Invalidi rada, Domovinskog rata i oni od rođenja u Zagrebu su nepoželjni, osuđeni na život između četiri zida, jer u gradu njima prilagođenih prilaza javnim ustanovama - gotovo da i nema! Rezultat je to Večernjakova testa o tomu na koliko je mjesta i gradskih točaka invalidima omogućen nesmetan pristup i kretanje.
Predblagdanski pokušhp optimističnih invalida da u gradu nabave što im treba ipak je propao. Silno razočarani potužili su se i na naš dežurni telefon:
- Osjećam se kao čovjek trećeg reda u ovom gradu. Svojim kolicima doslovce ne mogu na ulicu, trgovinu, među ljude... Hoće li se ikad itko sjetiti i naših problema?
Pojedinci i udruge nerijetko doniraju invalide, no, podbacio je Grad. U većini javnih ustanova ne postoji invalidima prilagođena pristupna staza, pa im je normalan život u Zagrebu - nepoznanica.
Na glavnu gradsku tržnicu Dolac, primjerice, invalidi ne mogu. Također, ti se ljudi ne mogu ni požaliti na, recimo - prevelik račun za struju, jer im je šest stuba na ulazu u HEP-ovu zgradu u Gundulićevoj i više nego - previše. Mirovine ili socijalnu pomoć primorani su, pak, primati na kućnu adresu jer gotovo ni u jednu banku u gradu ne mogu ući zbog njima nesavladivih prepreka.
Sretni se pojedinci mogu zahvaliti samo mjestu njihova prebivališta, jer invalidi koji žive u blizini Trga žrtava fašizma, primjerice, bez problema mogu ući u Zagrebačku banku, što opet ne znači da su oslobođeni onoga najgoreg u njima, obveznoga višesatnog čekanja u redu. Sreću imaju i oni što žive u blizini Trešnjevačkog placa, pa se svako jutro mogu uputiti u kupovinu na tržnicu.
Više od 80.000 invalida - od kojih se 14.697 kreće uz pomoć hodalice, štaka i invalidskih kolica - snalazi se kako zna i umije, tvrde u Udruzi invalida rada. Mnogi i ne izlaze iz svojih stanova, jer su im za to potrebna barem dva čovjeka koja će im pomoći pri izlasku i ulasku u zgradu.
U gradu su tek na prste brojivi prilazi za invalide. U Poštu na Glavnom kolodvoru, primjerice, svatko od njih može ući i obaviti što treba.
- Najteže je ljudima u kolicima. Oni su primorani stalno biti kod kuće, kao u "zlatnom kavezu". Pa čak i kad uz pomoć obitelji ili prijatelja iziđu, od parkiranih se automobila uopće ne mogu kretati po cestama - smatra umirovljeni invalid rada Igor Bekina.
U mnogim ugostiteljskim prostorima i trgovačkim centrima invalidi u kolicima ispadaju nepoželjnim gostima i kupcima jer od brojnih stuba nikako ne mogu ući. Ipak, primjer ljudskosti dokazuje konobar bistroa Bell u Kustošiji, koji svako jutro poslužuje mladića bez obiju ruku, koji živi u obližnjem Caritasovu centru Jelene Brajše.
- Jednog je dana mladić počeo navraćati, a od tada svako jutro dolazi na kavu. Ulazna vrata otvori nosom, kutiju cigareta i novac drži u torbici oko struka, a kavu pije uz pomoć slamke. Kad poželi cigaretu, izvadim je iz njegove torbice, pripalim mu i ugasim kad popuši. S vremenom sam ga bolje upoznao i shvatio da je dečko stvarno u redu - veli konobar Dado, zacijelo nesvjestan koliko je pomogao susjedu invalidu koji samo želi da ga okolina prihvati.
D. Klobučar, T. Jokić
