Pripreme za odmor, pa još ako je u inozemstvu i u vrijeme korone, sve su samo ne jednostavne. Koja zemlja dopušta ulazak strancima, za koju treba test za COVID, za koju 14-dnevna izolacija... No, za Japance koji žele otputovati na jedno od desetak odredišta u svijetu, u Italiju, Francusku ili na Havaje, proces ne može biti jednostavniji. Kad uplate odmor, potrebno je samo dovesti se do međunarodne zračne luke Ikeburoko i avantura počinje.
Ali taj aerodrom ne postoji, rekli bi poznavatelji avijacije i Tokija koji znaju da je Ikeburoko dio grada poznat po restoranima i trgovačkim centrima. I bili bi djelomično u pravu. Ne postoji na način na koji smo navikli jer je agencija First Airlines specijalizirana za turizam u virtualnoj stvarnosti (VS). Ključna komponenta turizma sastoji se od traženja dubljih emocionalnih i osobnih veza sa svijetom koji nas okružuje, a kao perjanica “ekonomije iskustva” temelji se na stvaranju uspomena.
Više od 72 posto milenijalaca radije troši novac kako bi sudjelovali u nečemu, nego na materijalne proizvode, a predviđa se da će iskustva bivanja na određenim lokacijama po izboru korisnika u sljedeće dvije godine postati industrija od 12 milijardi dolara. No ne odvijaju se sva iskustva putovanja u stvarnom svijetu. Evolucijom tehnologije VS-a turizam sve više postaje mješavina fizičkog i virtualnog svijeta. Pretpostavlja se da će pandemija korone, ograničavanje putovanja, oprez koji će pratiti ljude i nakon završetka pandemije, sve veća svijest o zagađenju okoliša i o neodrživom turizmu na nekim lokacijama dati novi poticaj razvoju VS-a i pristupu dosad zatvorenim i ugroženim svjetovima, od dubina oceana do Himalaja, te omogućiti ljudima da svladaju za njih nepremostive fizičke barijere kako bi uživali u nekom odredištu.
Japanci već “putuju”
Iako japanska kompanija First Airlines samu sebe opisuje kao prvu virtualnu zrakoplovnu kompaniju na svijetu, dio iskustva ostao je u realnom svijetu – vrlo je vjerno rekonstruirano ukrcavanje u zrakoplov te kabina zrakoplova A 310 s originalnim sjedalima iz “umirovljenog” modela aviona. Putnici će za sjedalo u ekonomskoj klasi platiti 6200 jena (oko 370 kuna), a za poslovnu klasu 400 jena više. O njima će brigu voditi bivše stjuardese ponavljajući im sigurnosne upute dok ne počne polijetanje, praćeno zvučnim i vizualnim efektima. Kad “zrakoplov” dosegne ciljnu visinu i brzinu i počne kliziti među oblacima, stjuardese će poslužiti obrok. “Putujete” li u Francusku, na tanjuru će se naći dimljeni losos, juha od luka, foie gras i gâteau od čokolade. Za “putnike” u Italiju pečena svinjetina i tiramisu, a za one na “putu” na Havaje škampi i školjke. Odredište se razgleda iz zrakoplovne kabine, a na raspolaganju su tri uređaja – zaslon, iPad i VR naočale. Na zaslonu se vrte snimke grada, sadržaj na iPadu osobni je obilazak s pomoću Google StreetViewa, a naočale simuliraju iskustvo kretanja pogledom od 360 stupnjeva.
