Mirnoća, staloženost, fokusiranost, što manja reaktivnost i poslušnost, neke su od ključnih osobina koje moraju imati psi pomagači. Bruse se od najranije dobi, a kako bi jednog dana osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju postali najbolji prijatelji te im olakšali život, brinu se socijalizatori iz Centra za rehabilitaciju Silver. Centar koji se, među ostalim, bavi uzgojem, socijalizacijom i školovanjem pasa pomagača trenutačno broji 71 socijalizatora, koliko je i pasa u programu, no konstantno su u potrazi za novima, kod kojih će budući četveronožni pomagači provesti prvih godinu do godinu i pol života te naučiti osnove. Lani im se pridružila i Tina Janjiš, 38-godišnja inženjerka građevine kod koje je jednoipolgodišnja crna labradorica Gemma nedavno završila socijalizaciju.
Pridonio je i “stariji brat” Roko
– Gemma je kod mene stigla s tri mjeseca i to je definitivno najluđa dob. Još su mali, ali jako brzo upijaju nova znanja, stoga su idealni za učenje – govori Tina, koja je uz labradoricu dobila i prepoznatljivu opremu pasa na socijalizaciji, odnosno prsluk, ogrlicu i uzicu u crvenoj boji te iskaznicu, ali i skriptu. Sve troškove poput onih za veterinara ili hranu, dodaje, pokriva Silver, a njezina uloga bila je Gemmu što bolje pripremiti na buduću svakodnevicu.
– Mali je broj dozvoljenih igračaka, no neke im uvelike pomažu u učenju. Primjerice, korisna je igra povlačenja užeta jer će pomoću njih jednoga dana otvarati vrata – objašnjava Tina dok nam Gemma pokazuje kako na naredbu njuškicom dotiče dlan, a taj će joj trik jednog dana koristiti za paljenje i gašenje svjetla. Jedan od ključnih faktora kod budućih pomagača je i reaktivnost, odnosno moraju naučiti odoljeti iskušenju da ne potrče za mačkom ili lopticom, što se postiže šetnjama na različitim lokacijama, pa čak i vođenjem psa na posao.
– Radim uglavnom uredski posao i Gemma je svakodnevno boravila ondje, ponekad i po osam do devet sati. To joj je olakšalo privikavanje na različite zvukove, ali i ljude, a nerijetko je poslužila i kao terapijski pas jer su me često stresirani kolege molili da im je posudim na pola sata – govori. A tijekom socijalizacije, dodaje, labradorici je uvelike pomogao i njezin “nerođeni brat”, petogodišnji bigl Roko.
– Gemma je u pojedinim razvojnim fazama imala različite strahove u običnim svakodnevnim aktivnostima. Stepenice i staklene ograde u trgovačkom centru, primjerice, nije mogla ni vidjeti, no uz Roka ih je uspješno svladala. Vlastiti pas socijalizatorima je velika prednost jer već znaju kako se ponašati prema psu, a budućim pomagačima pomoći će da uspostave dobre odnose s drugim psima – objašnjava Tina.
VEZANI ČLANCI:
Socijalizator stoga, poručuje, treba biti strpljiva osoba puna ljubavi i razumijevanja, no mora imati i slobodnog vremena. Program uključuje i tjedne treninge u Silveru, a svaka grupa socijalizatora, dodaje, ima i koordinatora kojeg mogu kontaktirati u bilo koje doba dana ili noći. Psi na socijalizaciji, prema zakonu, trebali bi moći zalaziti u sve prostore u koje ulaze osobe s invaliditetom, no to u praksi nije uvijek tako, a najveći su problem male kvartovske trgovine.
– Ljudi kao da ne znaju za pse na socijalizaciji. Kada, primjerice, budućeg pomagača i socijalizatora izbaciš iz trgovine, kao da si izbacio slijepog čovjeka s pomagačem. Često to bude i agresivnim pristupom, na vrlo neugodan način. Jednostavno moraš biti uporan, a ponekad pomalo i bezobrazan – kaže Tina. Iako joj je Gemma prvi pas na socijalizaciji, nada se da nije i posljednji jer neopisiva je, dodaje, emocija kada se uvjerite koliko nekome može pomoći.
– Kako se bližio rastanak, s jedne sam strane bila žalosna, no i sretna jer znam da će Gemma jednoga dana nekome pomoći i olakšati život. To je na kraju i njihova svrha. Zato bih svima preporučila da se barem jednom okušaju u ulozi socijalizatora jer nema negativnih aspekata. Mi smo volonteri i moram priznati kako sam kroz program upoznala zaista divne ljude, ali i pse – zaključuje.
VEZANI ČLANCI:
Mnogi se i vraćaju po drugo štene
Silverovi socijalizatori, kaže Sandra Ševerdija, koordinatorica programa socijalizacije, uglavnom su ponavljači pa nakon što jednog psa isprate na daljnje školovanje, vraćaju se po drugo štene. – Konstantna je potreba za socijalizatorima, njih 80 do 100 godišnje, stoga su uvijek dobrodošli novi. Potreba za psima pomagačima jako je velika, velik je broj prijava koje nam pristižu, a pas se ne može školovati ako prethodno nije socijaliziran – ističe. Za početak avanture dovoljno je prijaviti se putem online obrasca koji možete pronaći na službenim stranicama Silvera, nakon čega se obavlja telefonski razgovor, a zatim i uživo.
Centar ima i uzgojni program, koji broji nekoliko uzgojnih kuja i mužjaka, odnosno roditelja budućih pasa pomagača, no njihovi “vlasnici” nisu socijalizatori, već “čuvari Silverova naslijeđa”. – Svi naši psi s navršenih godinu dana obavljaju detaljan veterinarski pregled, poput rendgena zglobova te ultrazvuk srca. Oni sa savršenim zdravstvenim kartonom, ali i karakterom, ulaze u uzgojni program, a zatim dotadašnji socijalizatori mogu izabrati žele li da pas ostane kod njih ili ne – objašnjava S. Ševerdija.
Šteta je ne komentirati ovako dobar i pozitivan članak! Volontiranje i socijalizacija pasa je nešto što čovjeku promijeni život na bezbroj pozitivnih načina!