Momčilo Bajaga je rođen u Bjelovaru kao i Boško Petrović.
Nikada nije živio u Bjelovaru, ni u Zagrebu, nije se opredijelio samo za jazz, ali za početak današnje priče sjećam se jedne njegove pjesme. "Dobro jutro, džezeri, dobro jutro, majstori, da l’ će da vas umori ovaj bi-bap jutarnji... “
Šest godina prošlo je otkako je Boško Petrović otišao iz Tesline, iz Zagreba, iz Grožnjana, iz Hrvatske, iz svijeta, svećenici kažu, ovozemaljskog.
U tih proteklih šest godina stotinu puta se u raznim društvima pričalo, kako više nema B.P. Cluba (otvoren je, koliko se sjećam prije 28 godina), nema više jazz večeri najboljih naših, ali i svjetskih jazz velemajstora, koje je Boško okupljao i kao vrhunski i priznati jazz glazbenik obišao cijeli svijet.
Surađivao je s članovima orkestra Quincyja Jonesa, s velikim jazz glazbenicima kao što su Clark Terry, Ernie Willkins i Art Farmer, Joe Pass, Buck Clayton i Joe Turner, Buddy de Franco, Kenny Drew, N.H.O. Pedersen i Alvin Queen. Petrović snima sa Zagrebačkim solistima, kvartetom Boilers, istočnoeuropskim i kalifornijskim jazz solistima, orkestrima Gerryja Mulligana i Olivera Nelsona, s našima Davorom Kajfešom, Nevenom Frangešom, Miljenkom Prohaskom, Damirom Dičićem, Mariom Mavrinom, i dr. dok u isto vrijeme popularizira etno repertoar. Kao gost nastupa na najprestižnijim svjetskim jazz festivalima. Boško Petrović je iz Bjelovara. I ja. Družili smo se u mladosti. Poznavao sam njegovu majku, koju smo zvali Grofica i strica, glumca Charlesa Millota (Velja Milojević), koji je živio u Francuskoj.
Nema Boška, nema B.P.-ja, nema jazz okupljališta. Ima pravo Plehanov, kada govori o ulozi osobe u povijesti. Jazz, kažu, ublažava stres. Saša Drach napisao je knjigu o jazzu. Mladi Zagrepčanin, Josip Novosel veliki je zaljubljenik u jazz. Kaže Josip: “Posljednjih mjeseci, jazz postaje sve popularniji, a o njegovoj popularnosti govori prepuna Harmica usred radnog tjedna.
Ima još zainteresiranih i ljudi i mjesta i glazbenika i posjetitelja.
Matija, što se čeka?
Puno toga mi je pričao Boško. Na primjer: – U podrumu Radio Zagreba u Šubićevoj ulici slučajno su otkrili jedan stari vibrafon. Zvali su me da brzo dođem u studio. Bila je nedjelja, sjećam se kao danas. Došao sam, a tamo je bio taj vibrafon kojem su falile dvije pločice i kotači tako da je bio malo viši od koljena. Taj sam dan u studiju prvi put uživo vidio vibrafon, bolje rečeno ostatke jednog starog vibrafona. Nisam imao palice pa je Pero (čuveni vrhunski bubnjar Pero Spasov – op. a.) s parketa u studiju otrgnuo lajsne, zamotao ih u papir i omotao žicom. Tako sam odsvirao svoj prvi blues na vibrafonu.
Onda Boško priča doživljaje iz Novigrada:
– Novigrad je te dane pretijesan. Dvije zgodne anegdote: vlasnik jedne pizzerije u Novigradu mi je prošle godine rekao: “U polovini zadnje večeri prodao sam apsolutno sve što sam imao, i pizze i pića. Mogao sam još jedino stolce i stolove prodavati.” Drugi vlasnik kafića mi je rekao: “Gospodine Petroviću, kad bismo imali četiri takva vikenda, u cijeloj godini uopće više ne bih morao raditi.”
