Ugledni američki fotoreporter Michael Christopher Brown, poznat po dramatičnim fotografijama libijskog građanskog rata, a s karijerom koja obuhvaća i rad za Time, The New York Times Magazine i National Geographic, poznat je postao po svojoj sposobnosti da vrhunsku događajnu fotografiju napravi običnim iPhoneom. Često je svoj posao radio u izravnoj opasnosti po vlastiti život pa je u Libiji ranjavan. Njegov ga je neobičan talent i očita hrabrost dovela pred kamere znamenitog filmaša koji je o njegovom angažmanu u Libiji snimio dokumentarni film Witness:Libya. Kao što je i više puta nagrađivan. No, možda će najviše pozornosti privući njegov rad vezan za Kubu.
Najprije je 2018. godine objavio knjigu Yo Soy Fidel koja se bavi njegovim sprovodom i povezanim događajima u nekoliko dana studenog 2016. godine. A nedavno je objavio 90 Miles, kolekciju prizora s Kube koje je želio snimiti, koncipirao za boravka na Kubi, ali ih snimiti nikada nije mogao. Jer su se dogodili prije više od 65 godina. Riječ je o životu na Kubi u periodu revolucije ali i događajima u danima dolaska Castra, Che Guevare i ostalih na vlast u Havani nakon bijega Fulgencia Batiste. Da bi uprizorio dramatične događaje Brown se koristio najnovijim dostignućima umjetne inteligencije kojima je moguće izraditi slike događaja koje nisu nikada snimljene. On to naziva post-fotografijom, eksperimentom izvještavanja kroz ilustriranje umjetnom inteligencijom pri čemu je moguće ispričati i priču o nekom povijesnom događaju. Poput Kubanske revolucije. Kolekcija se i zove 90 Miles, jer tolika udaljenost razdvaja Kubu od Floride. Browna smo i kontaktirali te nam je dozvolio korištenje napravljenih prizora za potrebe ovog teksta.
- Valjda je sve moguće?! Već je bilo slika umjetne inteligencije koje su ljudi smatrali stvarnima i očekujem da će razliku biti teže uočiti čak i tijekom ove godine..., kratko nam je prokomentirao mogućnost da se na ovaj način falsificira povijest ili događaji iz stvarnog vremena. Puno je toga već rekao za američke medije.
VEZANI ČLANCI:
- Više od 25 godina vodio sam popis predmeta koje treba dokumentirati, ali nisam mogao, uglavnom zbog pristupa ili je pristup bio nemoguć. Tijekom rada na Kubi od 2014. do 2016., na popis je dodano još predmeta uz pretpostavku da vjerojatno nikada neće biti stvoreni. Od 1961., nedugo nakon što je Fidel Castro došao na vlast i nakon invazije u Zaljevu svinja i Kubanske raketne krize, svake godine tisuće Kubanaca prijeđu 90 milja oceana koji dijeli Havanu od Floride. Godine 2022. Kuba je doživjela najveći egzodus od 1980-ih zbog stalne gospodarske krize, s rastućom inflacijom uz nestašice hrane i lijekova. Kubanci koji pokušavaju prijeći nevjerojatno su snalažljivi, što je potrebno za putovanje i što se ogleda u splavima često sastavljenim od zračnica, komada drva i plastike, kućanskih potrepština itd. Fotorealistična kvaliteta koja je sada moguća uz AI i lakoća stvaranja te kvalitete proširuju mogućnosti vizualnog pripovijedanja, objašnjava fotoreporter.
Prizori su napravljeni sve popularnijim alatom Midjourney kojem se upute za sadržaj slike daju promptom, kao na ChatGPT ili Bingu. Očito je Michael Christopher Brown u tome vrlo vješt. A tu svoju vještinu odlučio je i naplatiti, pa prizore prodaje kao NFT-jeve. Sve to zajedno izazvale je val kritika prema Brownu pri čemu se objava kolekcije i sama ideja nazivaju neetičnima. I to se, barem na prvu, čini tek početkom jer postavlja se pitanje mogućnosti falsificiranja povijesti, pa i samog fotoreporterskog zanata, ovdje čak i zbog zarade.