Avantura, odnosno simulirano putovanje, kombinacija fizičkog i virtualnog, traje dva sata. Japanska tvrtka dobro je prepoznala nedostatke koji još postoje u putovanjima u virtualnoj stvarnosti i kompenzirala ih fizičkim elementima. Virtualna stvarnost i njezino korištenje u turizmu nisu novost. Na početku velikog vala uzbuđenja VS-om, kad je Facebook 2014. kupio dionice Oculusa, kompanije koja je izbacila VRS naočale, prvenstveno za gejmere, pokrenula se debata koliko će trebati da virtualni turizam zamijeni potrebu za fizičkim putovanjima. No ta se pretpostavka nikada nije ostvarila. Naravno da ima iznimaka, poput poslovnih ljudi koji redovito “rone” u oceanu i tako se opuštaju ili britanske umirovljenice, 80-godišnje Dorothy Howard. Mark Zuckerberg za nju je slučajno doznao kad se javila ekipi za podršku tražeći rješenje za tehnički problem koji je imala s Oculusovim naočalama za VS i toliko mu se svidjela da ju je spominjao na svojim predavanjima. Dorothy je, kad joj je zbog artritisa postalo preteško putovati na odmor u Cheshire i ondje plesti, kupila VS set od 400 funti i dane provodila “putujući” kroz Egipat, Australiju i Indiju, ronila je s kitovima, a kao zaljubljenica serijala Zvjezdane staze, upustila se i u svemirska istraživanja. U korištenju VS-a i stvaranju bogatih virtualnih svjetova već dugo prednjači industrija videoigara.
Ubisoft, tvorac popularne akcijsko-avanturističke igre Assassin’s Creed Origins, angažirao je povjesničara i tim egiptologa kako bi stvorio verziju drevnog Egipta toliko vjernu da je čak predvidio otkriće tajnog predvorja u Velikoj piramidi 2017. Igra također ima način obilaska, tako da igrači mogu istražiti Egipat iz doba Kleopatre s virtualnim vodičima umjesto neprijatelja, vitezova templara. “Turizam” u igrama toliko je uzeo maha da su potkraj prošle godine Rough Guides ponudili istraživanje lokacija u Xbox igrama. U međuvremenu, proizvođači svih vrsta traže nove načine da korisnike urone u lokacije i iskustva, od Googlea – čija aplikacija Expeditions uključuje VR ture Međunarodne svemirske stanice do Nacionalnog muzeja Iraka. Tehnologija VS-a još je ograničena, barem ona za najširi krug korisnika. I dalje se temelji na vizualnom, što i jest logično jer 80 posto podražaja dolazi vidom, s dodatkom slušnog, ali odsutnost dodira, mirisa i okusa nedostaje da se iskustvo digne na višu razinu i VS približi stvarnosti. Dr. Ian Pearson, vodeći britanski futurist, inženjer, autor i izumitelj iz tvrtke za futurističko savjetovanje Futurizon, predviđa brojne inovacije koje će virtualnu stvarnost učiniti privlačnijom u ne tako dalekoj budućnosti. Posebno je entuzijastičan kada je riječ o “aktivnoj koži” preko koje će korisnici moći doslovno osjetiti odredišta, što bi se moglo realizirati već za desetak godina. – Već možemo napraviti toliko male tranzistore da mogu prodrijeti kroz kožu. Mogli bi se raspršiti, poput tinte, a zatim poslati signale našem živčanom sustavu i tako manipulirati senzacijama, osjetiti toplinu sunca i hladni povjetarac na plaži na Maldivima ili hladni mramor Taj Mahala – kazao je Pearson za BBC.
