Uvečana crno-bijela fotografija, uz rukom pisan nadnevak – 25. 3. 1983. prva je stvar koju uočite čim nogom kročite u radnju na Maksimirskoj cesti 52a. Glavni “akter” na njoj je Zlatko Lebarović, danas 82-godišnjak, koji se njezinim postavljanjem želio prisjetiti trenutka kada je prvi put promijenio kazaljke na velikim satovima postavljenima na zagrebačkim trgovima i ulicama. Na ovoj konkretnoj fotografiji legendarni urar pomiče sat u Dubravi, smješten na današnjem okretištu tramvaja. Datumom koji je zapisao crnim flomasterom označio je dan kada se počelo računati zimsko i ljetno vrijeme. Njegov sin Dalibor, koji danas vodi urarski obrt u kojem su zaduženi za održavanje javnih satova, tada je imao 11 godina. Još se sjeća, kaže, što je značilo prvo pomicanje sata sa zimskoga na ljetno vrijeme.
– Cijeli dan i noć vozili smo se da bi se sve izmijenilo – priča Dalibor, kojem se posao nije puno promijenio po pitanju obilaska terena u odnosu na ondašnji očev. Zna već napamet što ih čeka kad dolazi do pomicanja sata – u petak popodne prije posljednjeg vikenda u listopadu sjest će u auto i raditi gotovo neprestano do utorka. Potom će od srijede krenuti u obilazak satova koji se nalaze izvan glavnoga grada. Ima ih u Opatiji, Županji, Rovinju, Rijeci, Poreču, na Krku, pa čak i u Dubrovniku, gdje su čovjeka koji održava tamošnju gradsku rasvjetu obučili kako servisirati njihove satove da ne bi morali dolaziti svaki put kad pokoja sitnica zataji. Danas svaki javni sat pokreće matični elektronički kvarcni mehanizam upravljan radio ili satelitskim sustavom, odnosno DCF-om ili GPS-om, što mu daje apsolutnu točnost te automatsko mijenjanje sata, no uvijek se dogodi, kaže Dalibor, da pojedini satovi ne pomaknu kazaljke.
Pogledajte video o pomicanju sata
Elektronika zna “poluditi”
– Moramo obići sve satove bez obzira na automatiku. Svi idu na struju, a ako se dogodi da je nestane, ići će i dalje, na akumulator. Neki su satovi i trideset godina unaprijed programirani, no posla uvijek ima jer elektronika zna “poluditi”, satovi prime krivi signal, automobil ili kamion se zaleti i sruši upravljački ormarić pored sata... Problem su i mravi, ose, pa i miševi, koji se znaju zavući unutra. Rade gnijezda, lijegu jajašca, miševi znaju i pregristi kabel pod naponom od 220 volti. Njima, iz meni neobjašnjiva razloga, ne bude ništa, a naprave štetu – priča Dalibor Lebarović, kojem otac, iako je već dugo u mirovini, još pomaže. Sin je obično na terenu, otac u radnji, a posao funkcionira uz još troje radnika.
U obilazak su krenuli i ovaj vikend, s obzirom na to da se noćas sat pomaknuo sat vremena unatrag, s tri na dva sata. Ovo je možda i posljednji put ovakva praksa. Europska je komisija, naime, nakon što je, temeljem javnog savjetovanja, ukinula obvezno pomicanje sata, dala zemljama članicama EU rok da do travnja sljedeće godine same odaberu po kojem će se vremenu ravnati. Hoće li se u Hrvatskoj pomaknuti kazaljke još 31. ožujka iduće godine, ovisi o tome želimo li da ubuduće na sat gledamo prema ljetnom računanju vremena.
– Kako god bude, mi ćemo imati što raditi. Ovako imamo veliki posao dva puta godišnje, a kad odluka stupi na snagu, opet ćemo morati obići sve satove, jer se moraju sasvim drukčije “naštelati”. Je li ukidanje ljetnog i zimskog računanja vremena dobro, ne znam, valjda gospoda koja o tome odlučuje znaju što rade. Meni je ljepše ljetno računanje jer kasnije pada mrak – priča Dalibor. Satovi se moraju popravljati, dodaje, dok rade, pa se na njih mora paziti i drugi dio godine, dok nema velikih pomicanja. Obvezno se obilaze nakon velikih nevremena, a nije se jedanput dogodilo da su kazaljke stale jer je sat pogodio grom. To se događa na onima koji stoje na velikoj visini, poput sata na Petrovoj crkvi u Vlaškoj, tako da Lebarovići često rade “među oblacima” s urama težine od nekoliko stotina kilograma, čije su kazaljke veličine do dva metra.