VEZANI ČLANCI:
Slučaj inače uglednog fotoreportera Michaela Christophera Browna prokomentirali smo i s našim politologom i filozofom prof. dr. sc. Žarkom Puhovskim. Zanimao nas je kontekst koji bi bio širi od samo povijesnoga. Profesor Puhovski osvrnuo se ponajprije na činjenicu da je povijest često tumačena, pa iz tog razloga često i nejasna. - Jako puno toga je nejasno, falsificirano, često puta i loše preneseno, ne mora uvijek biti loša namjera. Imamo situaciju u kojoj je ovo pozitivno jer će na neki način osvijestiti ljude da malo promisle o onome što se prihvaća kao činjenica. Naravno da je ovaj efikasan grafički alat nešto novo, do sada smo imali samo priču o događajima iz povijesti, barem do pojave fotoaparata. Pri tome bi u ovom slučaju sve bilo u redu ako je jasno označeno kako to nije slika stvarnosti. U principu, sa strane umjetnika gledano, to je isto kao da tražite od slikara da označava kako njegova slika nije realna, no ovdje se problem rješava ako se jasno označi kako je slika plod mašte a nije realna. U tom slučaju doista bi se mogla i prodavati, kao što to Brown i čini, kaže prof. Puhovski.
No, može se dogoditi da se takva napomena ne stavi, namjerno ili ne. I tu dolazimo u stvaran problem koji će vremenom i napretkom takvih alata biti još i ozbiljniji. Brown kaže da ga kritike ne smetaju te da je njegova kolekcija plod 25-godišnjeg popisivanja tema koje je želio obraditi ali im nije mogao pristupiti. Također, ilustriranje reportaža nije nepoznato u novinskim redakcijama. Motiv za ovu kolekciju su brojne priče iz doba revolucije koje je čuo na Kubi, ali dokumentacija o njima jednostavno ne postoji. Jedna je od tih priča i potapanje teglenice '13 de Marzo' 1994. godine kada se utopio 41 Kubanac u pokušaju da se domognu Sjedinjenih Država uz optužbe prema kubanskim vlastima da su same potopile brod a onda odbile spašavati ljude na njemu. Za Browna je sve to samo pričanje priče, kao da se radi o filmu baziranom na istinitoj priči a to može biti upečatljivije nego autentična dokumentacija.
VEZANI ČLANCI:
- Mislim da je sve ovo jako korisno jer skreće pozornost na to koliko neistina inače gutamo kroz ono što se zove službena, stručna, dogovorena, usvojena povijest. Daje nam povoda da i o tome razmislimo, tjera nas na oprez, kada vidite što sve može sličiti istini onda i istinu morate uzimati sa zrnom soli, s malo skepse. Nisam stručnjak, ali vidim da su likovi u drugom planu dosta neprecizni, izgledaju kao da su slikani a ne fotografirani, dok su u prvom planu likovi sasvim oštri. Kao da se radi o ruskim socrealistima koji su slikali divove koji označavaju radničku klasu a izrastaju iz puno malih ljudi koji simboliziraju narod, a onda je taj narod ucrtavan bez detalja. Pa je jedan američki kritičar napisao kako sve to izgleda kao da taj div gazi te male ljude. Pa je tu fotografija s Castrom gdje su on i petorica oko njega jasno raspoznatljivi, a svi ostali nerazlučivi su, ni to nije neobično kod fotografije. Time hoću reći kako se u ovom trenutku može razlikovati tako napravljen prizor od fotografije realnosti, no za očekivati je da će uskoro i ta granica polako početi nestajati, kaže naš sugovornik. Jedan je od Brownovih kritičara i postavio pitanje kako znamo da nešto nije umjetna inteligencija. Iako je Brown istakao kako ne miješa svoje fotografije i umjetno kreirane prizore te je ispod njih doista stavio napomenu kako se ne radi o pravoj fotografiji.