Čak i prije toga, tvrdi, u širu bi upotrebu mogle doći kontaktne leće za proširenu stvarnost (AR) koje će koristiti postojeću tehnologiju kako bi fizičkim prostorima dale različita digitalna svojstva, primjerice pretvarajući dnevne sobe u barove. Neki istraživači rade na sve impresivnijim VR značajkama, uključujući haptička odijela koja bi s poboljšanim osjetilnim iskustvima videozapis Amazonije ili Antarktike mogle učiniti realističnijim. No pravi napredak predviđa 50-ih godina ovog stoljeća. Vjeruje da ćemo do tada moći prenijeti svoj um u kibernetički prostor s pomoću nanouređaja povezanih s našim sinapsama, dopuštajući tako našem mozgu da “naseljava” novu vrstu potpuno funkcionalnih humanoidnih robota koji nas učinkovito pretvaraju u nadljude. – Moći ćete se logirati u Velikoj Britaniji i odabrati svog robota u Australiji, nastaniti se u njegovo tijelo i učiniti sve što može čovjek pa i više, brže razmišljati i imati veću memoriju, tako da će uspomene s putovanja trajati dulje – kaže Pearson. Čini se da ljudski mozak posjeduje mehanizam sličan VS-u koji nam omogućuje da proživljavamo zamišljena iskustva. Dio svog budnog života provodimo razmišljajući bilo o prošlosti ili budućnosti i ne obraćamo pažnju na trenutačni svijet oko nas. Kad smo uključeni u takva mentalna lutanja, mozak obrađuje i procjenjuje mentalne slike istim neuronskim putovima kojima se koristi za primanje podražaja iz stvarnog svijeta. Dakle, zamišljena prošlost ili budućnost mogu pobuditi emocije i osjećaje slične onima kada reagiramo na svakodnevni život.
Dobro je i za zdravlje
VS može izazvati te iste osjećaje. Virtualni svjetovi koriste senzornu stimulaciju i živopisne slike kako bi generirali autentična iskustva. Uronjavanje u tim okruženjima može dovesti do dubljeg razumijevanja mjesta ili događaja nego puko čitanje o njemu ili gledanje slika. Postoje dokazi da virtualna stvarnost može kreirati apsorpciju ili takvo stanje pozornosti koje dovodi do osjećaja “prisutnosti” ili “bivanja tamo“. Na primjer, nakon VS turističkog iskustva Velikog koraljnog grebena, sudionici su kazali da osjećaju opuštenost sličnu onoj u stvarnom životu. VS turizam također bi mogao pomoći u poboljšanju zdravlja jer dugo radno vrijeme može dovesti do anksioznosti i depresije. Istraživanje pokazuje da boravak na otvorenom potiče opuštanje, a kratke stanke koristeći VS iskustva mogu preslikati taj učinak. No, postoji i druga strana priče. Turisti nisu lokalni stanovnici i nisu poslovni putnici. Oni su na putovanjima obično manje usmjereni i više usredotočeni na nova iskustva i otkrića. – Takvo što se ne može stvoriti u virtualnoj stvarnosti – kaže Erick Ramirez, filozof sa sveučilišta Santa Clara koji proučava VS. Budućnost virtualnih putovanja uspoređuje s klasičnim misaonim eksperimentom filozofa Roberta Nozicka i njegovim “strojem za iskustva”. U tom scenariju tehnologija je toliko napredna da se možemo priključiti na stroj koji ćemo unaprijed programirati da generira samo ugodna iskustva. Filozof smatra da bi većina ljudi odbila tako živjeti jer nas ne zanima samo ili uglavnom zadovoljstvo. Želimo da naš život ima neku objektivnu vrijednost. Na primjer, ne želimo biti zadovoljni samo mišlju da smo napisali dobar roman, želimo napisati dobar roman. Želimo da postignuće bude stvarno i želimo stvarno biti oni koji ga čine.
– Ne želimo samo raditi neke stvari, želimo biti ti koji odlučuju što ćemo raditi. Na osnovnoj razini, virtualno putovanje konstruira netko drugi te nam ga isporučuje. Svijet vidimo samo u onoj mjeri u kojoj ga je netko drugi uspio snimiti i osmisliti – kaže Ramirez. Takve vođene turneje su poput turističkog aranžmana u kojem potpunu kontrolu nad turistom ima njegov vodič. A potreba čovjeka je da istražuje i luta, da je znatiželjan i da se ne kreće pravocrtno. Taj dio, zasad, virtualna stvarnost ne može zadovoljiti.
