Ovakvo kakvo jest, Eurostatovo izvješće o plaćama zemalja Europske unije tek je dokaz stare dosjetke o tome da je statistika poput bikinija – otkriva sve osim onoga najbitnijeg. Tako ovo izvješće Hrvate po paritetu kupovne moći – kad se njihova plaća usporedi s lokalnim cijenama robe i usluga – stavlja u rang Čeha, Poljaka, Slovaka, pa čak i Portugalaca – dakle državljana ekonomski razvijenijih država članica EU. Ispada da hrvatski građani zapravo žive bolje nego što su svjesni, no ta spoznaja drži vodu samo dok se izračun temelji na bruto plaći. Iako je to uistinu iznos koji za njihov rad isplaćuju poslodavci, daleko je to od onoga što građani inkasiraju. Posrednik je, naravno, država – taj golemi, tromi i neefikasni mehanizam koji zadrži i više od pedeset posto onoga što građani svojim radom privrijede. U većini država EU to je znatno manje, pa je to i razlika između statističke i realne kvalitete života Hrvata. Kako Eurostat u svojim statistikama ne koristi neto plaće, ne možemo precizno utvrditi koliki je taj disparitet, no njegove su društvene posljedice neosporne. Tako radnici opravdano prosvjeduju da su im plaće preniske, poslodavci opravdano upozoravaju da su im i ovakvi troškovi previsoki da bi bili konkurentni, a nezaposlenost iz dana u dan raste. To je prava cijena svih onih obojenih tunela, blindiranih limuzina i ‘Buljubašića’ o kojima mediji proteklih godina izvještavaju.
