Metropola je od potresa na štakama, baš kao i vozni red njezinih plavih tramvaja. Uži centar zatvoren je za gradski promet pa na zagrebačkim ulicama vlada pravi tramvajsko-autobusni rašomon. Odnosno mnogi se na to žale, a kako bismo provjerili stvarno stanje stvari, odlučili smo testirati kako zapravo trenutačno funkcionira mreža ZET-ovih prometala.
Ma devetka je koma
Prvo smo se ujutro, točno u 10.06 sati, na Črnomercu ukrcali u novu jedanaesticu, tramvajski “most” između gradskog istoka i zapada. Cilj je bilo okretište Dubrava, do kojeg bi nam, da nije izvanrednih okolnosti, trebalo između 50 minuta i sat vremena. Trasa popularnog “tram 11”, pak, zbog tih je okolnosti izmijenjena pa sada kod Trga Franje Tuđmana skreće na jug, Jukićevom, Vodnikovom i preko Glavnoga kolodvora zaobilazi centar, potom Šubićevom juri na Kvatrić te dalje nastavlja uobičajenom trasom do Dupca. Gužve nije bilo, a putnici su se još više prorijedili kada su kod Botaničkog vrta upale dvije kontrolorke. Manje od 20 minuta trebalo nam je do Glavnog, a kada smo stigli do odredišta, sat je pokazivao 10.51. Vozili smo se, dakle, 45 minuta, što je nešto manje nego prije potresa, pa ispada da se jedanaestici isplati to što ne prometuje centrom jer tako izbjegava čepove.
Na okretištu u Dubravi, pak, pričekali smo dvanaesticu, još jedan spoj zagrebačkog istoka i zapada. Omiljeni trešnjevački tramvaj doživio je potpuni makeover, vozilo je sada ono kakvo vozi na liniji devetke. Izmijenjena je i ruta pa tramvaj broj 12 sada vozi Šubićevom do autobusnog kolodvora, a potom Vukovarskom do remize. Vožnja od Dubrave do okretišta na Trešnjevci u “normalnim” okolnostima traje više od sat vremena pa smo doživjeli blagi šok kada smo na Remizu stigli za 40 minuta. U brzoj ali maloj dvanaestici bila je, doduše, puno veća gužva nego u jedanaestici, a i vozi nešto rjeđe. Ono što nas je također iznenadilo bila je atmosfera u tramvaju. Ljudi su se očito zaželjeli jedni drugih pa je izostao stres koji je uobičajen za ZET-ova vozila, putnici su se smješkali jedni drugima, a starijima odmah ustupali mjesto. Dalo se uočiti i da samo starije osobe nose maske, a socijalna distanca, pogotovo u malim tramvajima, teško je izvediva akrobacija. Sasvim drugu sliku, međutim, dobili smo na Trešnjevačkom placu, u razgovoru s Danijelom koja živi u Nehajskoj, a radi u blizini Borongaja.
– Čekam devetku već 20 minuta. Prije potresa od kuće do posla trebalo mi je oko 45 minuta, a sada putujem više od sat i pol. I tako svaki dan, na posao i nazad – ogorčena je ova Trešnjevčanka, koja smatra da najveći problem nastaje na Glavnom kolodvoru jer onuda sada prolaze gotovo sve tramvajske linije. Ne prema Trgu bana Jelačića, dakako, pa na relaciji Importanne – Praška prometuje ZET-ov turistički minibus, no čini se da to mnogi ne znaju.
– Kad dođem do Glavnog, pješice moram do Dolca. I onda natrag, što mi i nije baš zgodno kada teglim cekere – požalio se umirovljenik Miljenko kako mu se uobičajeni đir od Trešnjevačkog placa do centra pretvorio u pravi maraton. Koliko treba do Jelačićeva trga provjerili smo i mi, ukrcavši se kod Cibone u četrnaesticu koja po novom vozi za Maksimir. Za vožnju do trga, koja bi inače trajala desetak minuta, trebalo nam je oko pola sata. Više od 15 minuta milili smo do Glavnog jer smo upali u gužvu, a kako nikakvog turističkog busa nije bilo na vidiku, na Trg smo se uputili pješice. A on izgleda ranjeno, pri čemu dojam “ratnog stanja” pojačava prokopana tramvajska pruga na južnoj strani, koja je u rekonstrukciji, baš kao i ona oko Črnomerca.
