Natočivši još jednu čašu viskija, zavalio se u svoj plavi kožni naslonjač. Gledao je neki film iz dvadesetih. Iako se kretao brzinom od dvjesto kilometara na sat ništa nije osjetio niti čuo. Novi pametni automobil kojega si on i malen broj drugih mogu priuštiti, pružaju najugodniji mogući prijevoz.
Ariel, inteligencija koja je upravljala njegovim automobilom inače ne bi tolerirala ovako brzu vožnju sporednom šumskom cestom, ali je Darius svojim novcem našao stručnjake koji su zaobišli neka ograničenja.
Još jedan slatkast gutljaj jakog viskija prekinulo je naglo kočenje. Piće je izletjelo iz čaše i prolilo se po skupocjenom interijeru te još skupocjenijem odijelu. Srećom, skupocjeno odijelo podrazumijeva nano vlakna koja su odbila upijanje tekućine.
„Što to dovraga radiš Ariel?“ povikao je Darius.
„Dogodila se nesreća. Iznenadni sudar s pješakom. Šansa od devedeset osam posto da je pješak usmrćen“
Darius je bio u nevjerici. Čvrste ruke prošlosti su mu počele stezati vrat. Trnci su mu prošli kroz prste. Ostavio je čašu.
„Nisam osjetio nikakav udarac“, protestirao je Darius. Pokupiti čovjeka s dvjesto na sat? Nema te izolacije koja bi utišala zvuk ili smanjila vibracije. Ariel je šutjela.
„Makni film sa zaslona“, naredio je, a Ariel je ugasila film. Prednje se staklo počelo piksel po piksel rješavati crne boje otkrivajući cestu pred njime. Nije vidio ništa unatoč jakim svjetlima.
„Pa tu nema ničega“, rekao je Darius više sebi u bradu nego Ariel. „Pokaži mi snimku“
Staklo se sada zacrnjelo piksel po piksel i počela je snimka. Vožnja je izgledala normalno. Darius nije vidio ništa. „Pa stvarno nema ničega“, ljutito je rekao.
„Ovo je čista snimka. Snimka s dodanom analitikom jasno prikazuje sudar“
Ariel je ovoga puta pustila snimku popraćenu raznim informacijama o vožnji koje je prikupila. Sekundu prije udarca su se nasred ceste pojavila dva velika zelena pravokutnika koji simboliziraju kako je Ariel ustanovila da se ispred njih nalazi pješak.
„Učinilo ti se. U pitanju su neke čudne sjene. Tu nema nikoga“
„Izračun je točan devedeset dva posto. Podsjećam kako je sedamdeset pet posto legalna granica naglog zaustavljanja. Daljnji izračuni potvrđuju sudar“
Darius se primio za glavu. Ovo je trebalo biti mirno i opušteno zagrijavanje pred izlazak, a ne svađa sa računalom. Da je bar zahtijevao i gašenje ostalih funkcija kada je već platio hakiranje sustava.
„U tom slučaju pusti me van i otključaj prvu pomoć“, osorno je rekao.
Ariel je šutke ispred njega otvorila pretinac s malom torbom za prvu pomoć. Ne bi ga ni pustila van bez nje.
„Nemojte se udaljavati od vozila, molim pričekajte dolazak policije“, napomenula je na što je Darius samo frknuo.
Čekanje plavaca će potrajati, bio je na ne tako pristupačnoj prečici.
Izašao je van na mirisan ljetni zrak. Obišao je oko automobila. Nije bilo ni traga pješaku. Zapravo oko njega nije bilo ničega osim šume i, sudeći po zvukovima, tisuća cvrčaka. Počeo je hodati dužinom osvijetljenog područja. Stao je na mjestu koje je procijenio kao rub između tame i svjetla.
Um je poput pametnog automobila. Osjetila su senzori, a mozak je glavno računalo. Tako su osjetila primila informacije o mjestu na kojemu se Darius nalazi, o mirisima i zvukovima oko njega koje je mozak potom pokušao shvatiti. Mozak često uspoređuje podražaje s prijašnjima, pokušava naći neki smisao. Nije ni čudo da je počeo vrtjeti snimku, sjećanje na događaj koji se dogodio prije trideset godina u uvjetima sličnim ovima.
