše čitljivu reklamu, pismoslikari su morali znati i kako je tehnički izvesti. Cimer je bio oslikan obostrano da bude uočljiv iz svih smjerova i zato se postavljao na konzolu da visi ili je bio pričvršćen vijcima za nosač na fasadi pored dućana. S vremenom su nestali, baš kao što će nestati i neke današnje karakteristike Zagreba koje nam se čine nepromjenjivima.
Vrijedi pogledati ovo svjedočanstvo o kulturno-povijesnoj baštini grada, a izložba je otvorena do 10. studenog.
Kako nestali? Eno ih kod grdonačelnika masno plaća za potvrdu koja govori da ih je dobio na poklon i da su njegove.