– Oprostite, znate li možda kako da dođem do Kvatrića? – upitala nas je prolaznica pa smo joj savjetovali da Europskim trgom krene prema Draškovićevoj. A ondje nas je dočekao krkljanac. Narančasti kamioni s dizalicama koje saniraju krovišta okupirali su središte ulice pa nam nije bilo posve jasno prometuje li se Draškovićevom.
– Ne vozi tu nikaj. Morate do Džamije, tam vam stoje tramvaji i autobusi – kazala nam je jedna gospođa, no onda se ubacila i studentica. – Voze vam Draškovićevom dva busa, 33 za Bliznec i jedan za Kvatrić – rekla je Lucija, koja stanuje u blizini. I njoj se život nakon potresa pretvorio u noćnu moru.
– Naša zgrada ima zelenu naljepnicu, ali svuda oko mene su crvene. Kada prođe bus ili kamion, sa stropova nam pada žbuka, pa je dobro da još i tramvaji ne voze ovuda – kazala nam je studentica prve godine Hrvatskih studija dodajući kako je i njoj put na fakultet, koji se nalazi u kampusu Borongaj, postao naporan.
– Pješačim do Glavnog pa mi treba oko sat vremena. Nazad još i dulje. Stvar pogoršava i to što nitko ne zna gdje koji bus stoji, a i vozni je red čudnovat. Moj dečko pak radi u Novom Jelkovcu pa mu je još gore. Smjena mu počinje u šest pa se svako jutro, da bi stigao na posao, mora probuditi u četiri ujutro – govori dok čekamo bus za Kvatrić. Umjesto njega, stiže onaj za Bliznec. Zbunjeni ljudi okupili su se oko vozača i upitali ga kamo ide.
– Piše vam sve – odgovorio je.
– Gdje piše? Na displeju? – uzrujano je odvratila jedna Zagrepčanka. Jer displeji na stanici ne rade, a natpis “Bliznec” ne ostavlja dojam da autobus zapravo zamjenjuje tramvaje koji voze na Mihaljevec.
Vlak ili konjska zaprega
No onda je došao i bus za Kvatrić, koji u Draškovićevoj stoji desetak minuta. Čekanje smo skratili razgovorom s dvojicom mladih ZET-ovaca, ali nam na pitanje kada bi se stvari mogle vratiti u normalu nisu znali odgovoriti.
– Bandić je nedavno rekao 27. lipnja, ali nismo baš sigurni – rekli su nam, a mi potom jurnuli u bus za Kvatrić koji je upravo kretao. Ni u njemu se nije pazilo na socijalnu distancu, a jedina osoba s maskom bila je umirovljenica Savka Babić.
– Nosim je jer sam rizična skupina. A ova situacija s prometom je neizdrživa pa zato i ne idem u grad osim ako baš ne moram – kazala nam je Savka prije nego što smo iskočili iz busa na Kvatriću pa se potom ukrcali u dvanaesticu i tako zatvorili krug. Za problem s prometom s kojim će se grad boriti još neko vrijeme nude se brojna kreativna rješenja. Gradonačelnik Milan Bandić misli da je idealna opcija metro. Neki predlažu pojačavanje željezničkih linija između Zapadnog kolodvora i Borongaja. Drugi pak kroz šalu zagovaraju povratak tramvaja s konjskom zapregom, što ističu kao ekološko rješenje. Treći žele jeftiniju kartu jer drže da je ovakva usluga polovična. Mi pak savjetujemo bicikl, a metropola bi nakon svega mogla doživjeti i pravu renesansu na dva kotača.
Hehe, umjesto 50 minuta treba mu 40, a umjesto 10 minuta cekas ga 40... Uglavnom - vjerujem da smo jedini koji smo u zadnjih 20 godina nazadovali po pitanju pouzdanosti i dostupnosti javnog prijevoza u europi dok smo u njega ulozili milijarde eura. To je samo po sebi uspjeh. Nema mnogo dobrih politicara koji bi to znali i mogli objasniti igdje drugdje u svijetu i gdje ih narod na izborima ne bi pozvao na odgovornost.