I te je noćio pio. Tada je on bio iza volana, nije bilo Ariel, a ispred njega se našla majka s djetetom. To je moglo pokopati njegov politički uspon, ali i ostatak života. Njegovi stranački prijatelji su se pobrinuli da alkotest bude negativan. Da reflektirajući prsluci koje su žena i dijete nosili netragom nestanu i da se prikaže kako su hodali posred ceste. Nevjerojatno je kako su mu uspjeli spasiti guzicu.
Do tada, ali i poslije tog događaja nikada više nije tako dobro reagirao. Kao stroj. Kao pametni automobil. Bio je tako pribran i pametan. Nazvao je svoje prijatelje prije nego što je nazvao ikoga drugoga.
Okrenuo se prema autu i ugledao crnu figuru. Svjetlost se pojačala i zaslijepila ga na trenutak. Srce je počelo ubrzano kucati. Grlo mu se osušilo.
Dodir na ramenu. Mora da se zanio s viskijem u autu. Ali, priviđanje je jedno, dodir je drugo.
Ispustio je neodređen zvuk jeze i potrčao natrag u sigurnost.
„Analiziraj sve što trenutno vidiš“, naredio je panično stišćući naslone za ruke na sjedištu.
Na ekranu su se pojavile rešetke i grafovi, linije i slova koja su označavala analizu u punom jeku. Darius je panično gledao po autu, gledao je kroz svako staklo i pratio stanje sustava.
Okrenuo se prema naprijed. Falilo mu je kisika, imao je osjećaj da mu se vrti u glavi. Pokušao je otvoriti vrata, ali nije uspio.
„Otvori vrata, ne mogu disati!“
„Količina kisika u automobilu je dostatna za normalno življenje. Zbog alkoholiziranog stanja vas ne mogu pustiti van. Opasnost od bijega vozača je osamdeset pet posto“
„Gdje samo vadiš te postotke? Zašto si me prije pustila van? Pusti me van!“ Ariel je šutjela. Dariusu nije bilo jasno što se događa. Situacija u kojoj se nalazio nije imala smisla. Nije čak bila niti normalna. Je li moguće da je Ariel poludjela?
Panika je dostizala vrhunac. Disao je sve teže. Čuo je razne zvukove koji prate analizu. Preko zvučnika je čuo i cvrčke kako cvrkuću. Kao da se ništa posebno ne događa. Prašina se ljeskala na svjetlu farova. Vid mu se mutio, bilo mu je slabo. Manjak kisika. Darius je u sebi proklinjao inženjere koji su odlučili hermetički zatvarati aute i strojno upuhivati zrak samo kako bi smanjili vanjske zvukove.
Senzor je očitao, Ariel analizirala, a ekran pokazao jedan pravokutnik. Ariel je šutjela. Pojavio se još jedan pravokutnik, a tren poslije ispod njih nekoliko malih kvadratića tvoreći dvije linije.
Noge.
Darius je ugledao otiske stopala. Mora da ludi. Još kvadratića.
„Analiziraj“, oštro je naredio Darius.
„Sudionik prometa, pješak. Čovjek“
„Analiziraj ponovo!“
Svjetla su se počela paliti i gasiti. Kvadratići su bili tik ispred automobila.
„Analiziraj ponovo glupačo!“
„Nepoznato živo biće“, izrekao je njen ravnodušni robotski glas.
Razgoračio je oči i smrknuo se. Osjetio je kako mu suze klize niz obraze. Svjetlo se opet ugasilo i tako ostalo.
„Nisam ih htio ubiti. Bilo je slučajno. Pusti me van“, prostenjao je.
„To sada nije bitno“
Držao se za koljena i ljuljao. Ništa nije vidio, a čuo je samo svoje jecaje.
Kada je u auto radionici specijaliziranoj za modifikacije pametnih automobila vidio narudžbu čovjeka koji mu je ubio ženu i dijete, Leon nije mogao vjerovati. Zamolio je Ilana, svog mladog šefa da sam obavi posao. Ovaj mu je dopustio, volio je kada su ljudi pred penzijom i dalje aktivni. Nije znao za Leonovu tragediju. Tada nije bio niti rođen.
Leon se od suđenja nikada više nije mogao približiti Dariusu. Svaki dan se molio, pogledom usmjerenim u nebo u nadi da će ga netko čuti. Molio se da pravda bude zadovoljena. Tijekom radova razmišljao je da li ga je netko gore zaista čuo ili je samo imao sreće. Završivši modifikacije shvatio je da nije ni bitno.
Osjećaj je bio nevjerojatan. Dobio je priliku sam provesti pravdu.
bravo :)