Bila su to skromna vremena, ali ipak je za Božić na stolu bila pečena kokica. I sve što ide uz to. Obvezna orehnjača i makovnjača, koja mi je omiljeni kolač, a namirnice su se nabavljale sa sela ili predgrađa. Voljela sam kititi bor i dočekati otvaranje poklona, uglavnom sitnica za školu, knjiga ili slikovnica te, naravno, čokolada i bombona – prisjeća se Zdenka Kovačiček blagdana u Zagrebu pedesetih godina u vremeplovu u kojemu se uz pomoć poznatih vraćamo u drugu polovicu prošloga stoljeća kada su bili klinci ili mladi, no dobro pamte kako se slavilo. Naša je glazbena diva, pak, tada bila pučkoškolka koja je bila članica Pionirskog kazališta i s drugom djecom igrala u predstavama zimske tematike.
Domaća pjesmarica
– Sudjelovala sam u “Snježnoj kraljici”, “Zimskoj bajci”, “Priči o medvjediću sa zlatnim zubićem”... I tada je na repertoaru bio balet “Orašar” u izvođenju ansambla ZeKaeM-a, ali redovi za karte nisu se protezali kao posljednjih sezona ispred HNK. Nije bilo ni velikih adventskih slavlja i okićenog grada, već su se božićne pjesme pjevale u krugu obitelji, s kojom sam odlazila i u crkvu pogledati uređene jaslice, čemu sam se uvijek veselila – govori Zdenka.
I modna agentica Tihana Harapin Zalepugin, koja se u Zagreb doselila 1969., za blagdane je u obiteljskom krugu uživala u glazbi.
– Roditelji su bili sjajni pjevači, a tata je majku pratio i na gitari. Bila su to vremena kad se slavilo tiho, u toplini doma. No, sjećam se, kad sam bila djevojčica, da je moj tata glumio Djeda Mraza za svu djecu iz našeg ulaza. I neopisivo finih kolačića jedne susjede, dok je moja majka uvijek pripremala tzv. “panj”, a ja bih krišom “sredila” dio kreme koja se čuvala za premaz – smije se Tihana.
Veselila se i drugim božićnim radostima, poput kićenja bora, i to bombonima u bijelo-srebrnim papirima, a i danas se raduje upaljenim svjećicama, staklenim anđelima koje je već objesila na luster te lampicama po gradu koje je nekad, ističe, ljubomorno gledala u Parizu ili Rimu.
Renomirani redatelj Krešo Dolenčić, pak, kaže kako iz sedamdesetih ima fantastična blagdanska sjećanja.
– Kao prvo, nikad na Badnjak nisam išao u školu premda smo živjeli na Borongaju, gdje je bilo jako puno oficira JNA i glavna je fešta, naravno, bila Nova godina. Nešto bi se izmislilo zašto me nema, ali nisu u školi ni pitali puno. Silno sam se veselio darovima jer doista nije bilo kao danas, da se svako malo nešto kupuje. Pokušao bih po stanu, kad bi mama i tata otišli, pronaći gdje su skrili ono što ću dobiti pod bor. Nikad nisam uspio – prisjeća se Krešo.
I polnoćka je, dodaje, bila obvezna, kao i kolači. Otac mu je iz Podravine, a ondje se, kaže, slavlje bez 15 vrsta kolača ne računa.
– Općenito, blagdanski su dani kod nas bili beskrajno svečani, a najviše se sjećam hrvatskih božićnih pjesama. Posebice u svjetlu današnje gnjavaže s istih 20 američkih hitova koji se vrte na svaka tri metra, dok Hrvatska ima najveći broj božićnih pjesama na svijetu – ističe Dolenčić.
Poklanjale su se sitnice
Jasenko Houra, autor “Ruže Hrvatske“ i još bezbroj hitova Prljavoga kazališta, prisjeća se kako se slavilo u Dubravi predratnih osamdesetih, kada je njegov bend žario i palio scenom.
– Mama je kitila bor i svi smo se spremali za Badnju večer, na koju smo tradicionalno odlazili na polnoćku u crkvu sv. Blaža. Nismo gorjeli od uzbuđenja za darovima, nego smo poklanjali jedni drugima nekakvu sitnicu, važno nam jer bilo da smo zajedno. Šira se obitelj, pak, na Božić okupljala na ručku kod moje tete Nikolete. I dandanas je ostao taj običaj, roditelji su ga prenijeli na nas, a mi se trudimo prenijeti ga na djecu, da slavimo Božić u miru i zajedništvu, što mi puno znači – kaže Jajo.
Lijepe uspomene na topao i veseo dom za blagdana devedesetih pamti i Mija Kovačić, prezenterica Nove TV. Iako su bile male, govori, sestra i ona pomagale su mami u pripremi hrane za Badnjak, za koji se uvijek jeo bakalar.
– Nešto mesnije, naravno, bilo je za Božić, uključujući nezaobilaznu sarmu. Sjećam se i da prije nije bilo ovoliko pucanja, petardi i vatrometa. Prošlih su desetljeća, općenito, neke druge vrijednosti bile puno važnije, a sada smo i sami svjedoci konzumerizma koji smo preuzeli – zaključuje Mia.
Kokica se nikad nije jela za Božić nek purica z mlincima i kiselim zeljem...