Izvještaj o napretku digitalne transformacije Hrvatsku svrstava među zemlje s vrlo skromnim napretkom na ovom području, gdje joj društvo čine Bugarska, Grčka, Mađarska, Letonije, Poljska i Rumunjska, i prilično daleko od vrha popisa na kojem su zemlje poput Danske, Finske, Njemačke i Švedske.
Ovakav plasman Hrvatske ne iznenađuje, naročito kada se imaju na umu zaključci koji direktno ili indirektno naglašavaju nedostatak nacionalnih strategija i konkretnih poteza. Rezultati mjerenja u slučaju Hrvatske pokazuju vrlo velike varijacije između pojedinih područja – primjerice, Hrvatska ima nešto bolje, barem prosječne rezultate u području poduzetničke kulture i e-Leadershipa, ali su rezultati u područjima digitalne infrastrukture, integracije digitalnih tehnologija i naročito području investicija i lakog pristupa kapitalu jednostavno porazni i pokazuju da se na pojedinim područjima uopće još nismo pomaknuli s početne točke.
Loši rezultati u spomenutim ključnim elementima digitalne transformacije sugeriraju da Hrvatskoj nedostaju čvrste i provedive javne strategije i javne politike na nacionalnoj razini te da su područja u kojima Hrvatska ipak ide naprijed – poput poduzetničke kulture i e-Leadershipa – zapravo ona u kojima pojedinačna, privatna inicijativa “vuče” naprijed. Autore izvještaja ovaj podatak da Hrvatska nije spremna na korake koji bi se događali sustavno i aktivno navodi na zaključak da Hrvatska trpi na područjima koja traže velike investicije na nacionalnoj razini, poput digitalne infrastrukture i temeljitih promjena u načinu na koji se upravlja tržištem rada.
Međutim, mislim da nas takav zaključak zapravo može navesti na pogrešan dojam da u Hrvatskoj nema sredstava ni spremnosti za ulaganja na tom području. Problem nije u tome, jer mnogi su ključni igrači na tržištu, poput telekoma ili ozbiljnih informatičkih tvrtki, zainteresirani i spremni na znatna ulaganja, ali im izostanak javne podrške, nepotrebna regulatorna ograničenja i nejasna nacionalna strategija takva ulaganja čine poslovno rizičnima.
Izvještaj u svojem poglavlju za Hrvatsku naročito naglašava kako rezultati u području e-Leadershipa zapravo predstavljaju prilično solidno postignuće budući da najvećim dijelom nisu rezultat formalnog obrazovanja, već svjesnog ulaganja onih pojedinaca i tvrtki koje u tim ulaganjima vide svoje strateške prilike u digitalnoj ekonomiji. Obrazovni programi poput našeg e-Leadership MBA programa, koji je uspješno pokrenut na Visokom učilištu Algebra i koji predstavlja jedan od rijetkih programa ove vrste u Europi, dobar je indikator da interes za usavršavanje na području digitalnog liderstva i digitalne transformacije postoji i među pojedincima i u privatnom sektoru.
Zanimljivo je primijetiti da se slični rezultati o nedostacima digitalnog razvoja Hrvatske mogu iščitati iz redovitog DESI (Digital Economy and Society Index) za 2017. gdje je Hrvatska ponovno među zemljama u kojima proces digitalnog razvoja kasni u odnosu na europski prosjek, što znači da se isti zaključci o digitalnom napretku Hrvatske jasno nameću neovisno o metodologijama kojima se istraživanja koriste.
Nedostaci i područja koja su u ovom izvještaju o digitalnoj transformaciji apostrofirana kao ona koja značajno zaostaju za ostalim zemljama Europske unije nisu, međutim, ona koja se mogu riješiti i sanirati kratkotrajnim i brzim mjerama. Nedostatak digitalnih vještina kod građana (što potom dovodi i do sporih procesa digitalne transformacije u javnom, ali i privatnom sektoru), odnosno nedostatne mogućnosti pristupa investicijskom kapitalu na nedovoljno razvijenom financijskom tržištu odreda baš su područja na kojima su uspješne zemlje zahvaljujući provedivim nacionalnim strategijama i javnim politikama izgradile svoje liderstvo u digitalnoj transformaciji. Ne bismo se smjeli zadovoljiti rezultatima po kojima smo samo u dva spomenuta područja, poduzetništvu i e-Leadershipu, tek na europskom prosjeku, a u preostalih pet daleko ispod njega.
>> Japan je izradio svoju strategiju za društvo 5.0
>> Kompetitivnost visokog obrazovanja
Ovaj članak je već danas bio, ali posto nije o ustašama i partizanima nikome nije bio previše interesantan pa ga opet ponavljaju, valjda sa nadom da ce ga netko konačno i pročitati..