Prof. Puhovski ističe kako jest moguće rekonstruirati povijest po narativu a ne po događaju, kako je to napravio Brown. - Jedno je povijest koja se dogodila, a drugo je priča koja o toj povijesti govori, zato je jako dobar slovenski izraz zgodovina, ono što se je dogodilo. Ovdje se ide na to da priča odgovara činjenicama, ali imamo situaciju gdje možemo stvoriti prividne 'dokaze' koji bilo koju priču čine istinitom. Uz jednu važnu napomenu, morat će se dati jak naglasak na obrazovanje ljudi da bi se s tim izašlo na kraj i tako kod njih razviti svijest o tome što to zaista nije moguće. Sigurno ne možete vidjeti platno na kojem Aristotel koristi pametni telefon, da budem krajnje jednostavan, ili Kutuzova koji izvlači tenkove Crvene armije kako bi zaustavio Napoleona. Neke stvari naprosto jesu nemoguće. Ali jednom broju ljudi ni to više nije tako jasno. Ono ‘nemoguće’ iz prethodne rečenice znači zapravo svijest o povijesnoj kronologiji, da znate, iz mojeg iskustva primjerice, da je Kant bio prije Hegela a ne Hegel prije Kanta. Ili da je Marx bio nakon Hegela a Hegel prije Marxa, a vidio sam neke pamflete u kojima se tvrdi kako je Hegel učio od Marxa, nastali su iz ideoloških razloga, jasno. No, ako imate povijesnu kronologiju onda se stvari mogu jasno postaviti, jednostavno, od kada postoje mobitel, automobil, pa i tiskana knjiga koja se pojavila u 15. stoljeću… Nije moguće da je netko tiskao knjige 1327., u dobu kada se događa Ime ruže Umberta Eca. Zato je problem kada se pišu povijesni romani jer imate zadanu najvišu povijesnu razinu, lika koji je bio kralj ili kardinal, biskup ili nešto što se sigurno zna, ali i najnižu razinu, odnosno svakodnevni život. Sve između toga prostor je za roman. Znači, ako se piše o dobu kralja Artura onda se zna da u tom dobu nije bilo parnog stroja. Sve između toga može biti ljubavna priča ili krimić ili već što želite. Kada se na taj način točno držimo činjenica onda možemo jasno prepoznati kada su se mijenjala razdoblja, s pojavom baruta, otkrićem puta za Kinu i dolaskom začina, Indiju kada dolazi krumpir i sve tome slično, objašnjava profesor Puhovski.
Doista, nedavno se dogodio slučaj fotografa Josa Averyja koji je priznao kako su fotografije koje je predstavljao kao svoje zapravo stvorene umjetnom inteligencijom. Ustvrdio je kako se Photoshop intenzivno koristi u današnjem izdavaštvu gdje se poznate uljepšava pa čak i korigira tjelesne atribute na naslovnicama. Brown tvrdi kako mu je namjera upravo upozoriti na takve opasnosti gdje se činjenica kako je često riskirao i vlastiti život zbog točnog prenošenja priče može zanemariti zbog tehnologije koja će postajati sve savršenijom. Najbitnije nam se pitanje činilo kakve mogu biti posljedice po društvo.