Jednog dana, uz malvaziju, Boško mi je rekao: – Napiši nešto. Neće ništa ostati poslije tebe.
I tako sam počeo ukoričavati viceve, pjesme, priče, razgovore, anegdote...
Kada je Boško Petrović obilježavao 75. godinu života u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, došao sam na koncert i donio mu butelju finog vina i jednu svoju ukoričenu knjigu. Koncert je završio, požurio sam u službene prostorije Lisinskoga, međutim, Boško je već otišao, pa mu tako nisam uručio dar. Mislio sam, odnijet ću mu to jednom u B.P. Club. Nisam stigao. On je bio brži. Kada je Boško preminuo, glumica i jazz pjevačica Jasna Bilušić napisala je jedno lijepo pismo. Uz njezinu suglasnost to pismo objavljujem:
„S osamnaest sam izgubila svog oca. Teško. Sigurnost, oslonac, toplina, autoritet, sve je nestalo u trenu. I sve što sam činila od tada u svom životu na neki način bilo je upućeno njemu... Život je ponekad gadan, doista. Nikad me nije vidio glumiti niti čuo pjevati na sceni. I od tada se uvijek pitam što bi on rekao na sve to što radim, što sam postala. Tupa praznina. Svatko tko je iskusio sličan gubitak, znat će o čemu govorim. Niti punu godinu kasnije upoznala sam Boška. Imala sam nepunih dvadeset. Ludo zaljubljena u jazz, neiskusna i željna znanja. Polako me puštao u svoj svijet. Usputne lekcije, diskretne upute i direktne kritike, novi zadaci, iskušenja, i uvijek budno oko i uho. Učila sam ono što ne piše ni u jednom priručniku. Ubrzo je B.P. Club postao moj drugi dom. A Boško moj glazbeni otac. Beskompromisan, zahtjevan, konkretan, kritičan. I kada se u sebi nisam slagala sa stvarima koje mi je govorio, pamtila sam ih. I ubrzo uvidjela da je imao pravo. Polako sam stasala u željenom zanatu, zaštićena od tvrde ulične škole, jalovih pokušaja i skupih pogrešaka. ‘Ako ne želiš ići u estradu, drži se svoje glume, to je jedini način da pjevaš ono što želiš.’ I opet istina. Mnogi moji kolege posustali su, a neki i odustali od glazbe koja im je u srcu.
Bila sam i ostala ‘klupska beba’, status kojeg su se mnogi moji kolege rado rješavali, žedno bježeći od Boškova ‘stammtischa’, tražeći nova iskustva. I ja sam lepršala, tražila nove puteve, činila greške. No uvijek bih se rado ‘vraćala u gnijezdo’. Boško je znao slušati, neprocjenjiva i rijetka vrlina u mentora. I jako dobro me je poznavao. Znao je moje mogućnosti i limite bolje od mene same. Imali smo odnos pun povjerenja i znala sam, osjećala, da moram čuvati tu dragocjenost poput talismana; također jedna od možda najvažnijih stvari u životu koju me je naučio. A ispod tvrde, ironične vanjštine bio je nježan, baš poput oca. Učila sam od Boška glazbu i sve ono oko nje, njezin sastavni i jednako vrijedan dio. Učila sam život. Naučila neizmjerno. Nenaplativo. Nenadoknadivo.
Džentlmen. I frajer. Nepatvoren, autentičan, ‘one of a kind’... Beskrajno mi nedostaje. Znam da ću u sebi i dalje tražiti njegov savjet, pitati se što bi Boško rekao... Po drugi put u životu izgubila sam oca. U svemu potpuno različit od mog starog Bilušića, a opet... Nikad neću zaboraviti njegove ruke. Imao je ruke mojega oca.“
Hvala, Jasna. Gradonačelniče, koju ćemo ulicu u Zagrebu nazvati po Bošku Petroviću?
Onog tko sluša gange, nakaradno pokušava govoriti zagrebački i nema blage veze sa kulturom grada Zagreba sigurno je zadnja osoba koju treba pitati. Išta !