– Jednom smo postavljali sat u mjestašcu pored Pule. S dizalicom su došli iz Uljanika kako bi nas podigli radnom košarom, a morali su zatvoriti cijelo mjesto dok posao ne bude završen. Koliko dizalica može ići visoko, govori činjenica da na sebi ima dvije tone betona kao protuuteg – priča Dalibor. Sat na Trgu bana Jelačića na visini od sedam metara tako je, kažu, mačji kašalj, iako se jednom Zlatku dogodilo da se zaledio dok se po ljestvama penjao gore.
– Stao sam i nisam mogao ni gore ni dolje. Onda sam se jedva rukama uspio povući kako bih obavio posao. Pričao sam to jednom dimnjačaru, koji mi je rekao da se i njemu to dogodilo dok se nalazio na jednoj zgradi. Kaže da nije mogao sići dolje dva sata – priča gospodin Zlatko. Lebarovići se brinu o tristotinjak satova smještenih diljem Hrvatske, a svaki izrađuju potpuno sami. Održavaju i meteorološki stup na Zrinjevcu, na kojem svaki tjedan mijenjaju vrpcu koja pokazuje vlagu, pritisak i temperaturu.
– Moramo fizički tamo doći i naviti mehanizme u stupu – priča gospodin Zlatko. Meteorološki stup na Zrinjevcu postavljen je 1884. godine kao dar vojnog liječnika i amatera meteorologa, dr. Adolfa Holzera. Izrađen je od istarskog mramora, a prema nacrtima arhitekta Hermana Bolléa. Meteorološki instrumenti nabavljeni su u Göttingenu, a sat je djelo zagrebačkog urara Königa. U svojoj radnji Lebarovići popravljaju i antikne satove, a neke dijelove, koji se više ne proizvode, moraju sami izraditi. Najstariji sat koji su popravili bio je iz 1812. godine, a od onih koje su sami izradili, najdalje je otišao jedan u Prištinu.
– Bilo je to prije četrdesetak godina, pitanje je je li još “živ” – priča otac Lebarović, koji se više i ne sjeća koliko mu je satova tijekom godina prošlo kroz ruke. No svaki koji su popravili zapisuju u knjižicu, u kojoj piše i njihova “dijagnoza” te sve što o njemu znaju. Tako su zabilježili i priču o satu na Jelačić-placu, koji je Zlatko Lebarović 1960. godine mijenjao s ocem Simeonom uz pomoć ZET-ovih radnika, koji su sat dovezli s kočijom. Zabilježio je to fotoaparatom legendarni Večernjakov fotoreporter Pavao Cajzek, a fotografija još stoji u izlogu u Maksimirskoj.
Popravljaju i antikne satove
– Jednom nam je na vrata došao čovjek koji je radio kao konjušar u ZET-u. Ispričao nam je da je kočijaš koji se vidi na fotografiji Stjepan Krajcar, a zapamtio je čak i ime jednog od dva konja koji su vukli kočiju. Crnome je ime Cvjetko, “radio” je 32 godine u ZET-u, bio je naročito miran – pričaju Lebarovići. Brigu o javnim satovima 1953. godine preuzeo je Zlatkov otac Simeon, prvi sat koji su servisirali bio je na Kvaternikovu trgu, a Dalibor je već šesta generacija urara u obitelji.
– Sat na glavnom trgu, uvezen iz Beča, postavio je 1920-ih Mirko Novak, urar koji je radnju držao u Ilici 24. Danas je ondje prodavaonica slatkiša, a trgovina još jako sliči na radnju koju je držao Novak. Od njega je posao preuzeo Mate Barač, njega je naslijedila kći, nakon koje smo mi počeli s održavanjem – priča gospodin Zlatko, koji je u prostor današnje radnje prvi put ušao s 11 godina. Nekada je ondje bila, po riječima oca Lebarovića, birtija “Sremski podrum”, a na mjestu gdje je danas njihov pult bio je šank.
