Kad se, makar i usputno, uslikaš s nekim od političara i ta fotka procuri na telki ili u novinama, onda zbilja nema sredine. Ili se odmah lijepe za tebe i otvoreno ljube, ili te mrze i otvoreno blate i pljuju. Prvo kaj mi po tom pitanju pada na pamet da se pitam, i da vas pitam, je li moguće da su naši političari toliko važni i vrijedni da nam oni u našim životima mogu biti bilo kakav
uzor i jedinica za bilo kakvu mjeru. Ima, naravno, i iznimaka.
S dvojicom bivših predsjednika imal sam se čast slikat, ali ne zato kaj sam neki važan faktor, sačuvaj bože.
Nego prije zato kaj sam se našel u pravo vrijeme na pravom mjestu. I tu je već bila oštra podjela na tuđmanovce i na mesićevce. A kad sam se na posljednjim predsjedničkim izborima oglasil kak prvi put u životu imam mlađeg predsjednika od sebe, smjesta bi me dočekali kao prevrtljivca i prodanu dušu. Bez obzira kaj sam odmah dal do znanja da novo ustoličenog predsjednika Josipovića nisam imal priliku osobno upoznati.
A posebna priča je gradonačelnik Bandić. Otkud tolika količina mržnje, nije baš lako shvatiti. Pogotovo kaj su na račun gradonačelnika prije nego se natjecal za predsjednika, stizale tolike pohvale za sve kaj je u gradu napravljeno. A valjda je nekaj i napravljeno, jer su mi stizale poruke da gradonačelnika pozdravim, da mu zahvalim. I čak da mu umjesto njih dam pusu. Najglasniji su bili susjedi novouređenog Bundeka, koji su jezero odmah prozvali Bandek. Pa kad je otvoren bazen u Utrini. Pa, kad je reguliran i reprezentativno uređen zapadni prilaz gradu, s magistralnom Zagrebačkom avenijom i denivelacijom okretišta za trgovačku Škorpikovu ulicu. I kad smo, nakon pustih godina čmarenja otvorili tržnicu Kvatrić. I kad smo pustili tramvajsku prugu za Dubec. I kad su onu tramvajsku starudiju počeli mijenjati gradski ljepotani od tzv. niskopodnih tramvaja (u prometu ih je već više od sto i trideset!).
Isti ljudi koji su gradonačelniku zbog toga pljeskali, sad idu tak daleko da mene pretvaraju u kolateralnu žrtvu, i to samo zato kaj se “slikam s Bandićem”. A s gradonačelnikom me eventualno mogu slikati samo u mojem stalnom maksimirskom društvu s kojim već dvanaest godina dijelim nedjeljnu kavu. I gdje je Bandić zbilja rijetki gost. Za razliku od stalnog postava koji čini jedan od najtrofejnijih gospodarstvenika (Luka Miličić iz Dalekovoda). I poznati makroekonomist i jedan od čelnih ljudi Udruge poslodavaca (Ivan Miloloža iz Munje). Pa medicinske legende (prof. dr. Mirko Gjurašin, doc. dr. Ivan Fattorini, prof. dr. Joško Palladino, prof. dr. Boris Labar). Pa poznati akademski slikar (Antun Mateš). Medijski eksponirani sveučilišni profesor i politički analitičar (Slaven Letica). Boksački olimpijac (Damir Škaro). I drugi kojima se ispričavam što ih ne spominjem. Ali i spomenuti očito nisu važni. Važni su samo političari. S politikom smo čist zatrovani. I mazohistički ovisni o njoj. A kaj se gradonačelnika Bandića i mene tiče, ne, nemam broj njegovog mobitela, ako vas je to zanimalo...
Milčecova je sreća što uskoro idem u mirovinu. Samovoljno bih ga izbacio iz školske lektire. Tko bi mogao slutiti da je ovakav ljigavac. Kameleon. Vodi kampanju poslije one sramotne i protuustavne inauguracije. Bolje bi je bilo zvati uguracija. Gdje su mu nestale lijepe riječi prije predsjedničkih izbora? A sve je ovo postojalo i tada. Meni ljigavo.