- Problem je u tome što je moderna znanost, koja dakle počinje s Galileom, ukinula ono što se zove zor predodžbe. Jer, ako vam kažem kako vi ne sjedite mirno na svom stolcu nego se vrtite velikom brzinom oko sebe s kuglom zemaljskom pa se s njom vrtite oko Sunca koje se opet kreće po svemiru u određenoj putanji protuslovi svemu što vi u ovom trenutku znate o sebi. A znate da fizički sjedite, dok vam ja govorim kako se nevjerojatno brzinom krećete kroz prostor. Ili meni morate vjerovati ili matematičkim dokazima, ali to nije nešto što je očito bez jedne razine naobrazbe. A znanost je do Galilea, nasuprot religije, inzistirala na očitosti. I sada je znanost prešla u apstrakciju. Mene su u školi učili kako je jednostavan dokaz da je Zemlja okrugla stati na obalu i čekati da dođe brod, pa prvo vidiš dim , pa dimnjak, pa brod. A danas više nema parobroda! I po tome bi ispalo da Zemlja nije okrugla. Izgubljen je onaj najjednostavniji dokaz pa moramo vjerovati znanstvenim dokazima ali ako imamo znanja da to razumijemo. Primjer za to je astrologija. Koliko ljudi vjeruje u astrologiju koja počiva na Ptolomejevoj slici svemira za koju od Galilea znamo da nije istinita. Ali ima ljudi koji svejedno vjeruju u astrologiju. Devet posto ljudi vjeruje da je Zemlja ravna, što je i malo ali je i jako puno, jer je to 9 posto od 300 milijuna, pet ili šest veličina Hrvatske, govori profesor Žarko Puhovski.
Tema koja se nameće nakon ovakve Brownove prezentacije koju mnogi nazivaju skandaloznom jest kako joj doskočiti, kako razdvojiti istinito od lažnog, točno od netočnog. Primjerice, u globalno važnim natječajima za najbolje fotografije traži se dostava sirovine i pri tome se odbacuje oko 20 posto prijavljenih. Ali za ovako nešto nitko nije bio spreman. - Problem je što se izgubila očitost znanstvenog uvida u eksplikaciji nasuprot vjerskome. Stari su znanstvenici, prosvjetitelji, govorili su kako crkva mistificira, zavlači se u tamne kuteve, tamjanom rješava probleme, nema nikakvih dokaza da je Isus Krist uskrsnuo. No, koje dokaze može netko slabije obrazovan, nepismen, prihvatiti da zaista povjeruje da se Zemlja vrti oko Sunca? Danas živimo u situaciji u kojoj su se pobrkali klasični omjeri pri čemu zaista sve ovisi o naobrazbi, o tome vjerujemo li nekom znanju ili susjedu koji će nam reći – gospon, pa niste valjda tak' naivni? Recimo, u pandemiji je postojao taj jedan narativ prema kojem su korporacije u suradnji s Kinom lansirale COVID-19 kako povjerovati zbog tako pojednostavljene logike. Ljudi nisu često u stanju razlikovati jedno od drugog. I sada odjednom imamo fotografiju gdje sutra možemo imati fotografiju na kojoj Isus napušta grob koja će izgledati jednako uvjerljivo kao vi ili ja. Simulirati govor nekoga kome ste snimili nekoliko rečenica, ili proglašavati realnošću neke stvari koje ste vi utipkali u svoj laptop. I to će biti vrlo teško opovrgavati. S napretkom tih alata to će biti još i teže. Pa netko će nas dvojicu postaviti za isti stol s Karadžićem. Kako ćemo to opovrgnuti? Morat ćemo nanovo koncipirati koncept dokaza, a to znači da ćemo spasti na ono što ne voli nitko, morat ćemo više vjerovati ljudima. I to može biti jako zgodno, ali može biti i jako varljivo, ali i jako opasno. Ne radi se o tome da netko nužno laže, nego da netko ne vidi istinu. Jer potencijalno smo svi „indocumentados“, ljudi bez dokumenata o postojanju dakle bez socijalnoga identiteta; nekada se to odnosile na jadne migrante, a uskoro postaje mogućim falsificirati, ili poništiti svačije dokumente. Kao neki dan priča s čovjekom koji je navodno htio odvesti neku djecu, a želio im je samo pomoći. No priča je već bila oblikovana i policija je reagirala, skinuli su čovjeka s nekog razgovora na konferenciji. Ne vjerujem da je postojala namjera da se čovjeka namjerno ošteti, nego se zaista radilo o histeriji koja se širi a na temelju koje se donio krivi zaključak iz onoga što su govorila djeca, i jedne snimke kaže prof. Puhovski.
Sto je tu kontroverzno? VI to radiite svakodnevno.