Andrei Caramitru jedan je od voditelja u Boston Consulting Groupu, za tehnologiju, medije i telekomunikacije (TMT) u Europi te dijeli odgovornost za sve aktivnosti BCG-ove TMT prakse u srednjoj i istočnoj Europi. Specijalizirao se za masovne transformacije, korporativne financije, agilne digitalne transformacije i komercijalni redizajn vođen inovacijom. Uz iskustvo s telekomima, Andrei je radio s velikim brojem privatnih klijenata diljem Europe te podržavao velike financijske institucije, primarno u srednjoj i istočnoj Europi, a prije BCG-a osnovao je i vodio ured McKinsey’s u Rumunjskoj.
Digitalizacija poslovanja sveprisutna je u posljednje vrijeme. Što ona zapravo donosi i možemo li je preskočiti?
Kompanije u svim sektorima, ne samo telekomunikacijskom, digitalizaciju nikako ne smiju zaobići. Dva su razloga zbog kojih već sada kasne: troškovi ulaganja u digitalizaciju iz perspektive naših klasičnih poslovnih modela i dalje su visoki, a ta digitalizacija obuhvaća i automatizaciju internih procesa, robotizaciju i tako dalje. Drugi je razlog što urbani i dobrostojeći kupci kakve te kompanije priželjkuju imati već koriste sve blagodati digitalnih tehnologija i dosadile su im kompanije koje im ne mogu pružiti ono što već imaju u svakodnevnom životu. Kad neki proizvod ili kompanija ne ispune njihova očekivanja, odlaze novim, agilnim i agresivnijim startupima koji im daju što traže. Tradicionalne kompanije koje im ponude dio tog digitalnog iskustva će preživjeti, ali na puno nižim profitnim maržama. Da ne bi izgubile kupce, tradicionalne kompanije morat će puno ulagati u digitalizaciju.
Budući da ste se bavili savjetovanjem telekoma u Europi, kako gledate na njihovu ulogu, što će oni imati od digitalizacije?
Poslovni procesi telekoma moraju biti interno digitalizirani i povezani kako bi zaposlenik bez poteškoća preskakao organizacijske barijere, što će osjetno smanjiti troškove i složenost upravljanja kompanijom. Što se tiče vanjskog okruženja, kompanije uz pomoć analitike big date trebaju bolje razumjeti svoje kupce, njihove navike, želje i sklonosti. Umjesto CRM-a, telekomi bi morali uvesti daleko sofisticiranije sustave temeljene na analitici big date. Morali bi uvesti najsuvremenija korisnička sučelja kako bi olakšali život svojim klijentima, jer oni ne žele stajati u redu u poslovnicama, ne žele čekati red u call centru, već žele brzo i jednostavno riješiti svoje probleme digitalnim putem. Zanimljivo je da tu telekomi u istočnoj Europi jako zaostaju za npr. sektorima maloprodaje, medijima, čak i energetskim tvrtkama. U Hrvatskoj je situacija, naravno, malo drukčija, no od telekoma će se očekivati sve veća i veća inovativnost.
Ipak, hoće li i uz to ostati tek infrastruktura? U kojem bi smjeru trebali uložiti napore?
Telekomi se trenutačno bave ulaskom u druge sektore jer žele postati pružatelj doživljaja i povezanosti, od medijskih sadržaja preko sjajnih korisničkih iskustava na više platformi. Tako telekomi danas sebe vide, dok ih ulagači promatraju kao infrastrukturna poduzeća, čemu svjedoče i niske cijene njihovih dionica. Rasprava o ulasku u druge sektore traje već sedam godina, a mali napredak može se vidjeti samo u SAD-u. Tradicionalno se od telekoma očekuju EBITDA marže od 40 posto i brze isplate dobiti, a kad ulazite u novi sektor, morate biti spremniji na rizičnija ulaganja. Telekom se mora ponašati kao fond rizičnog kapitala ili inkubator, a na čelu tih procesa moraju biti pravi ljudi. Da bi uspjeli, telekomi tome moraju ozbiljno pristupiti: osigurati sredstva za razvoj, preuzeti odgovornost i rizik, u kompaniju dovesti prave ljude mimo klasičnog procesa zapošljavanja i stvoriti ekosustav partnera koji im u tom procesu pomažu.
Europski telekomi već neko vrijeme govore o konsolidaciji, u čemu se oni razlikuju od američkog tržišta i kojim bi smjerom trebali ići’?
Europski telekomi podcijenjeni su u odnosu na američke, a Google i Facebook veći su od cjelokupnog europskog telekom-sektora, koji je još uz to iznimno nacionalno fragmentiran. Na svakom nacionalnom tržištu još se natječu po jedan ponuđač fiksnih usluga i nekoliko ponuđača kabelskih usluga. To ih sve tjera na velike investicije, a u isto vrijeme cijene moraju držati niskima kako bi bili konkurentni. Bruxelles ih pak regulativom još više tjera na spuštanje cijena. Kupcima to odgovara, ali nije dobro ni za ulaganja u infrastrukturu ni za inovacije. Treba pronaći ravnotežu između niskih cijena ili 20 posto više cijene za izvrsnu mobilnu i fiksnu uslugu.
Kada se pak radi o medijima, kako gledate na njihov položaj? Hoće li online oglasi ikad nadomjestiti one u tisku? U kojem smjeru treba ići medijska industrija? Imate li prijedlog monetizacije sadržaja?
Zbog promjena navika potrošača tisak je najranjiviji. Nove generacije medije konzumiraju na potpuno nove načine, tisak ih gotovo ne zanima i to je trend protiv kojeg nema borbe. Premium niše u tisku i dalje funkcioniraju ako su usmjerene na dobrostojeće kupce i B2B sektor, s globalnim dosegom, poput Economista i Financial Timesa. U maloj srednjoeuropskoj zemlji poput Hrvatske teško da će se tisak kakvog danas poznajemo dugoročno održati na životu. Kad govorimo o nadomještanju prihoda od oglasa u tisku online oglasima i pretplatama, s tim problem imaju i najjači poput New York Timesa.
Facebook i Google, zapravo su duopol, imaju li mediji šanse u srazu s njima ili se trebaju povinovati njihovu nametanju trendova?
Huffington Post i Business Insider uspješno se bore protiv Googlea i Facebooka. Promijenili su pristup medijskoj proizvodnji, s klasičnih redakcija su prešli na IT pristup koji je usmjeren na posjedovanje platforme koja je u širem smislu povezana s potrošačima i data engine koji omogućavaju jasno ciljanje čitatelja kao kupaca i meta oglašavanja.
Uz to, osmislili su nišni sadržaj i načine monetizacije dijelova sadržaja. Klasične vijesti više ne možete monetizirati, svima su dostupne iz više izvora. Dobri komentari danas su isto gotovo svugdje dostupni bez naknade. Vrijednost je u specifičnim sadržajima poput tekstova o specifičnim proizvodima, ljepoti, kulturnoj ponudi za koju se karte mogu prodavati online i tekstova o najnovijim tehnologijama, što je sve privlačno oglašivačima.
Loša je vijest da je zbog toga klasično istraživačko novinarstvo u nezavidnom položaju, što predstavlja prijetnju demokraciji.
Dobro istraživačko novinarstvo moguće je u svakoj zemlji ako nema previše konkurentskih izdavača u toj niši i na više platformi. O održivosti takvog novinarstva nužno je strateški razmišljati jer će mediji inače sasvim potpasti pod utjecaj kompanija i interesnih grupa koje će ih koristiti za lobiranje i politički utjecaj, a to je nužno spriječiti.