Sve manje zanimanja
– Tata je radnju otvorio 1947. godine, do 2. svjetskog rata bio je pomoćnik urara Schniedlingera. Tada su satovi iz Švicarske dolazili u dijelovima i ovdje su se sklapali. U Maksimirskoj su, u vrijeme dok smo ovdje došli, bile konjušnice i plotovi, radili su tu kovači i tesari – prisjeća se otac Zlatko, koji je u radnji tako i odrastao, jednako kao i njegov sin, kojemu je bilo sedam godina kad je prvi put počeo tokariti. Sa Zlatkom je Dalibor često, još kao dječak, išao na teren, na kojem su znali biti od jutra do mraka, a društvo je Lebaroviću starijem znala praviti i supruga.
– Svakakvih smo zgoda doživjeli. Sjećam se jednom kad smo došli postaviti sat u Studentski grad u zagrebačkoj Dubravi. Čim smo ga izvadili, u sekundi su nas okružili tamošnji stanovnici, koji su se bunili, ispitujući nas što radimo. Uz natezanje, sat smo postavili, a vrlo brzo nakon toga otišao sam na more na tjedan dana. Kad sam se vratio u Zagreb, u redovitom obilasku primijetio sam da je sat u Studentskom gradu stao. Tek što sam izvadio ljestve, okružila me ista ekipa, no ovaj put svi su bili prijateljski nastrojeni jer su očito prihvatili sat. Bilo je komentara gdje sam dosad, da sat već danima stoji i da su me već bili tražili – priča smiješeći se stariji Lebarović. Tijekom godina Lebarovići su svjedočili sve manjem broju urara i gledali kako se zatvara sve više urarskih radnji, njihovo zanimanje u međuvremenu postalo je deficitarno, a i posljednja generacija urara u Elektrostrojarskoj obrtničkoj školi upisana je 2012. godine.
– Biti urar ne isplati se. Da ne održavamo javne satove, već bismo davno zatvorili. Nitko gotovo više satove ne popravlja, a nekad su ljudi imali jedan sat koji su nosili cijeli život. Danas dosta mladih i ne zna na sat s kazaljkama – priča gospodin Zlatko, dodajući da je to shvatio u razgovoru s učenicima koji su došli na Zagrebački sajam obrtnika, koji se organizira kako bi se osnovnoškolci usmjerili da upišu obrtnička zanimanja. Na sajmu svoje profesije predstavljaju zagrebački obrtnici kako bi učenici konkretnim primjerom vidjeli što znači biti urar, kišobranar, zlatar, kožar...
– Sa zanimanjem su gledali što smo im došli pokazati, no kad sam ih pitao hoće li onda upisati smjer za urara, 50 posto ih je reklo da prvo moraju pogledati što se još nudi, a pola ih je izričito odbilo ikakvu vezu s urarstvom – priča Zlatko. Posao je to, dodaje Dalibor, koji zahtijeva znanje koje obuhvaća puno više profesija od urarske.
– Da bi se izradio i složio jedan sat moramo znati staklarski, bravarski, kovinoklesarski i lakirerski zanat – kaže Dalibor. Tko će preuzeti radnju nakon što on ode u mirovinu, još ne zna, no nade polaže u svoju djecu – 11-godišnju kćer Emu i dvogodišnjeg sina Marka.
Video: Ovako će izgledati rekonstruirani zagrebački rotor
Ovo Zimsko je pravo vrijeme! Tada je u ljeti u 12 sati točno jug-sjever sjene! A da ostane Zimi ovo sadašnje ljetno vrijeme, imali bi u 15 sati mrak! Rađeno je to zbog toga da se ne moramo Voznim redom usklađivati sa Zapadom! A tumačenje da se štedi energija, nije istinito, čak se na ovaj način troši više?! I zbog nekih par "prepametnih" ljudi ne moraju "patiti" cijeli narodi! Zimsko vrijeme treba ostati zauvijek!?