Pokojna i legendarna Milka Babović pisala je o povijesti zagrebačkog sporta, a renomirana voditeljica Helga Vlahović imala je svoju kolumnu "Razgovor s potpisom". Predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac zabilježio je, među ostalim, Zagrepčane koje ne smijemo zaboraviti, a svojim je tekstovima kulturu metropole oživjela i povjesničarka umjetnosti dr. sc. Snješka Knežević pišući o "usnuloj" zagrebačkoj baštini.
Mala knjiga od 140 stranica
Na stotine je tema prošlo kroz dosadašnja 82 izdanja časopisa "Zagreb, moj grad" pod uredničkom palicom Biserke Rajković Salate, a nedavno je taj časopis proslavio i 15. rođendan.
– Časopis je napravljen iz moje velike ljubavi prema Zagrebu, u kojem zapravo nisam bila polovicu života. Ali sam se vratila jer je svuda lijepo, ali doma najljepše. Na pokretanje časopisa nagovorile su me moja mama i najbolja prijateljica Helga – prisjeća se B. Rajković Salata dodajući da su novi brojevi izlazili kad god su im to dopuštale financijske prilike.
Prvih nekoliko godina, ističe, dijeljen je besplatno u kulturnim ustanovama poput kazališta, galerija, muzeja i u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a brojevi se ne bi stigli ni ohladiti, a već bi ih, onako svježe tiskane, čitatelji odmah razgrabili. S vremenom je dobivala sugestije da je sadržaj, ali i papir, prekvalitetan da se ne bi naplaćivao pa se zato on danas može kupiti na kioscima za 20 kuna. Svaki je broj pak kao mala knjiga od oko 140 stranica.
– Ja sam ekonomistica, ali oduvijek sam osjećala veliku ljubav prema povijesti i umjetnosti. Zato sam nastojala da ljudi koji pišu za časopis budu osobe koje su stručnjaci iz tih područja. Zato je Milka bila jedna od prvih koja je pisala. Ona je to tako predano radila. Nabavljala je fotografije, išla u arhive, sve što je trebalo – govori glavna urednica koja je u časopisu okupila desetke stručnjaka iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, liječnike, nutricioniste...
– Iako im je vokabular stručan, poanta je bila da pišu što jednostavnije i razumljivije prosječnom čitatelju – ističe. Puno je ljudi brojeve, dodaje, donijelo njezinoj prijateljici u knjigovežnicu u Martićevoj kako bi na taj način za unuke sačuvali povijest Zagreba. A jedna je hrvatska banka jedan od brojeva pohranila u svoj trezor kako bi se i za sto godina mogao čitati. Časopis je, spomenimo, 2011. godine dobio i preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport da se koristi kao dopunska literatura u nastavi hrvatskog jezika, književnosti, povijesti, likovne kulture, glazbene umjetnosti...
I škola bontona
– Jedan od najdražih brojeva kojeg se rado prisjećam jest onaj koji je izišao u povodu desete obljetnice. Na naslovnici se nalazio toranj bivšeg Agrokora i u svakom prozorčiću bila je po jedna od prethodnih naslovnica časopisa. Izgledao je fantastično – kaže Biserka Rajković Salata. Njezini su fotografi, dodaje, ušli nakon potresa u svaku razrušenu zagrebačku crkvu, kulturnu ustanovu, školu, bolnicu... kojima je bio posvećen 75. broj časopisa.
- Išli smo u Čučerje, Remete, Markuševec... Poslije toga smo išli čak i u Petrinju, kojoj smo posvetili dva broja. Imamo i putopisnih članaka iz zemalja i gradova u kojima sam bila poput Marakecha, Moskve, Sankt Peterburga, Turske... - kaže B. Rajković Salata napominjući kako joj je jako draga rubrika bila "Stranac u Zagrebu".
Časopis je na početku imao i rubriku o bontonu koju je popunjavala sama gospođa Biserka budući da je u Italiji godinama vodila školu bontona.
– Kada sam tek stigla u Italiju išla sam u Milano jednoj grofici na poduku o tome kako se ponašati, primjerice, na svečanim večerama. Bile smo si jako dobre, naučila me svašta i otud je nastala ideja za moj tadašnji posao koji se naposljetku preslikao i u časopis – ističe urednica dodajući kako se nada da će časopis i dalje izlaziti u obujmu i obliku u kojem je izlazio i dosad te da će Zagreb vječno kroz njega živjeti. •
