Za Rona, Sida i Meg
Peti je dan što smo ovdje i ponestalo je paštete od tune. David je pretresao cijeli ruksak i zavitlao ga u stijenu kad nije našao ono što je želio. Zatim me prostrijelio pogledom, smotao se na bok na ručniku i zaspao bez riječi. Znam da to nije normalan način na koji bi se tridesetšestogodišnji muškarac trebao ponašati, ali kako dani odmiču prisiljena sam redefinirati pojam normalnog svako malo.
Sjedam na žal i uranjam noge u more. Nije prošlo niti devet ujutro, ali sunce je već toliko grijalo da su kapi mora za tili čas ishlapjele, ostavljajući čipkaste uzorke soli po mojim listovima. Bilo bi vrijeme da poslušamo Amerikance i napravimo klimatsku kupolu nad Europom; kupaći kostim koji sam kupila izblijedio je iz tamne u svijetlo zelenu već drugi dan, baš kao i Davidove hlače za kupanje i ručnik na kojem leži. Gledam ga dok spava; gotovo se i ne miče, jedino se po nečujnom podizanju i spuštanju izgorjelih leđa može prepoznati da diše. Što ga dulje gledam to me više bode u oči; David je inače najnemirniji spavač kojeg znam. Dok nisam razvila određene strategije, budila bih se kraj njega u modricama. Doduše, zadnje smo se vrijeme rijetko budili zajedno, ali to je bio i smisao iza ovog izleta.
U srijedu se vratio s posla i s vrata obznanio da u petak idemo na izlet. Otočić znan kao Crveni otok, sjeverni Jadran, početak lipnja i nas dvoje. Nisam mogla odlučiti jesam li više iznervirana, reći u srijedu da putujemo u petak, tipično Davidovski, ili oduševljena, naposlijetku ovo će nam biti prvi zajednički izlet. Upoznali smo se netom što je David dobio posao i u naredne tri godine koliko smo zajedno sve je bilo podređeno njegovom napredovanju. Nije bilo novaca ni vremena za izlete, a zadnje je vrijeme i sve manje vremena za nas. Moj posao lektorice dozvoljava rad od kuće, ali David kao nadzornik u nuklearnoj elektrani mora biti na terenu. Zbrojite dva i dva, dodajte prekovremene sate koji su se zaredali zadnjih mjeseci i sasvim je jasno što mi je ovaj izlet značio. S druge strane, ovo mi je bio drugi put da putujem teleportom.
Prvi put sam putovala kao dijete, jedva da se i sjećam ičega osim toplog ljubičastog svjetla za koje sam jedva stigla pomisliti kako lijepo grije kada je naglo prestalo, a mama, tata, sestra i ja sjedili smo zavezani za ista udobna sjedala kao i pred trenutak, samo ovaj put ne u Zagrebu, nego u Beču. Šetali smo besciljno cijeli dan, moji su roditelji malo pričali, a puno se smijali i nekoliko smo se puta izgubili. Kada je došlo vrijeme za povratak kući, zaspala sam u zelenom sjedalu još prije nego su nas ljupke hostese stigle zavezati. Prespavala sam cijeli put kući od stanice teleporta; put je trajao neizmjerno dugo u usporedbi s onim od Zagreba do Beča.
David je stariji od mene i pamti Proglas o zabrani motornih vozila koji je slijedio usavršavanje teleportacije. Teleportacija je siguran i revolucionaran način putovanja, David se sjeća kako je govorio sijedi političar. Atmosfera je zagađena fosilnim gorivima koje spaljujemo, na cestama pogibaju ljudi i životinje, brodovi uništavaju to malo životinjskih vrsta koje su opstale izvan ribogojilišta; vrijeme je za promjenu. Teleporti su postali sve dostupniji i gotvo svi gradovi su imali barem dva-tri strateški raspoređena; ništa više nije bilo daleko. Sve su unije i savezi potpisale proglas, uz nekoliko izoliranih iznimaka; kruže glasine da su u Sjevernoj Koreji još u upotrebi autobusi. Šest mjeseci kasnije David je stajao uz svog oca i gledao kako avioni, deseci njih, zadnji put u povijesti legalno polijeću. Njegov je otac prije Proglasa bio pilot.
Postoji fotografija mene kraj električnog Volva za kojeg su moji roditelji štedjeli godinama. Kad je došlo vrijeme da se ga cijelog prodaju za izradu naselja za beskućnike, roditelji su to učinili teška srca. Gledala sam u više navrata dokumentarce o takvim naseljima; ljudi umjesto u neboderima žive u trajektima, škole se održavaju u trupovima Boeinga, a tisuće šarenih automobila služe kao vrtne sjenice, skloništa za životinje i slično. Izgleda predivno, kao nečiji šašavi san.
David se probudio. Polagano se okrenuo na drugi bok i zagledao se u mene. Nakon nekoliko predugih minuta trznuo i ustao: „Idem u vodu.“ Elegantno je skočio na glavu, jedva uznemirivši površinu vode. Zaplivao je prema horizontu leptir stilom, nestajući i izranjajući. Povukla sam se u hlad i izvadila šahovsku ploču koju smo ponijeli; htio me naučiti igrati. Svuda oko mene je tolika tišina da mogu čuti Davidove ruke kako ritmično sijeku površinu vode. Okrenula sam glavu i dopustila mislima da se oblikuju u ono što si nisam htjela izgovoriti; David nikad nije naučio plivati.
Bacila sam pogled na mobitel, sad već iz puke navike. Beskorisna plastika, baš kao i postolje teleporta u kućici niže niz luku. Bio je kratak spoj, tvrdio je David kad je ljubičasto svjetlo uređaja nastavilo gorjeti i nakon što smo sišli s postolja. Gorjelo je tako par trenutaka, začulo se zujanje i pucketanje, nakon čega se sve ugasilo i utihnulo, zajedno s mojim i Davidovim mobitelima. Crveni otočić bio je udaljen svega pola sata nekadašnjim brodovima i minutu nekadašnjim avionima, ali danas je jedini način za doći do njega bio sada mrtav starinski teleport marke Fort. A bez mogućnosti komunikacije s ostatkom svijeta, jedino što možemo napraviti je čekati.
On izlazi iz vode, otresa glavu i liježe na ručnik. Ukočeno gleda u nebo, kao da se natječe s nemilosrdnim suncem u tome tko će prvi trepnuti. Nesvjesno prinosi još slanu ruku usnama i počinje gristi nokat na palcu. Ja pomičem konja u L; to je jedini potez koji znam. Moj bijeli konj prolazi cijelu ploču nespretnim uglatim skokovima, dok moj vitez lijevo od mene pljucka ostatke svojih noktiju.
Ne mogu ne razmišljati i to je glavni problem otkada smo zarobljeni ovdje, otkada je David u bijesu zavitlao mobitel u zid, otkad je promijenio preferencu vrsta paštete, naučio plivati i počeo gristi nokte. Nemam ništa za raditi osim razmišljati, a znate i sami kakve sve misli padaju na pamet dokonom umu. Ne mogu se ne prisjetiti svih teorija zavjere koje kruže internetom, gluposti većinom, onakve kakve se uvijek pojave u simbiozi sa svakom novom teorijom; avioni su ostavljali chemtrailse i tako nas kontrolirali i trovali, preko društvenih mreža nadzirale su nas tajne službe, a teleporti...
Pa, na raznim se forumima javljaju ljudi koji tvrde da je teleportacija promijenila njih i njihove bližnje. Sjećanja koja nisu njihova, loše navike koje nisu sami usvojili, neki su čak krivili teleportaciju za porat nasilinih zločina zadnjih godina. Naposlijetku, sve to preslagivanje čestica u drugoj dimenziji i vraćanje ih naoko neštećene u ovu mora imati neku grešku. Toliko ljudi koristi teleportaciju danas; čestice se mogu i promiješati, zamijeniti i tko zna što sve ne.
Gluposti, ponavljam sama sebi dok pokušavam složiti figure u početni položaj na ploči i ne razmišljati o Davidovoj nobično izduženoj sjeni koja pada preko ploče i mojih leđa. Nisam ni primijetila kad je ustao, kako je došao, ne znam zašto samo stoji. Njegova je sjena prekrila sve bijele figure. Ne okrećem se, ne dižem pogled, čvrsto stišćem oči i jedino što mogu je tiho šapnuti:
„Nemoj, ljubavi. Molim te.“
